Ekipa filma ‘Planina’ o trijumfu u Sarajevu i Sundanceu: Oda načinu života koji nestaje

Dokumentarno ostvarenje “Planina”, u režiji Biljane Tutorov i Petra Glomazića, okrunilo je svoj impresivan festivalski pohod osvajanjem Srca Sarajeva za najbolji dugometražni dokumentarni film na 32. Sarajevo Film Festivalu.

Trijumf na svečanoj ceremoniji u Narodnom kazalištu Sarajevo stigao je kao prirodan nastavak niza uspjeha započetog početkom godine na prestižnom Sundanceu, gdje je film osvojio Veliku nagradu žirija. Članovi sarajevskog žirija – Kamal Aljafari, Sabine Gebetsroither i Ollie Huddleston — ostali su zatečeni ovom emotivnom i epskom pričom, ističući u obrazloženju: “Zadivljujuće epskom fotografijom očarao nas je ovaj dirljiv portret dviju izvanrednih žena i načina života koji nestaje. Povezane traumatičnom prošlošću, njihova borba za očuvanje planine bila je nezaboravno putovanje.”

Nakon velikog trijumfa u Sarajevu, s autorima i ekipom filma razgovaramo o snazi ženskog otpora, ljepoti koja nestaje te načinu na koji su surovost prirode i ljudska trauma pretvorene u nezaustavljivu filmsku čaroliju.

Naša povijest često funkcionira kao arhiv muških ratnih epova, dok je žensko iskustvo tradicionalno svedeno na tišinu i rad. Koliko je vaš film uspio prevesti tu neizgovorenu traumu i patnju naših predkinja u emotivni i politički čin otpora?

Biljana Tutorov: Ta dimenzija i ta perspektiva iznimno su nam važne, iako moram priznati da ona nije bila prvotni okidač za film. Prva iskra bio je sam pejzaž — njegova specifična svjetlost i filmičnost koji su nas odmah asocirali na slike starih majstora, na gotovo biblijske i mitološke prizore. No ubrzo su se počele potvrđivati glasine da bi Sinjajevina mogla postati vojni poligon, polje za testiranje oružja i vježbalište za vojsku. Glavna junakinja Gara pojavila se na tim prvim prosvjedima među najhrabrijima. Izgovorila je ono što mnogi tada još nisu imali hrabrosti naglas izreći. Njezina je pojava u startu donijela nevjerojatnu snagu.
Kada smo potom zašli dublje u njezinu osobnu priču i priču njezine kćeri Nade, dogodila se snažna rezonancija između te dvije teme – borbe za prirodu i osobne traume. To je zapravo definiralo čitav film.

Petar Glomazić: Pitanje je u potpunosti u metu. Pogotovo u crnogorskoj povijesti dominiraju epske priče, ratovi, bitke i muški podvizi, dok u tom narativu žene potpuno nedostaju. A svi znamo da su ratovi povremeni događaji, dok se život živi svaki dan. Svako se jutro ustaje, svaku se noć umorno liježe i na svojim se leđima nosi sav teret teškog života i siromaštva. Za mene su prave heroine i glavni stupovi društva te obitelji upravo žene. Nismo bez ponosa što upravo iz te i takve Crne Gore, gdje smo snimali sedam godina, izlazi priča o ženi koja svoju osobnu sudbinu uzdiže do simbola svih žena. To je simbol neustrašive požrtvovnosti za druge, borbe za planinu i za prirodu. Kada se Gara prirodno i lako popela na svog konja i održala taj politički govor, to nije bila visoka politika – bio je to čist zdrav razum jedne majke, hraniteljice i žene zahvalne životu unatoč svim mukama.

Biljana Tutorov: Meni je osobno iznimno bliska ta intersekcija intimnog i političkog. Time sam se bavila i u prethodnom filmu. Ovdje nas je zanimalo na koji način u autentičnom dokumentarnom materijalu možemo iznijeti tu mitološku dubinu Garina i Nadina života te prenijeti njihovu traumu bez patetike.

U filmu je prikazano sustavno nasilje – s jedne strane nad prirodom, a s druge nad ženskim tijelom. Imamo poprište geopolitičkih sukoba, militarizaciju prostora te ucijenjeno i ranjeno žensko tijelo. Kako gledate na tu korelaciju?

Biljana Tutorov: To je artikulacija kojom smo se i sami vodili. Htjeli smo da gledatelji intuitivno osjete taj paralelizam između nasilja nad ženama i nasilja nad prirodom. Dodatno, kada se 2022. dogodila invazija na Ukrajinu, pitali smo se kako će film biti prihvaćen u Europi koja se naglo militarizira. No mi smo ostali vjerni nesvrstanom duhu u kojem smo odrasli — militarizacija je primarno muški projekt, a lokalne zajednice, unutar kojih su upravo žene najglasnije i najaktivnije, dokazano su najbolji čuvari planeta. Žene su u tom smislu najučinkovitiji agenti zaštite prirode. Otvorili smo i temu nasljeđivanja, odnosno društvenog očekivanja da se žene u našim krajevima i dalje odriču imovine u korist braće, kao i činjenicu da vojna industrija doslovce uništava sve kamo kroči.

