Ljiljana Filipović, istaknuta hrvatska filozofkinja, spisateljica i umirovljena izvanredna profesorica, u svom bogatom opusu na jedinstven način spaja filozofiju, psihoanalizu i umjetnost. Autorica je niza zapaženih romana, radiodrama te znanstvenih i esejističkih studija (među kojima je i knjiga Klub krivaca, ovjenčana Nagradom Višnja Machiedo). Njezin dugogodišnji urednički rad na Trećem programu Hrvatskog radija te profesorska karijera na Akademiji dramske umjetnosti ostavili su dubok trag u domaćoj kulturi. Svoja je istraživanja, posebice ona posvećena kulturološkim fenomenima i prožimanju nesvjesnog i stvarnosti, predstavljala na sveučilištima i konferencijama diljem svijeta – od Londona i Pariza do Tokija i Buenos Airesa. Nova knjiga koja čeka na svoje objavljivanje“Ljubav, Shakespeare & smijeh”, prirodan je nastavak njezina dugogodišnjeg interesa za filozofsko-psihoanalitičko čitanje književnosti i teatra, donoseći prepoznatljivu autoričinu erudiciju pretočenu u intrigantno i poticajno štivo.
Kada ogolimo povijest filozofije do njezinih “kosti”, od Aristotelova zazivanja prijateljstva kao jedne duše u dva tijela pa sve do Derridaove politike prijateljstva, čini se da smo uvijek u potrazi za idealnim Drugim. Gdje se u tom dugom teorijskom nizu dogodio lom? Zašto nam je danas lakše misliti neprijateljstvo nego autentičan prijateljski odnos?
Prijateljstvo je odluka. Nema danas prijatelja manje no što ih je nekad bilo. U srcu svakog prijateljstva je izdaja. Nije monogamno. Teško da postoji netko tko nije zanemario prijatelja. I bio zanemaren. Primjećivao i optuživao prijatelje ne želeći ih uočiti kao svoju zrcalnu sliku. Svoj odabir. S više se pažnje odnosi prema predmetima nego prijateljima. Oni ne mogu uvrijediti iznenadnim napadom otvorenosti ili nedostatkom odanosti. Šutnjom govore o tome čiji su. I kakvi su oni koji brinu o njima. Kad su Sigmundu Freudu dali do znanja da su njegovi tekstovi loše prevedeni na engleski rekao je da mu je važnije imati dobrog prijatelja no prevoditelja.
Psihoanaliza nas, s druge strane, uči da u svakom susretu s Drugim zapravo tražimo vlastite potisnute odraze, da je transfer neizbježan. Može li se uopće govoriti o prijateljstvu unutar psihoanalitičkog ključa, a da ono istovremeno ne bude tek još jedna narcistička investicija ili kompenzacija za rane u Nad-ja?
Poznata je izjava Hansa Eysencka da je psihoterapija prostitucija prijateljstva, da je lakše platiti psihoterapeutu nego njegovati prijateljevanje. U kulturi forenzičkog prodiranja u privatnost razumljivo je nepovjerenje. No visoki račun, i odavno zaboravljene zakletve o čuvanju privatnosti, teško da štite od banalne težnje ispovjednika da budete njegovim putem primjetljivosti. Prijateljstva se događaju. Nisu investicija.
Pozornica je teatar mundi
Povijest drame, napose kroz Shakespearea, rijetko nam nudi idilična prijateljstva; ona su gotovo uvijek prostor izdaje, političkog oportunizma ili tragičnog nesporazuma. Zašto je kazališna i dramska forma toliko sumnjičava prema konceptu čistog prijateljstva? Je li drama svjesna onoga što filozofija pokušava idealizirati?
Da da, drama, komedija, pozornica, autor i redatelj, svi uključeni u izvedbeni proces, itekako su svjesni prijateljskih zapleta. Imaju iskustvo manipulacije pod krinkom prijateljstva. Pozornica je teatar mundi. Ona je upozorenje. Otpisuje neprijatelje no i ti ponekad dođu na vlast.
George Bernard Shaw 1910. piše komediju The Dark Lady of the Sonnets u kojoj William Shakespeare, u namjeri da upozna Dark Lady, slučajno susreće kraljicu Elizabetu I. te je nastoji nagovoriti da osnuje nacionalno kazalište. Žali joj se da siromašni moraju, da bi se spasili od propadanja u oskudici, pružiti blesavima ono što im se najviše sviđa. Moli Veličanstvo da naredi da se od javnih prihoda dodijele sredstva za kazalište u kojem bi se izvodili komadi koji nisu ni za jednog trgovca, budući da se više zarađuje s lošijima no boljim. Time bi se ohrabrilo i druge da se prihvate pisanja drama koje su važne jer oblikuje umove na takav način da će što god vide da se radi u predstavi na pozornici, ozbiljno raditi u svijetu, koji je samo veća pozornica.
