Karijera Enisa Bešlagića već desetljećima spaja neposredni narodni humor, glumačku karizmu i izraženu ljudsku toplinu. Njegova autobiografska predstava“Da sam ja neko” prešla je put od spontane ideje do pravog kulturnog fenomena koji je do sada okupio više od četrt milijuna gledatelja diljem regije i svijeta. Priča o odrastanju, uspomenama, ranjivosti i svakodnevnim ljudskim situacijama pokazala se univerzalnim jezikom koji spaja različite generacije i profile ljudi. Predstojeći nastup u prestižnoj dvorani Sydney Opera House predstavlja krunu tog autorskog puta, ali i povijesni trenutak za dramsku umjetnost ovih prostora. U otvorenom razgovoru za portal ELLE, Bešlagić je podijelio svoje emocije uoči odlaska u Australiju, osvrnuo se na vlastito poimanje glumačkog poziva i humora te objasnio zašto vjeruje da iskrenost i suosjećanje ostaju jedini pravi put do srca publike.
Povijesni nastup u Sydney Opera Houseu
Enis Bešlagić 2. rujna 2026. godine stiže na jednu od najpoznatijih svjetskih pozornica. U Velikoj koncertnoj dvorani Sydney Opera Housea izvest će predstavu “Da sam ja neko“, kojom će pred australskom publikom predstaviti priču koja izvedbe puni do posljednjeg mjesta. Predstava, koja ulazi u svoju četiristotu izvedbu, zamišljena je kao osoban i emotivan susret glumca i gledatelja.
Iako u predstavi nema raskošne scenografije – dovoljni su tek stol, stolica i mikrofoni – gosti i organizatori ističu njezinu sposobnost da toplinom i humorom premošćuje jezične i kulturne barijere. Govoreći o tome kako je uopće došlo do ideje za nastup u Australiji, Bešlagić opisuje neposredan trenutak nastanka te ideje: “Imao sam turneju prošle godine po Australiji, imao sam šest gradova i onda smo otišli turistički da se uslikavamo ispred Opera Housea. Ja pitam Ivana Kneza, moga organizatora tamo, reko’: ‘Što mi, bolan, ne radimo ovu Operu?’ Kaže on: ‘Evo, poslat ćemo mail pa da vidimo šta hoće, neće.’ I mi jedan mail tamo-vamo.“
Cijeli proces apliciranja i odobrenja prošao je kroz visoke službene adrese, pa Bešlagić kroz smijeh objašnjava koliko je ta procedura bila ozbiljna: “I onda su oni napravili taj ‘research’, čak je i australski parlament morao to odobriti, da kaže: ‘Bravo, može’, i oni nam daju termin. Kaže ovaj meni: ‘Brate moj, dobili smo drugi deveti.’ Ja kažem: ‘Joj, iza ljeta odmah, hoće li se ovi naši vratiti?’ Kaže on: ‘Nemamo mi šta birati, konju jedan, to ti je to, bolan! Dalo ti je – uzmi, pa makar nam niko ne došao!’ Ja kažem: ‘U pravu si, da se mi upišemo! Kao na Svjetskom prvenstvu, uđeš na zadnje tri minute, a piše da si igrao cijelu utakmicu.’ Tako da smo mi grlom u jagode u to krenuli.”
Unatoč velikom okruženju, predstava ostaje dosljedna svojoj minimalističkoj estetici. “Pitao me sad čovjek iz tehnike kakva je scenografija, a ja kažem: ‘Nema ništa, bolan, stol, stolica, mikrofoni. Kakva svjetla? Ako ima bijelo, neko svjetlo upališ. Šta ćemo sad izmišljati svjetla, ledove i nešto?’ Ali sam odlučio tamo tu predstavu snimiti, da ostane u uspomenama, da ostane zapisano da je bio deda i odigrao to”, ističe glumac.
Priča s gostovanja koja se zauvijek pamti
Unatoč tome što je predstava prostrana lepeza smijeha i suza, Bešlagić ističe da je njezina najveća snaga u tome što publiku oslobađa teških emocija i spaja je u zajedničkom iskustvu. Prisjećajući se susreta koji je na njega ostavio dubok trag, opisuje neposredan utjecaj koji je predstava imala na jednu gledateljicu: “Nakon odgledane predstave, jedna žena koja je prošla životnu kalvariju i bila prepuna bijesa i negativnih emocija, došla je do mene i zahvalila mi što je, zahvaljujući meni, prestala mrziti. Rekla je: ‘Hvala ti na ovoj slobodi, jer ja sad više ne mrzim, ja više ne gledam ljude na taj način.’ Znaš, meni je ova predstava zaista nekako oslobađajuća za ljude. Znam da poslije predstave izađu sretniji i bolji ljudi, sigurno.”
Taj emotivni naboj Bešlagić u početku nije planirao u tolikoj mjeri, no reakcije publike usmjerile su daljnji razvoj izvedbe: “Nisam znao da je toliko emotivna predstava. To sam saznao negdje na petoj, šestoj reprizi kad su mi ljudi prilazili i govorili da im je bilo jako emotivno. Ovdje sam ja te emotivne dijelove malo počeo gaziti, više im davati prostora i pažnje, a ne pretrčavati preko toga jer sam mislio da je to nešto dosadno ako se ne smiju. I onda kad sam i ja povjerovao u tu emociju, da je ona bitna za publiku, tad sam dobio pravu reakciju.”
