“Selim se u Zagreb“, rekla sam na jednoj kavi svojim prijateljicama nakon što sam dugo skupljala hrabrost i pazila da se nitko ne uvrijedi zbog te moje životne odluke. Uvijek sam, shvatila sam to naknadno, bila ona prijateljica koja odlazi. Nakon srednje škole otišla sam u drugi grad na fakultet i ostavila najbolju prijateljicu iz djetinjstva. Nakon fakulteta sam se vratila doma, a ondje ostavila dvije prijateljice s kojima sam provela najljepše studentske dane. Nakon što sam se vratila kući i zajedno sa svojim prijateljicama okrenula stranicu nove životne faze, pogađate, opet sam odlučila otići. Taj odlazak sam po sebi danas i nije neki poseban pothvat niti nelogičan potez, sve daljine su danas malo bliže nego prije. Ali kao i svaki drugi korak u životu, ima svoje prednosti i nedostatke, no pojavili su se minusi koje nisam očekivala od jednog socijalnog leptirića kakav sam ja (ili barem volim misliti da jesam).
“Koji ti je trenutak ostao u sjećanju tri godine nakon što smo se odselili“, upitala sam čovjeka svog života s kojim sam odlučila otići. Meni ridanje do Zadra dok sam se sama vozila u pretrpanom Citroënu C3 s cvjetićima, jer sam vidjela majčine suze dok je ubacivala još jednu vrećicu stvari koje će mi možda trebati – ali ne odajem, pažljivo čekam što će on reći. „Kad sam se prvi put nakon nekoliko mjeseci iz Zagreba vratio kući, to mi je bio najbolji trenutak.“ Ok, nije odgovor koji sam očekivala, jer meni je i taj prvi povratak bio koliko ispunjavajući, toliko i tužan i iscrpljujući. U njega sam pokušavala ugurati sve one propuštene razgovore i nekad drage rituale, proslaviti rođenje djece svojih prijateljica, zapamtiti kako svi izgledaju, upiti svaki trenutak i pošto-poto nadoknaditi svoju odsutnost.
Kada iz malog mjesta odseliš u Zagreb, to te stavlja u povoljan položaj u mainstreamu tvog susjedstva. Na to se gleda kao uspjeh, visoke ambicije i zato se nakon povratka možeš osjećati zadovoljno jer si nešto gore kakti postigao. Dok se svi zanimaju kako si se snašao, plaćaju li te dobro i kakav ti je šef (hvala i na toj brizi, nije nevažna), malo tko pita: „Dobro, imaš li ti s kime gore popričati?“
Gdje se upoznaju prijatelji kada prijeđeš tridesetu?
Ovo si pitanje nisam postavila u trenutku pakiranja kofera. Tada sam se brinula kako se uklopiti u novi grad, prostor u kojem živim, nove rutine, gdje se pobogu nalazi brojilo za struju, kako mu objasniti da ne ostavlja čarape po podu i kako se što bolje uklopiti u svoje novo radno okruženje. S kime ćeš popiti kavu u toplo subotnje jutro na Cvjetnom jednostavno nije u tom trenutku prioritet. No kada usvojiš osnove samostalnog življenja odrasle osobe, shvatiš da, hmmm… možda ipak ne bi bilo loše imati mogućnost izbora – naći se nakon posla s prijateljicom, razgovarati o klasičnim girly temama ili ići doma podgrijati ručak od jučer. Sada, tri godine kasnije, redovito se pitam: gdje se upoznaju novi ljudi kad prevališ 30 godina preko leđa?
Objektivno to nije puno godina (iako se moja kičma ne bi složila), ali to je razdoblje u kojem prestaješ izlaziti onim intenzitetom na kakav si navikao, sve je manje neopterećenih druženja i situacija u kojima ćeš susresti nekoga sebi sličnog. Ulaziš u rutinu kuća-posao-kuća, uljuljaš se u svakodnevni ritam te dok si savršeno posložio posao i suživot, socijalna komponenta je zakržljala. A što je vrlo zabrinjavajuće, s vremenom uđeš u fazu da ti se i ne da družiti.