Petar Glomazić: Kada pogledate posljednjih 50 godina, tranziciju i napuštanje sustava u kojem smo odrasli, svjedoci smo brutalnog uništavanja javnog dobra i prirode. Razuzdana logika kapitalizma dovela je planet na rub opstanka. Paralelno sa snimanjem, na terenu smo godinama radili s ljudima kako bismo ih osnažili. Ljudi često misle da su mali i da protiv države i sustava ne mogu ništa. No postavili smo pitanje: čija je to država ako građani nemaju glas?
Nakon dugih godina borbe uspjeli smo ostvariti veliku demokratsku pobjedu – Vlada Crne Gore ukinula je odluku o vojnom poligonu na Sinjajevini. Paralela između nasilja nad prirodom i nasilja nad ženama izbija iz istog izvora: toksičnog patrijarhata u kojem smo navikli da su neke nehumanosti “normalne”. Naše društvo često doživljavam kao pticu koja pokušava poletjeti dok joj je jedno krilo svezano. Dok žene ne budu u potpunosti ravnopravne, nema nam uzleta ni prave budućnosti.

U angažiranom dokumentarizmu često postoji opasnost od egzotizacije te rodne i socijalne deprivacije radi festivalske publike, čime se ugrožava dostojanstvo protagonista. Koliko je bilo teško izgraditi odnos povjerenja i očuvati njihov integritet?

Biljana Tutorov: Od prvog trenutka bile smo svjesne tih klišega i željeli smo ih pod svaku cijenu izbjeći. Gara nije žrtva iz klišrija; ona ima iznimno urban, bistar um i gdje god otputujemo s filmom, ljudi se s njom duboko identificiraju. Snimali smo sedam godina upravo zato da bi Nada odrasla kroz taj proces te da bi imala vremena sama odlučiti želi li u tome sudjelovati. Sve vrijeme konzultirali smo se i s timom psihologa.
Kada je riječ o povjerenju, Petar i Gara zajedno su iznijeli taj aktivistički dio borbe. Kada bismo na snimanju otkrili neke bolne uspomene, isprva smo bili suzdržani, no Gara nam je sama rekla: “Ja želim podijeliti našu priču.” Prepoznala je da rad na filmu može imati emancipacijski učinak za njezinu kćer Nadu.

Petar Glomazić: Apsolutno nam je na prvom mjestu bio etički princip: ne kopati po tuđim ranama radi senzacionalizma. U tradicionalnim društvima postoje brojni tabui i teme o kojima se nerado govori. Međutim, naša je junakinja iznimno mudra žena. Njezina refleksija o životu nadilazi osobnu sudbinu. Osjetila je potrebu ispričati svoju priču jer je znala da nije jedina i da o tome treba govoriti kako bi se pomoglo drugima. Kada smo uspostavili to duboko ljudsko povjerenje, sve je postalo moguće.

Kakav je daljnji život filma? Gdje će ga moći pogledati šira publika?

Biljana Tutorov: Ove jeseni film očekuju i nacionalne premijere u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji, a početkom 2027. i kinodistribucija po regiji. Film je kvalificiran i za utrku za Oscara u kategorijama za najbolji strani i najbolji dokumentarni film. Našu takozvanu award kampanju odlučili smo bazirati na impact goals – usmjeriti tu medijsku pozornost na stvarni rad na terenu i očuvanje Sinjajevine kao “teritorija života”.
Pred nama je i velika američka turneja koja počinje na Camden Film Festivalu, a potom slijede Hamptons, Woodstock te prestižni Film Forum u New Yorku, koji je otkupio film za dvomjesečni prikaz, odakle zapravo kreće američka kinodistribucija.

Petar Glomazić: Kad spominjemo “teritorij života”, valja naglasiti da je to službeni pojam iz UN-ova registra (ICCA — područja pod zaštitom autohtonih i lokalnih zajednica). U travnju ove godine uspjeli smo registrirati Sinjajevinu u tom registru Ujedinjenih naroda. Sada vršimo pritisak na Vladu Crne Gore da donese zakon kojim će se lokalnoj zajednici trajno dati pravo na upravljanje tom planinom. Za nama je već 20, a pred nama još više od 30 potvrđenih festivalskih prikazivanja diljem svijeta — bukvalno na svim kontinentima

Za kraj, Petre – nakon više od 30 godina karijere u zrakoplovstvu, potpuno ste se posvetili filmu. Jeste li ikada razmišljali o glumi s obzirom na tako izraženu dikciju i scenski nastup?

Petar Glomazić: (smijeh) Ja sam zrakoplovni inženjer i dugi niz godina radio sam u zrakoplovstvu, no posljednjih sedam godina u potpunosti sam se posvetio ovom filmu. A što se dikcije tiče – valjda je to neki naš crnogorski gen za zborovanje i javni govor!

Biljana Tutorov: Putujemo zajedno s našim divnim protagonisticama Milevom Garom Jovanović i Nadom Stanišić, dragom

direktoricom fotografije Evom Kraljević, montažerom Georgeom Craggom i skladateljem Draškom Adžićem. Sretni smo što ovu poruku možemo dijeliti dalje sa svijetom.

Fotografije: Eva Kraljević, Nebojša Babić, Sarajevo Film Festival, fotografije iz filma