Prividno mirne ulice Teherana u suton ne odaju lako svoje tajne. Svjetla automobila u uskim prolazima stvaraju neprekidnu igru sjjena i polusjena – prostor u kojem se jednostavni ljudski životi preklapaju s dubokim moralnim dilemama. Upravo u tom međuprostoru, u onome što ostaje prešućeno između redaka svakodnevice, stvara Asghar Farhadi, jedan od najvećih filmskih pripovjedača našeg doba.
Dvostruki dobitnik Oscara, autor čiji filmovi kao što su Nader i Simin se razvode i Trgovački putnik seciraju i razumiju ljudsku prirodu, ostaje umjetnik nesvakidašnje skromnosti, iznimne posvećenosti i rijetke intuitivne oštrine. Pogled na njegov opus otkriva redatelja koji se ne boji zaviriti u najskrivenije kutke ljudske psihe, rasvjetljavajući sukobe koji nastaju na “slavnom” sjecištu obitelji, društvenih staleža i vjerskih uvjerenja.
Razgovor smo vodili u dinamičnom okruženju filmskog festivala gdje se stapa ulični žamor i strastvena filmofilija, a Farhadi je razotkrio duboke slojeve svog stvaralačkog procesa. Pred nama se u tom susretu nije pojavio distancirani teoretičar niti nedodirljivi holivudski dobitnik priznanja, već čovjek koji film ne doživljava kao puku akademsku vježbu ili stilsku konstrukciju, već kao živi, pulsirajući organ koji se napaja čistim, iskustvom i iskrenom empatijom. U subotu se prikazuje njegov najnoviji film Paralelne priče s Isabelle Huppert u glavnoj ulozi, a vrlo brzo i na Filmskom festivalu Herceg Novi.
Alati kojima stvara nezaboravne filmske dionice
Mnogi kritičari i filmski teoretičari Farhadijeve filmove redovito opisuju kao iznimno intelektualne dramske konstrukcije, kompleksne slagalice etike, klase, roda i religije u suvremenom društvu. No, kada ga se izravno upita o korijenima te slojevitosti te o tome koristi li se psihoanalizom, stručnom literaturom ili filozofskim teorijama kako bi sagradio svoje likove i njihove unutarnje konflikte, Farhadi nudi neočekivan obrat.
Za njega sve počinje i završava na mnogo jednostavnijem, ali ujedno i neusporedivo dubljem mjestu. Kako sam ističe, “kada ljudi gledaju film, prvo što vide jest emocija, a tek nakon proživljene emocije počinju razmišljati o temama i idejama”. Upravo zato, kada počne pisati scenarij i graditi preciznu karakterizaciju, njegov je prvi i najvažniji korak “stvoriti lik koji može ostvariti snažnu i autentičnu emotivnu povezanost s gledateljima”. Tek tada, nakon što ta ljudska veza u potpunosti zaživi na ekranu, publika može “reagirati psihološki ili filozofski te graditi vlastita očekivanja od likova”.
To je ključni razlog zašto njegovi likovi nikada nisu puki simboli, alegorije ili ideološke marionete u rukama scenarista. Bilo da je riječ o supružnicima na tragičnom rubu razvoda u Teheranu, mladoj sestri koja očajnički spašava brata od smrtne kazne, ili pak profesoru i glumcu čija supruga doživi neočekivanu traumu u vlastitom domu, Farhadijevi junaci uvijek nose svu težinu stvarne ljudske nesavršenosti, strahova i zabluda. On odbija stvarati negativce u klasičnom, crno-bijelom smislu. Umjesto toga, Farhadi objašnjava kako je u svom radu „uvijek pokušavao biti potpuno iskren prema likovima i ostaviti im dovoljno prostora da sami definiraju tko su i opravdaju vlastite postupke”. Pokušao je biti dosljedan tom principu, pa je taj osjećaj kompleksnosti i višeslojnosti došao prirodno, „sam od sebe, a ne iz proračunate redateljske strategije”.
Koncept podsvijesti i ljudsko srce
Pitanje odakle umjetnik crpi tu neobičnu, gotovo vidovitu sposobnost dubokog uvida u ljudsku dušu često ostaje bez jednostavnog odgovora. U razgovoru o utjecajima literature i odrastanja u Iranu, Farhadi se rado prisjetio djela velikog iranskog pisca Mahmouda Dowlatabadija, čiji je snažni realistični stil ostavio neizbrisiv trag na njegovu mladost i kasniji umjetnički izričaj: “Čitao sam ga još kao dječak. On je uistinu velik pisac, a taj realistični stil u mojim filmovima vjerojatno je podsvjesno došao upravo iz njegovih knjiga koje sam upijao u mladosti.”
No, još važniji od same pročitane literature jest koncept podsvijesti koji Farhadi opisuje kroz iznimno poetsku metaforu. Objašnjava da, kada govori o podsvijesti i umjetničkom nadahnuću, misli na nešto što”dolazi ravno iz ljudskog srca”! Ljudsko je srce za njega poput “savršene banke emocionalne ušteđevine – sve ono što vam se dogodi u djetinjstvu, obitelji i društvu ostaje u vama i odlazi duboko u vašu nutrinju”. Onda, jednog dana, čovjek-umjetnik jednostavno “otvori tu čudesnu banku, izvuče sve te potisnute elemente iz mladosti i prošlog života te ih upotrijebi kao autentičan gradivni materijal za svoju priču”.
Možemo li mijenjati svoje “srce”, kao metaforu…
Ta se emocionalna ušteđevina pritom ne stvara namjerno niti planski; ona je splet sitnih, prividno nebitnih (uličnih) trenutaka koji s godinama protoka vremena dobivaju na svojoj punoj težini i značenju. Farhadi to slikovito objašnjava primjerom: “Kada kao šestogodišnje dijete na ulici vidite neki sasvim jednostavan događaj, taj detalj ostane usječen u vašem pamćenju, a da ni sami ne znate zašto. Nakon dvadeset ili dvadeset i pet godina uhvatite se kako o tom istom detalju pričate svojoj djeci – između tog davnog događaja i formiranja vaše osobnosti postoji nevidljiva, suptilna, ali neraskidiva poveznica.”
Kada je u razgovoru upitan možemo li metaforički promijeniti vlastito srce kako bismo promijenili način na koji stvaramo, osjećamo ili reagiramo na svijet oko sebe, Farhadi odgovara kako “to nije nešto što možete promijeniti po volji jer se neke stvari u tijelu i duhu dogode same od sebe”. Jedino što čovjek i umjetnik mora učiniti jest “pokazati iskreno zanimanje za vlastiti unutrašnji svijet i postati svjestan da u sebi nosi tu nevjerojatno bogatu i zanimljivu emocionalnu banku”.
Unatoč ogromnom globalnom uspjehu, osvojenim Zlatnim medvjedima na festivalu u Berlinu, priznanjima u Cannesu i prestižnim kipićima Američke akademije, Farhadi i dalje ostaje duboko, neraskidivo vezan uz svoju rodnu zemlju i zajednicu. Bilo da se nakon snimanja u inozemstvu vraća u Iran kopnenim putem preko granice – jer, kako sam s ponosom ističe, iskreno voli te ljude i tu bogatu kulturu u kojoj je odrastao – ili sudjeluje na regionalnim festivalima poput onoga u Sarajevu gdje s jednakim entuzijazmom razgovara s običnim prolaznicima i mladim studentima, njegova strast prema samom činu gledanja i stvaranja filmova ostaje nepotresena.
Fotografija: Profimedia
