Svjetla noćnoga Tokija u filmu Izgubljeni u prijevodu Sofije Coppola (i dalje ga možete gledati na Netflixu) oduvijek su mi djelovala kao vizualna manifestacija onoga što svi mi nosimo u sebi u trenucima prijelaza, duboke, neodređene, pa ipak (umirujuće) usamljenosti. Više od dvadeset godina nakon premijere, ovo ostvarenje funkcionira na nekoliko razina. Ne radi se samo o nostalgiji za početkom tisućljeća, dapače – dejluje mi kao nemilosrdan i aktualan podsjetnik na to koliko čovjek može biti otuđen u svijetu koji nikada nije bio povezaniji.
Ponovno gledanje filma u današnjem vremenu diktiranom ekranima i stalnom dostupnošću otkriva da je ta specifična tišina, koju je Sofija Coppola tako minuciozno koreografirala, zapravo postala luksuz koji više gotovo i ne poznajemo.
Izgubljeni u prijevodu: Očekivanja i stvarnost
U središtu priče nalaze se Bob Harris, umorni glumac na zalazu karijere kojega Bill Murray tumači s neponovljivom, melankoličnom suzdržanošću, i Charlotte, mlada diplomantica filozofije u izvedbi Scarlett Johansson, zatečena u vakuumu između mladenačkih očekivanja i odrasle stvarnosti.
Između njih se ne rađa klasična romansa, nego rijetka, gotovo opipljiva intimnost dviju duša koje se prepoznaju u vlastitoj nepripadnosti. Za one koji ga nikada nisu gledali: nije to film o događajima, nego o raspoloženju. Izvanredni kadrovi vožnje kroz neonskim svjetlima obasjan grad ili prizori u kojima Charlotte gleda kroz prozor svoje hotelske sobe govore znatno više od bilo kojega dijaloga. Coppola svjesno žrtvuje klasični zaplet u korist atmosfere, oslanjajući se na prostor između riječi, na poludodire i na činjenicu da nas netko može razumjeti bez ikakve potrebe za objašnjavanjem.
Moderna egzistencijalna usamljenost
Naravno, reakcije na film nisu bile jednoznačne niti nužno blagonaklone. Dok su ga kritičari poput slavnog Rogera Eberta slavili kao trijumf suptilnosti i moderne egzistencijalne osamljenosti, drugi su u njemu vidjeli tek samozadovoljni prikaz otuđenosti privilegiranih bijelaca, priču u kojoj imućni zapadnjaci rješavaju svoje unutarnje krize u luksuznom hotelu, dok im je čitav jedan grad i njegova kultura poslužila tek kao egzotična pozadina.
Ta je perspektiva iznova otvorila i važno pitanje o načinu na koji Zapad promatra Istok, zamjerajući filmu oslanjanje na kulturne stereotipe i redukciju lokalnog stanovništva na komične elemente. Pa ipak, upravo u tom procjepu između divljenja i osporavanja leži vitalnost ovog ostvarenja. Film ne pokušava ponuditi sociološku studiju Japana, nego subjektivni doživljaj potpune dislociranosti, u kojem je grad namjerno prikazan kao neprevodiva, šarena buka koja pojačava osjećaj unutarnje tišine i praznine glavnih junaka.
Među stihijskim razgovorima u hotelskom baru ili u hodu kroz hodnike koji traju vječnost, izdvajaju se misli koje nadilaze sam scenarij i ostaju sačuvane u kolektivnoj memoriji filmofila. Kada Charlotte, tražeći čvrst oslonac u svijetu koji joj izmiče, tiho izgovori: “Pokušavam pisati, ali jednostavno…ne znam u čemu bih trebala biti dobra”, ona ne izgovara samo svoju nesigurnost, nego artikulira tjeskobu čitave jedne generacije. S druge strane, Bobov odgovor ne nudi jeftinu utjehu, nego zrelost, bolnog preživljavanja. Njezina je izjava otprilike ovakva: “Što više znaš tko si i što želiš, to te manje stvari mogu izbaciti iz ravnoteže.” Između tih dviju rečenica smjestio se čitav raspon ljudskog traženja, jednako kao i u onom čuvenom, nečujnom šapatu na samome kraju, gdje Coppola gledatelju odbija otkriti posljednje riječi, podsjećajući nas da su najvažniji trenuci u životu uistinu neprevodivi za bilo koga drugog. Lost in Translation ostaje predivan filmski wanna be esej o tome kako je ponekad potrebno otići na drugi kraj svijeta, u potpunu tuđinu, samo da bismo u nečijim tuđim očima napokon prepoznali sami sebe.Ili barem neki značajan dio…
Fotografije: Profimedia