U Vašoj novoj knjizi Život kakav nije, jest inzistirate na trenucima preokreta i diskontinuiteta. Ako je prijateljstvo po definiciji kontinuitet, ugovor o vjernosti, kako ono preživljava te mračne povijesne i osobne preokrete o kojima pišete? Nije li svako prijateljstvo zapravo stalni hod po rubu izdaje?
Može li se vjernost zapečatiti nekim doživotnim ugovorom? Kao kad smo djeca mislili da se nikad nećemo rastati od onih s kojima smo dijelili prve tajne. Ali odselili smo se, došle su jedna pa druga škola. Odrasli smo, možda, počeli čitati knjige o prijateljstvu. Pisati. Tražiti razloge zbog čega nas je jedna rečenica, riječ, udaljila od nekog s kim s provodili dane. Kad se radilo o političkom odabiru to je već bilo lakše. René Girard pruža objašnjenje teorijom mimetičke, posredovane žudnje, ustrojem koji objašnjava slogu i neslogu koji nastaju kada prijatelji skloni međusobnom oponašanju postaju suparnicima žudeći za nedjeljivim zajedničkim objektom. Često je to glavnim uzrokom katastrofalnog suparništva. A čin odricanja, da bi se izbjegao sukob, postaje parodija samog sebe.
Kada Margareta u Richardu III baca kletvu i izgovara strašne riječi: „…a crne izdajnike smatraj najdražim prijateljima!“, ona ne opisuje samo političku arenu, već postavlja dijagnozu ljudskih odnosa. Kako psihoanalitički čitati tu perverznu zamjenu mjesta gdje izdajnik postaje najbliži? Što to govori o našoj nesvjesnoj žudnji za vlastitim krvnikom?
Postoji uvrnuta izreka da neprijatelje treba držati bliže sebi no prijatelje. Na Zemlji postoji više od osam milijardi ljudi. Provesti cijeli život s tim nekim još od djetinjstva koji vas uvijek nanovo ranjava? Tko se pretvorio u nekoga kakvim nikad ne biste htjeli biti? Izdaje su važne. Omogućuju da se krene dalje. Ili ih se interpretira do besvjesti.
Shakespeare moć presude i razotkrivanja često ne daje formalnim autoritetima, već utvarama, vješticama i posluzi. Ako su ti nadnaravni elementi i marginalci oni koji jedini vide potisnute žudnje likova, možemo li reći da u njegovu svijetu jedino društveni i ontološki autsajderi mogu biti istinski „prijatelji istine“?
Shakespeare ne oprašta zločine svojih likova. Za presude posuđuje glas vješticama i prikazama. Ali kad mu dojade majkama pruža mogućnost da opakim jezikom izreknu prokletstva kao osude. Kao što je teško ignorirati nadnaravno, nije lako ni s najbližim prvim Drugim. Roditeljicom. Prednjači u tome kraljica Margareta: Mogu li kletve drijeti oblake i ući / u nebo? Tmurni oblaci, razmaknite se/ tad mojim bujnim kletvama!
Can curses pierce the clouds and enter heaven? U vremenu smo kad je laž postala zvaničnom istinom. Pragmatična je. Brzo se kapitalizira. Nije bogobojazna. Vještice se odmaraju u stripovima. Društveni outsideri su izbačeni na ulicu i bore se za svakodnevni opstanak. Medijska propaganda eksploatira osjećaj krivnje, ako s nečim niste zadovoljni, kao da sa radi o kraljici Margareti.
Danas je lakše doktorirati nego ostarjeti
Spomenuli ste anegdotu Ronalda D. Lainga o majci koja je probadala iglama lutkicu s njegovim imenom, uz opasku da je to bila „sasvim obična obitelj“. Ako je primarna obiteljska stanica premrežena takvim skrivenim, jezivim agresijama, nije li potraga za prijateljstvom izvan obitelji zapravo paničan bijeg od majčinskog Nad-ja i njegovih kletvi?
Ronald Laing je to ispričao u intervjuu nakon majčine smrti. A bio je veliki nepsihijatar ne pristajući, sa suradnikom, Davidom Cooperom na naziv anti-psihijatar. Otvorio je vrata psihijatrjskih ustanova. Zalupila su se ponovno nakon njega. Farmakologija je zavladala scenom.
Thy friends suspect for traitors while thou livest,/ And take deep traitors for thy dearest friends. Postoji li nakon te Margaretine, majčine kletve, mogućnost bijega? Potrebno je zagrliti nekog tko je toliko nesretan da udari takvim prokletstvom.
U kontekstu Margaret Atwood i njezinog Vražjeg okota, otvarate pitanje starenja u izolaciji, unutar svijeta neovisnih umjetnika koji ostaju bez prijatelja, suočeni s licemjernim suosjećanjem građanske klase. Kako smo dopustili da se prijateljstvo transformira u buržoasku konvenciju koja funkcionira samo dok smo društveno i ekonomski produktivni?
