Američke filmske zvijezde Maggie Gyllenhaal i Peter Sarsgaard bili su ekskluzivni gosti ovogodišnjeg Slano Film Days, gdje su u okviru Filmskih razgovora publici predstavili Nevjestu! (The Bride!), novi, dugoiščekivani film s potpisom Maggie Gyllenhaal. Nakon Mračne kćeri, njezina hvaljenog i u Veneciji nagrađenog redateljskog prvijenca, ovaj fascinantni umjetničko-bračni par ponovno udružuje snage u gotičkoj romansi inspiriranoj klasikom Frankensteinova nevjesta iz 1935. godine.
Gyllenhaal, koja ove godine i predsjeda žirijem Filmskog festivala u Veneciji, za Elle hr razgovarala je osvrnula se na žensku ulogu u filmskoj industriji, seciranje holivudskih mitova, preispitivanje vlastitih kultnih uloga poput one u filmu Tajnica, te na to kako je u vremenu omniprezentne političke korektnosti uspjela samu sebe ne-cenzurirati.
Kroz povijest neprekidno svjedočimo kontroli nad ženskim tijelom – ono se stalno oblikuje, disciplinira i nadzire. Vaš novi film Nevjesta! bavi se mitom o Frankensteinu, no iz ženske perspektive. U originalnom filmu iz 1935. lik Mlade pojavljuje se na tek dvije minute i uopće ne govori. Što vas je potaknulo da joj date glas i kako u tom kontekstu vidite njezinu priču?
Upravo me taj originalni film natjerao na razmišljanje: što se zapravo događa u njezinoj glavi? Potpuno razumijem Frankensteina i njegove potrebe. On je strahovito, nepodnošljivo usamljen i ne može više sam preživjeti. Imam golemo suosjećanje prema njemu. Ali što je s njom? To je pitanje koje ovaj film postavlja. Što je s njezinom pozicijom?
Politika u pozadini priče nije jednostavna. Jedna mlada žena mi je nakon gledanja rekla: „Voljela ga je, iako joj je lagao“. No, ja bih tu poziciju izazvala – pokušajte nakon određene dobi pronaći ženu, ili općenito ljubavnika, koji nikada nije bio prevaren. Ovaj film govori o vraćanju njezinog glasa, ali i o jednoj vrlo kompliciranoj vrsti postojanja u svijetu i vrlo kompliciranoj prirodi ljubavi. Govori o razlici između fantazije i stvarnosti. Mene osobno mnogo više zanima stvarnost, čak i onda kada je monstruozna.
Mi neprestano živimo u iluzijama; uostalom, zato ljudi i idu na terapiju – kako bi se borili protiv iluzija i društvenih konstrukcija koje su nam nametnute. Koliko je vama, kao ženskoj autorici, teško navigirati i opstati u surovom, kapitalističkom sustavu kakav je Hollywood?
Žena sam na ovom svijetu već 48 godina, tako da sam prilično navikla na to da su stvari teške. Ponekad ti to slomi srce, a ponekad si sasvim dobro. Mislim da moj film govori upravo o tome – o toj boli, ljubavi, bijesu i svemu onome što dolazi u paketu s tim iskustvom.
Film je izazvao vrlo snažne reakcije, pa čak i neku vrstu bijesa kod dijela kritike, što vas je iznenadilo. Kritičari se često ustručavaju otvoreno upotrijebiti termin „ženski pogled“ (female gaze), no vaša autorska perspektiva je itekako opipljiva. Kako se kao javna osoba i etablirana redateljica nosite s popratnim pojavama uspjeha? Vaš rad privlači golemo poštovanje, ali i kritike.
Ako snimite film o bijesu, logično je da će se dio tog bijesa reflektirati natrag na vas. Kada me pitate o mehanizmima suočavanja s negativnim aspektima slave, rekla bih da još nisam sasvim postigla potpuni mir, ali težim tome. Trudim se doći do točke u kojoj mi je savršeno ugodno s činjenicom da me neki ljudi mrze. Zapravo, na neke ljude koji me mrze zbog mog rada sam čak i ponosna. Očekivanje da se svima svidite je sasvim razumljivo, ali je u svojoj srži djetinjasto.
O čudovištima u nama i oko nas
Često govorite o „čudovištima u nama“. Ako pogledamo izvan nas, u suvremeni svijet – svjedočimo stravičnim pojavama i figurama poput Jeffreyja Epsteina koje društvo etiketira kao monstrume. Kako gledate na kulturu koja takvim profilima uopće omogućuje da se razviju?
Mislim da je problematično kada samo površno kažemo: „Ova osoba je čudovište“. Da, to što je Epstein radio jest monstruozno i strašno. Ali pravo je pitanje: kakva je to kultura koja je takvoj osobi omogućila da postoji i djeluje? Tu nije riječ samo o dubljim društvenim strukturama, već o činjenici da monstruoznost čuči u svima nama. Pritom ne govorim nužno o toj ekstremnoj vrsti društvene monstruoznosti koju je lakše dekonstruirati, već o onoj istinskoj tami i zastrašujućim aspektima koje svatko od nas nosi u sebi.