O tome sam nekoliko puta razgovarala sa svojim vršnjacima, starim poznanicima s kojima bih se povremeno našla. Čini se da (šok!) se tako osjećaju – svi. “Ne sjećam se kad sam zadnji put bio na kavi“, čula sam već dosta puta shvaćajući da nije do kave, nego do potrebe (ili njezina manjka) da s nekim sjediš i pričaš o čemu ti se priča. A onda slijedi nastavak: “…a i ne da mi se baš.”
Vrag je odnio šalu. Sve ti je manja volja da na taj dogovor, ako se i dogodi, zaista i odeš. To jutro požališ svoje životne odluke jer dok na toj kavi ispočetka slušaš o nečijim prvim ljubavima, najdražim bojama i hormonima, razmišljaš o onom hladnom ručku od jučer koji bi sad tako rado ugrijala, sjela na kauč i jela. Imam 30, izgrađena sam osoba, moram li baš sve graditi ispočetka? Svjesna protoka (bolje zvuči nego “gubljenja“) vremena, nakon jednog takvog druženja s novom frendicom na kojem sam 40 minuta slušala o kroju njezine maturalne haljine koju je nosila prije 12 godina, pomislila sam – ako slučajno postoji neki tečaj naprednog upoznavanja osobe, definitivno ću ga upisati kako bih preskočila sve te digresije, povratak u daleku prošlost i objašnjavanja šireg konteksta da bi, eto, dok se moj ručak doma hladi, pohvatala svaki detalj nečijeg života koji je u tom trenutku važan za priču, a čiji ja nisam bila dio. A pritom postaje sve teže održavati one odnose koje si ostavio dolje, čiji si stvarno dio i čijim dijelom želiš i ostati.
Videopoziv će spasiti svijet
Zaruke, trudnoće, prve korake i prve riječi, umjesto uživo, sada gledam s više od 500 kilometara udaljenosti – kroz leću kamere. Upravo tako, sve više sam promatrač stvaranja novih uspomena, a sve manje sudionik u njima. Istodobno, svjesna sam da i drugi propuštaju dijelove mog života. Moje male pobjede, loše dane, trenutke koje je teško prenijeti porukom ili kratkim pozivom. Nedavno sam pogledala seriju “The Four Seasons“ u kojoj se društvo odraslih ljudi okupi četiri puta godišnje, svaki put na različitoj destinaciji, svi sa svojim problemima, razvodima, nesigurnostima, ali složni u jednom cilju – nadoknaditi propuštene i stvarati nove uspomene te čuvati svoje male tradicije. Među njima je Jack, kojeg glumi Will Forte, koji je – iako ponekad naporan – ljepilo ekipe koje ih drži na okupu kako se ne bi razvodnili, razišli te se prepustili nemilosti prolaska vremena.
To mi je pomoglo vizualizirati moju utopijsku viziju prijateljstva na daljinu. Naime, takva prijateljstva traže više strpljenja, više razumijevanja i puno više svjesnog truda nego što to često želimo priznati. Iako nas povezuju uspomene, pomalo je bolna pomisao da nastaju nove, a da ih ne stvaramo zajedno. Nitko nikoga ne zaboravlja, ali malo-pomalo propuštamo jedni druge. I dok se trudim upoznati nove ljude, paralelno trčim maraton prijateljstva na daljinu, odgovaram na videopoziv i usred radnog vremena kako ne bih propustila taj trenutak te malo više pokušavam biti kao Jack koji nikad nije izgubio energiju. Prijateljstvo neće opstati samo od sebe. Ali uz malo truda, nekoliko glasovnih poruka i poneki kaotični videopoziv, mogu trajati puno dulje nego što mislimo.
Fotografije: Imax Tree, Launchmetrics, Pexels