Nema jednoznačnog odgovora. Ali svakako je dobrim dijelom u političkom ustrojstvu kojem se dopustilo otimanje životne radosti. Nije tajna da su filozofi često podržavali tirane, a neki i ozloglašenog Führera. Čak ni profesionalni poznavatelji čovjekove psihe nisu vjerovali u ostvarivanje njegove zločinačke maštovitosti. Danas je lakše doktorirati, ako vam se da i za to imate mogućnosti, nego ostarjeti. Biti priseban. Uvijek se sjetite – Sofoklo je napisao Edipa na Kolonu nedugo prije smrti u devedeset prvoj.
Živimo u kulturi koja je opsjednuta mapiranjem „toksičnih odnosa“, „poremećaja“ i „manipulatora“, pri čemu se svaka interpersonalna kriza instantno medikalizira. Što je iz vizure psihoanalize stvarni „poremećaj“ u prijateljstvu? Nije li najveći poremećaj upravo ta današnja neurotična potreba za potpunom kontrolom i eliminacijom svakog rizika u odnosima?
Prijateljstvo je povijest. Sjećanje. Održavanje memorije. Mozaik života. Sloboda. I jasno usamljenost.
Ako se referiramo na Lacana i njegovo poimanje ljubavi kao davanja onoga što nemamo onome kome to nije potrebno – kakva je onda specifična težina prijateljske ljubavi? Govorimo li tu o manje zahtjevnoj formi ili je pak prijateljstvo, oslobođeno seksualnog nagona, još radikalniji zahtjev za susretom dviju samoća?
Ipak se radi o osobnim iskustvima i doživljajima. Pišući o prijateljstvu s Étienneom de La Boétiem Michel de Montaigne otkriva da su jedan drugoga tražili prije nego što su se vidjeli. Već kod njihovog prvog susreta, do kojega je došlo slučajno na jednoj velikoj svečanosti toliko su se osjetili povezanima, toliko poznatima, da im otada nitko nije bio bliži nego što su oni bili jedan drugome…
Konzumerizam nam danas nudi algoritamski optimizirana „prijateljstva“ i površnu digitalnu komunikaciju. Vi kažete da se iz konzumerizma jednostavno može izaći jer nas nitko ne tjera da u njemu sudjelujemo. No, kako izbjeći samoću nakon tog izlaska? Može li se uopće graditi autentično prijateljstvo izvan koordinata suvremenog tržišta spektakla?
Sigurna sam. To ne znači da će vam se to i dogoditi.To je osobna odluka. Ponekad pomaže tekst. Prijateljuje s vama u samoći. Hrabri vas. Pa i ismijava.
Prijatelji su prisutni i kad su daleko
U vremenu kada svjedočimo zastrašujućoj gladi, beskućništvu i patnji djece u Gazi, dok se istovremeno, kako primjećujete, fotografije tih stradanja cinično natječu za Pulitzerovu nagradu – gdje nestaje društvena empatija? Može li se mikro-politika prijateljstva suprotstaviti toj makro-politici globalne ravnodušnosti?
Podsjetimo se na Montaigneova prijatelja Étienna de La Boétiea. Pokušavajući shvatiti zašto ljudi pristaju na dobrovoljno ropstvo potiče na neposluh. Ne podržavanje tirana. Odlučite više ne služiti i eto vas slobodnih. Tvrdokornost i ukorijenjenost volje za robovanjem, te se čini da ni sama ljubav za slobodom više nije tako prirodna, vodi ga zaključku da je prvi razlog dobrovoljnog ropstva navika.
Oštro kritizirate suvremene psihoanalitičare jer su se zatvorili u svoje ordinacije i skupu individualnu praksu, dok politički savjetnici zloupotrebljavaju psihoanalitička saznanja za proigravanje istine i profitiranje na tuđoj patnji. Je li psihoanaliza, odustajanjem od svoje društvene, subverzivne uloge, zapravo izdala ideju solidarnosti i prijateljstva prema potlačenima?
Osobni način odabira djelovanja i savjest ključ su subverzivnosti. La Boétieaevo – Ne! Neposluh koristi na tuđoj patnji.
Pišete o nicanju malih, izoliranih komuna diljem Europe (Sicilija, Koruška, Švicarska) – grupica koje odbijaju pripadati građanskim pravilima i žele preživjeti izvan svijeta moćnika. Vidite li u tim mikro-strukturama, utemeljenim na radikalnom zajedništvu, povratak onome što je povijest zaboravila: povijest samozatajnih sudionika, učitelja skromnosti i nenametljivosti poput Mary Burns?
Prisutni su. Nenametljivi.
Na koncu, kada fašizam metastazira i mijenja ime, a Ideal ja modernog svijeta odobrava ubojstva i destrukciju, preostaje li nam išta osim radikalnog, subverzivnog prijateljstva kao politike života? Može li ta tiha, nenametljiva privrženost među pojedincima biti jedini preostali oblik otpora u društvu koje je, kako kažete, odabralo strast da ne zna?
Radi se o Lacanovoj izjavi. Uskoro se više neće moći udovoljavati toj strasti. Priroda poučava. Prijatelji su prisutni i kad su daleko.
Fotografije: Privatan album