Tradicionalno, priče o čudovištima služe dvjema svrhama: prva je da sve ono monstruozno u nama eksternaliziramo – uzmemo taj mrak, izbacimo ga iz sebe i upišemo ga u neko fiktivno biće, bio to Golem, Yeti ili Frankensteinovo čudovište. No, meni su fascinantne one druge, kompleksnije priče, poput originalnog romana Mary Shelley, u kojima čudovište posjeduje istinsku humanost. Ono u sebi istovremeno drži i ranjivost, radost i ljubav, ali i mračne, zastrašujuće aspekte. Lik Frankensteina u mojoj mašti spaja oba ta pola. Ako to čitate na pravi način, to može biti utješno jer shvaćate: „U redu, i to je dio mene, i to je dio onoga što znači biti živ“.
Ženski likovi su kroz povijest književnosti i kinematografije prečesto reducirani na tri kategorije: muze, čudovišta ili čuda. Danas, u eri hiper-komodifikacije pripovijedanja na velikim streaming platformama, ponovno često svjedočimo stereotipnim prikazima žena. Slažete li se s tim i kako se boriti protiv toga?
Kada se tako malo filmova snima pod redateljskom palicom žena, sasvim je razumljivo da dolazi do takvog pojednostavljivanja ženskih likova. Ja to vidim i osjećam. Međutim, onog trenutka kada žene postanu punopravne autorice priča, dobivamo filmsko iskustvo koje je mnogo potpunije i koje obuhvaća čitav spektar ljudskog stanja. Ponovno, to iskustvo uključuje i monstruozno i lijepo, i svjetlo i tamu. Mi to znamo jer to živimo svaki dan. Kada žene doista slušaju sebe, one snimaju filmove koji se suštinski razlikuju od muških, a ženski likovi tada dobivaju dimenzije kakve dosad nismo imali priliku vidjeti na platnu.
Protiv puritanizma i samocenzure
Nakon više od dvadeset godina ponovno ste pogledali svoj kultni film Tajnica (Secretary). Kako ga vidite danas, u kontekstu suvremenih rasprava o seksualnoj politici i pristanku?
Nedavno sam ga pogledala prvi put nakon dva desetljeća. Iako smatram da je film vizualno i stilski pomalo zastario, nemam apsolutno nikakvih problema s njegovom politikom. To je film koji se u svojoj srži bavi čistim pristankom. Moj lik u tom filmu jasno artikulira: „Ja to želim“. Ona je odrasla osoba – zašto to ne bi smjela imati?
Uopće me ne zanima puritanizam, niti me zanima moraliziranje o tuđim željama i fantazijama. Točka. Netko bi danas mogao argumentirati da je ona na neki način bila prisiljena, a da toga nije ni svjesna, ali zašto bismo joj oduzimali njezinu moć i um? Ona je odrasla žena koja donosi odluku. To što njezina želja nije kulturno popularna ili politički korektna, ne znači da je treba cenzurirati. Upravo to njezinu potrebu i želju čini tako radikalnom i uvjerljivom na ekranu – ona želi nešto oko čega se mi kao društvo nismo konsenzualno dogovorili da je „ispravno“ željeti.
Mislite li da se današnji autori previše samocenzuriraju iz straha od otkazivanja (cancel culture) ili političke nekorektnosti?
Vjerojatno da, ali mene to osobno uopće ne zanima. Ni kao autoricu ni kao osobu. Nemam nikakav interes za samocenzuru koja služi isključivo tome da bi se ugodilo široj javnosti. Naravno, cenzuriram se u svakodnevnom životu na svjesnoj razini jer sam odrasla osoba koja želi biti suosjećajna, empatična i pokazivati poštovanje prema drugim ljudima. Ali ne vjerujem u nametnute dogme. U posljednje vrijeme imam snažan osjećaj da su ljudi, s koje god strane političkog spektra dolazili, jednostavno prestali razmišljati svojom glavom. I odbijam sudjelovati u tome.
Inspiriran feminističkom teoretičarkom bell hooks (da, bell hooks se piše malim slovima) da ljubav nije imenica ni pridjev, već akcija – glagol. Kako biste definirali ljubav u svom novom filmu, posebno za generaciju Z koja odrasta u eri digitalne demencije i post-intimnosti?
U tim terminima, rekla bih da je ljubav u ovom filmu duboko ljudska i nesavršena, ali nevjerojatno moćna. Moji likovi se istinski vole, ali to ujedno znači da će jedno drugome slomiti srce. To je ono što se neizbježno događa kada nekoga stvarno voliš.
Ovo je u potpunosti ljubavna priča za odrasle – ona je modra, ogoljena i slomljena. Film se bavi upravo trenutkom u kojem morate otpustiti fantaziju o savršenstvu. Moj Frankenstein nikada prije nije doživio ljubavnu aferu; on je zaljubljen u Ronnie Reed, hranjen holivudskim fantazijama i romansama iz filmova tridesetih godina prošlog stoljeća. Te su priče sjajne, zabavne i ja osobno uživam u njima, ali prava, stvarna ljubav jednostavno ne izgleda tako.
Naslovna fotografija: Gareth Cattermole i Edim Turčinović/Novagenus
