Kada sam s Édouardom Louisom prvi put razgovarao u Zagrebu povodom njegova šokantnog prvijenca Raskrstimo s Eddyjem, izravno sam posvjedočio njegovoj beskompromisnoj literarnoj i teorijskoj premisi koja razotkriva “pakt” suvremene građanske ljevice u Francuskoj. Louis je već u tom prvom susretu naglasio kako intelektualna elita sklona deklamativnim identitetskim politikama sustavno zaboravlja nataloženu klasnu opresiju koja konstituira svakodnevicu većine.
Dvostruka marginalizacija
Siromaštvo u njegovu pismu nije apstraktna socioekonomska kategorija niti poetična biografska natuknica za dokone srednjeklasaše, nego fizička tjeskoba, trunjenje zuba u izostanku zdravstvene zaštite, teška prehrana i transgeneracijski prijenos traumatizirane tvari. Ono pripada materijalnoj realnosti u kojoj se muško tijelo radnika lomi pod kapitalom, dok se žensko i queer tijelo izlažu dvostrukoj marginalizaciji.
U svom (kontinuiranom) autobiografskom pismu, od djela Tko je ubio mog oca i Povijest nasilja, preko teorijskih dijaloga s Kenom Loachom i Didierom Eribonom, pa sve do naslova Borbe i metamorfoze jedne žene i recentnog Monique se oslobađa, francuski autor ne stvara lakomislenu fikciju nego kao da provodi obdukciju živoga, a ipak književnog tijela. Olančavajući feminističku i queer aparaturu na tragu Pierrea Bourdieua, Simone de Beauvoir i Didiera Eribona, Louis konstituira autoteoriju koja tijelo tretira kao depozit društvenog nasilja i istodobni poligon potencijalne emancipacije.
Maskulinitet kao kapital
U ruralnom okruženju sjevernofrancuskog Hallencourta, gdje je autor odrastao pod imenom Eddy Bellegueule, maskulinitet funkcionira kao jedini preostali kapital osiromašene radničke klase. Budući da su lišeni pristupa obrazovanju i financijskoj stabilnosti, muškarci pretvaraju vlastito tijelo u jedino raspoloživo oružje i dokaz sirove moći, te u takvom miljeu svako odstupanje od kompulzivne heteroseksualnosti biva označeno kao neprijateljski čin.
Louisov queer subjekt rano uči da se njegov afektirani glas, izostanak interesa za sport ili uspjeh u školi percipiraju kao neoprostiva izdaja vlastita podrijetla. Na tom se mjestu otvara brutalna dinamika autohomofobije kao internaliziranog patrijarhalnog diktata koji dječaka gura u uzaludne pokušaje prisilne maskulinizacije i samokažnjavanja. Kako uočava Didier Eribon u Povratku u Reims, po bijegu na akademiju queer identitet i klasno podrijetlo dugo ostaju u rascjepu, pa tek spajanjem ta dva iskustva autoteorijska praksa dobiva svoju punu analitičku oštricu.
Agresija oca i braće unutar takve strukture razotkriva se kao kompulzivna obrana od vlastite fragilnosti, budući da se dominantni muški identitet izgrađuje na eksplicitnom poricanju svega feminiziranog, čime se i majka i gay sin smještaju na samu marginu egzistencije.
Édouard Louis opisuje rodno-klasno podčinjavanje, iznova…
Feministički najzanimljiviji pomak u Louisovu opusu događa se u knjigama posvećenim njegovoj majci Monique, gdje izjava o napuštanju doma ne označava samo prekid s jednim nasilnim partnerom, nego s čitavim sustavom klasno-rodnog podčinjavanja te materijalne i ekonomske uvjetovanosti obiteljskog zlostavljanja. Da bi žena pobjegla od nasilja, nisu dovoljne tek moralne odluke i želja za promjenom, nego su nužna konkretna sredstva, pri čemu izostanak vozačke dozvole, diplome, vlastitog novca ili stanarskog prava u velegradu funkcionira kao nevidljivi zatvor u kojem patrijarhat drži radničke žene.
Moniquein bijeg iz provincialnog sela u Pariz, njezino ponovno usvajanje vlastitog tijela kroz šminku, smijeh i društveni život, predstavlja pravu feminističku resurekciju. U djelu Monique se oslobađa narativ je kao napeti triler u kojem sin pisac postaje logistički i financijski oslonac u organizaciji majčina konačnog bijega. Iako su kritičari podijeljeni oko toga pridonosi li autorova prisutnost dodatnom razotkrivanju ili pretjeranom usmjerenju na vlastitu figuru, neosporno je da tekst pruža beskompromisnu materijalističku analizu oslobođenja u kojoj solidarnost između queer sina i majke konačno zacjeljuje transgeneracijski sram.
Louisova ustrajnost na autobiografiji direktan je napad na građansku estetiku koja u književnosti traži ugodnu fikcijsku distancu. Kada dominantna klasa autobiografski diskurs proglašava neknjiževnim ili egocentričnim, ona zapravo iskazuje paranoju pred imenovanjem stvarnih učinaka opresije u društvu. Slično kao što transfobija ili rasizam reagiraju na samu prisutnost marginaliziranog tijela u javnom prostoru, tradicionalni književni kanon reagira na autobiografiju koja odbija ublažiti proživljeno nasilje. Čitati Édouarda Louisa s pomoću feminističke i queer aparature znači razumjeti da je svaka osobna metamorfoza ujedno i važan (širi) politički čin, jer ogoljavanje obiteljske patologije i pobjeda nad autohomofobijom oblikuju književni, a potencijalno i životni prostor u poprište trajne emancipacije. Kao i za sve, i za ovo mora postojati volja….
Fotografije: Press, Profimedia
