Koja je vaša težina iz snova?
Na otoku je nemoguće pratiti kalorije, nutricionističke vrijednosti, tempo vježbanja i vlastite snove, strahove i paranoje. Na 35+ stupnjeva nemoguće je pratiti i vlastite misli i dah, a kamoli kilažu. Pa sam se jako ugodno iznenadila kad sam, nakon 20 dana otoka, prve frizure koja je rasplela gordijske čvorove moje kose i threadinga obrva koji me pretvorio u psihički mrvicu stabilniju osobu, stala na vagu koja je pokazala: 55,9. WOOSH- WhatsAppom je slikovna poruka odmah odjurila prijateljici. Opa, odgovorila je (zna da je moja omiljena težina za samu sebe – 56). Jesi li ponosna? Jesam, priznajem, iako ni sama nemam pojma kako sam to postigla (u najboljim trenucima Zagreba, školske godine i posla tvrdoglavo variram između 57-58, što god činila). Mozak odmah krene slagati kombinacije – stres? Neotkrivena bolest? Vrućina? Znaš kako, nastavlja frendica, ako nije online, nije se desilo…
Razgovarate li s Chatom o svakodnevnoj prehrani?
Ali ne mogu postati fotku vage na kojoj piše 55,9, naravno. Prvo: ne želim svoje pratiteljice, čak i nesvjesno, bodišejmati, a drugo, Instagram post o težini smatram površnim – ja tamo samo dakako, o dubini, poeziji, politici, feminizmu. Prava istina je dakako, da osim o navedenom, o čemu zbilja čak i previše mislim, mislim i o težini – ne opsesivno, jer mi je genetska lutrija dala mogućnost da živim relativno opušteno, ali ipak – jer imam 45 godina – prilično. Kombiniram u glavi što jesti, izbacujem pekaru i rafinirani šećer iz svojih misli, pretvaram zdravu hranu u religiju jer religije nemam, razgovaram s Chatom o proteinima (jesam li pojela dovoljno, zašto je proteinski jogurt tako oduran), tjeram se na jogu, živim jogu, počela sam trčati i uništila koljeno, i tako dalje, rekla bih, prilično mekana verzija žene koja pazi na svoj izgled.
Koji dio svog tijela ne volite?
Ne podnosim, naime, da me hlače stišću (trbuščić je uvijek bio moja rak-rana), ne volim ni naznaku love handlesa, svoje ruke volim tek posljednjih godinu-dvije, a posljedica su konstantnog vježbanja posljednjih pet-šest godina, i općenito, eto, nije istina da mislim samo o duhovnosti i bitku – mnogo sati u danu moj mozak vrti kotačić o težini, i stvarno je zanimljivo da sam do željene došla tako lako upravo onda kad sam se opustila, ali to je druga priča, o kontroli, no čak i tu pobjedu ne želim objaviti jer bih morala ekstenzivno objasniti kako sam puno niža no što ljudi misle pa je 56 kila sasvim ok BMI, kako sam oduvijek pupasta a ne premršava, kako mislim da je jesti zdravo ključ života – i općenito, kako niti imam niti podržavam poremećaje prehrane.
It’s obvious
A kako se podržavaju poremećaji prehrane, možda ćete se zapitati, kao da je to čudna tvrdnja, jer, ili ga imaš ili ga nemaš, i to je bolest, i moramo se prema njoj, kao prema svakoj drugoj, odnositi s poštovanjem. Ali modni svijet i svijet popkulture, filma i celebrityja, oduvijek voli mršavo više nego javne slomove živaca. Naravno da smo i prema mršavom jako licemjerni: mršavo je lijepo, mršava tijela manekenki su poželjna i jedini reper za ljepotu, ali mršava tijela glumica su problematična i znak poremećaja prehrane, i neke unutarnje borbe, ili, ako su urednici tabloida danas te sreće, znak problema u vezi (ne, to nije izmišljen način mršavljenja, uvijek su me ljubavne brige natjerale da padnem pa i na bolesnih 50).
Naravno da smo prema mršavom jako licemjerni: jer, Ariana Grande je iconic, njezina fragilnost naspram pupastosti kad je bila teen star je eterična i vrijedna dobivanja uloge u jednoj od najslavnijih franžiza današnjice (ništa ne govori „blockbuster“ više od magičnog mjuzikla o dobrim vješticama), ali Arianu se stoga jer je moneymaking machine ne smije kritizirati, iako je očito, doslovno naočigled (za one koji znaju o čemu govorim, ovdje plejajte CardiB „It’s obvious“ meme), pala u crnu duplju anoreksije, i očito je bolesna, Ariana će za takve napise okriviti medije i medijske outlete jer zbog njih/nas prolazi teški scrutiny, nepodnošljiv. Da budemo posve fer: to jest vjerojatno istina, i konstanti napisi o nečijoj vezi/težini/problemima su sigurno teški bila ti i bogata/uspješna/svjetska pop zvijezda.