Objašnjava kako predstava uspijeva držati pažnju najrazličitijim profilima ljudi, bez obzira na njihove pozadine: “Ljudi meni kažu: ‘Kako će dva sata, brate moj, trajati predstava, a u dva sata omladina ne pogleda na telefon, ne odu na WC?’ Zaista svi nekako uđemo u tu neku kolektivnu čahuru u kojoj ti kroz moje priče prepoznaješ svoje. Meni dođu ljudi svih različitih svjetonazora, nacija, religija, vjernici i nevjernici, i svi dva sata klimaju glavom: ‘Jest, bogami, sve je to tako.’ Ja im kažem: ‘Vi da sad izađete iz sale i samo kažete k’o za koga navija, vi biste se pobili. A dva sata kod mene sjede i klimaju glavom.’ Znači, može se kad biraš riječi koje ćeš reći.“
Iskrenost na sceni i marketinški pristup
Prva izvedba predstave održana je prije dvije i pol godine u Brčkom, kada Bešlagić na papiru nije imao napisanu nijednu rečenicu, oslanjajući se na potpunu neposrednost: “Rrekao sam im: ‘Ljudi moji, ja ništa na papiru nemam napisano o ovoj predstavi. Nikad je nisam izveo, ne znam koliko traje, je li duhovita ili nije. Ako valja – valja, ako ne valja – jebiga.’ Shvatio sam da ta iskrenost na sceni prolazi, ljudi vole tu iskrenost kad ti, ako se zagrcneš ili napiješ vode, kažeš: ‘Sačekaj, bolan.’ Pa se oni uključe, pa dodaju vodu. Volim da je domaćinska atmosfera.”
Govoreći o građenju karijere i načinu na koji vodi vlastite projekte, naglašava važnost financijske neovisnosti i jasne strategije:“Samostalan, sve radiš kao firma sam za sebe, pa sam tako sam radio i na marketingu i na promociji. Stvarno ulažem 20% od svake predstave neto u marketing i od toga ne odustajem, meni to nije bacanje para. Od marketinga sam živio cijeli život. Kod nas kad kažu ‘moja sponzorska institucija’, ja kažem da je publika moja jedina institucija. Nemam tu vrstu potpore, sve sam plaćam.“
Kao čovjek s velikim iskustvom, u glumačkom radu nastoji pružiti primjer onima koji tek dolaze:“Da ti kao stari glumac, već sad s 52 godine, možeš mlađim kolegama biti inspiracija, da ne odustaju od svojih snova i da vjeruju da i te male priče, pod navodnim znakovima, mogu doživjeti svjetla velike pozornice. Da se ohrabre u tome, da istupe.” Pri tome se uvijek prisjeća uzora koji su ga oblikovali: “Kroz te male ljude učio sam od velikih. Imena poput Olivera Dragojevića, Halida Bešlića, Kemala Montena, Davorina Popovića koji je pjevao pjesmu ‘Da sam ja neko’… Učio sam kako se ponašati kad si veliki s malima. Kao student sam s njima hodao, a oni su meni davali podršku.“
Naličje komedije, depresija i društvena odgovornost
Tijekom razgovora dotaknuli smo se i dubljih psiholoških tema koje prate komičare, pri čemu se Bešlagić osvrnuo na Robina Williamsa i naličje komičarskog poziva. Prisjetio se privatnih teških faza kada komičare u javnosti doživljavaju kao neprekidnu zabavu: “Uvijek sam svjestan toga i imao sam ja svoje faze. Pogotovo kad ne radiš kao glumac, a vrtiš se na svim reprizama i od toga nemaš ništa. Ljudi te doživljavaju kao potpunog zajebanta, a ti si u sto svojih problema. Čim si na televiziji, misle da si uspio i da si bogat. Zato mi glumci imamo tu vrstu depresije koja nekad prevladava, ali se ona mora liječiti, ne smije se ignorirati.”
Ispričao je i dirljiv, izuzetno osoban detalj koji oslikava raskorak između privatne boli i očekivanja javnosti: “Na sahrani svog oca sam se slikao i pucao selfije. Čovjek došao zbog slike, šta on zna da je meni otac umro i da mi je teško? Došao iz magle, doveo djecu da se uslika. Ja pokopao oca i stojim, pucam selfije na grobu. Pitaju me šta radim to, a ja kažem: ‘Dajem prednost životu u odnosu na smrt.’ I to je parola moje predstave.“
Osvrćući se na slobodu humora u suvremenom društvu, Bešlagić uočava jasne granice koje su nekada bile drukčije postavljene: “Humor je specifičan zato što traži slobodu. Danas proizvesti humor, a da nekoga ne nagaziš, jako je teško. Čak i kad se ismijavaš na svoj račun, ti opet pripadaš nekom narodu pa se netko nađe uvrijeđen. U Jugoslaviji je bilo više slobode u humoru nego danas. Ali humor mora imati tu vrstu igrivosti. Kad se glumac na sceni zabavlja i igra, publika to osjeti.“
Ta spoznaja sa sobom nosi i izravnu odgovornost u javnom prostoru. Govoreći o svojim društvenim istupima i kritici politika, Bešlagić zaključuje: „Naučio sam kroz godine da ne osuđujem ljude, nego njihova djela. Moja generalna ideja, da sam ja neko, bila bi da se potpiše stogodišnji mir na ovim prostorima. Hajmo se okupiti i potpisati mir o nenapadanju, da možemo mirno živjeti. Moja kritika je uvijek dobronamjerna, jer jedna rečenica ili riječ u medijima može napraviti štetu i podijeliti ljude. Zato je moja potreba takva da spajam ljude u emociji koja nam je svima zajednička.“
Nakon povijesnog nastupa u Sydneyu, Bešlagić najavljuje turneju po Kini u studenom, nastupe u Americi, ali i postupni prelazak iza kamere, gdje u budućnosti želi raditi kao producent i redatelj obiteljskih komedija.