Pazite što govorite
Kad smo na kolegiju razgovarali o Arijani i njezinoj težini, mlađi kolega upozorio nas je da „pazimo, jer će njezini obožavatelji rastrgati svakoga tko kaže išta ružno o njoj“, što smatram dirljivim, ali duboko problematičnim. Ariana Grande je nevjerojatno talentirana i očito hardworking kraljica, koju, baš zato što je mlada žena koja sjajno pjeva, glumi, performira i radi mnogo i teško, izuzetno podržavam, ali ako prestanemo pisati (a jedva smo počeli) o tome kako nije ni cool ni lijepo ni zdravo biti premršava i izgledati kao kostur, zato što nekoga podržavamo i volimo – zapravo ga ne podržavamo i ne volimo – već želimo da za nas na životu na štetu svog zdravlja održava privid da je magično postojanje žene-djeteta, žene-srne, žene-duha, žene priviđenja, djevice, vile, nestvarne, neopterećene tijelom, tjelesnim, prljavim, ružnim, opterećujućim. Ariana je, kao mnoge prije nje, ali možda nitko kao ona, do savršenstva dovela ideju da žena-djevojčica može lebdjeti superiorno iznad smrtnika samo ako dovoljno dobro kontrolira što stavlja u sebe.
Ariana Grande ili Georgina?
Nekad je u dvijetisućitima taj izgled bio rocknroll, heroin chic (možemo li vjerovati da se išta zaista tako zvalo?!), Kate Moss, Nicole Richie, danas je taj ideal čak bliže svetici, crtiću, amineu. Prava briga i poštovanje i ljubav i obožavanje prema Arijani, dakako, je želja da bude i zdrava i uspješna, i stvarna žena, i biće kojem se divimo. Iznenadilo me što je jedna druga žena, manje karijerno uspješna, ali jednako bogata, mnogo opuštenija u svom tjelesnom identitetu, iako je i on baziran na atraktivnosti. Mladenka vikenda, Ronaldova Georgina, navodno je također doživjela kritiku zbog fotografija njezine stražnjice na jahti.
Stvarno žensko tijelo
Kraljica je uvećala fotke, slikala se još nekoliko puta, pokazala malo i statusnih simbola (što i može) i napisala da je manja šestero djece, žena od 30+ godina i da ne planira sudjelovati u fantazmagoriji da žene moraju izgledati kao da ne žive. Popratila sam Georginu nakon toga. Neke od nas jednostavno znaju da je žensko tijelo hram koliko god ne izgledao kao iz fikcije.
A što je s debljinom?
Imam potrebu napomenuti da smo jednako licemjerni i kad je netko debeo. Kod manekenki, kojih je malo, ali ih srećom sad već ima, to lajkamo, jer je industrija uspjela pronaći žene čija su lica dovoljno fotogenična a tijela dovoljno velika da se možemo hvalitikako ne volimo samo broj 34, ali što je sa stvarnim ženama? Plješćemo li sada i onima koje su- predebele? Usuđujemo li se reći da postoji predebelo? Liječnici tvrde da postoji. Ali kao i kod preniskog BMI-a, odbijamo ih slušati. Smijemo li ne samo reći da je Ariana premršava, već i da postoje predebeli ljudi, koji štete svom zdravlju? Jesmo li dovoljno hrabri za to?
Ipak je na kraju sve politika i feminizam
Naravno da je posebno za***** komentirati bilo koje žensko tijelo, i odgovor na pitaje zašto je, ironično, zaista i feministički i politički. Tolika su nas stoljeća komentirali, modelirali, procjenjivali, prilagođavali, osuđivali, prodavali ikupovali (bez da smo mi zaradile išta), da je sada pružanje otpora svakom komentaru ili mišljenju zaista politički čin na koji konačno imamo pravo, iako- pazite – i to minimalno i prividno. Zamke su posvuda oko nas: religije, muškarci, vaš muž, šef, odraz u ogledalu. Pitanje ljepote za nas žene je istovremeno duboko osobno i ni malo privatno, pa smo tako, na čudan način i bez pripadajućih novaca i moći, sve mi Ariana Grande: svi imaju mišljenje i svi ga izgovaraju, pritisak je pretežak, a i samima nam se sviđa 55,9.
Fotografije: Profimedia, Pexels
