Druga sezona uspješnog remakea filma Alana Alde nije toliko duhovita kao prva. Kad su autorice The Four Seasons (Četiri godišnja doba) serijala (slavna Tina Fey, koja i glumi jednu od glavnih uloga, Tracey Figfield i Lang Fisher) izašle iz sigurne zove Aldine priče (3 bračna para prijatelja koje pratimo na zajedničkim “odmorima“ kroz 4 sezone godišnjih doba, u kojima se ne mijenja samo priroda već i njihovi odnosi, do iznenađujuće i nagle smrti jednog od muškaraca), morale su potražiti novo tkanje za priče. Naknadno dodavanje priče je uvijek sklizak teren, a u seriji koja se više bazira na međuljudskim odnosima, a manje na vanjskim okolnostima, postaje opasnost da se pretvori u neku vrstu sapuničarskog smora.
U Europi za Božić
Autorice su već u prvoj sezoni “modernizirale“ Netflixovu, mjestimično urnebesno smiješnu uspješnicu, pa je tako Colman Domingo u braku s Talijanom Claudeom (Marco Calvani), a u novoj sezoni njih dvojica proživljavaju pravi mali interni pakao shvaćajući da su propustili vlak za djecu. Što još dvoje ljudi koji su dugi niz godina zajedno može učiniti da podignu svoj odnos na višu razinu? Psa su se riješili jer je bio nepodnošljiv, a klince su negdje propustili – i što sad? Selidba u Claudeovu rodnu Italiju, dakako. I tako se naši parovi, raspareni doduše prometnom nesrećom iz prve sezone te naglom smrti alfa mužjaka Nicka (Steve Carell), nađu u Europi za Božić.
Tina Fey- autorica i glavna junakinja
Tina Fey, najbolja prijateljica Colmana Dominga, prezire i Europu i Italiju, a zapravo činjenicu da će ostati bez najboljeg prijatelja, sad kad je već empty nesterica i kad joj se suprug (Will Forte) teško nosi s mješavinom krize srednjih godina i tuge nakon smrti najboljeg prijatelja. A najbolji prijatelj ne bi bio dobra dramaturška poluga da nije ostavio nered – mlađu ljubavnicu (Erika Henningsen) kojoj je napravio dijete i koja zapravo zbog kratkoće njihove veze nije naslijedila baš ništa, pa postoji opasnost da će bebu odgajati ispod mosta vježbajući jogu, te veliku prazninu u životu BFF Jacka. Jack, koji je u prvoj sezoni dio najstabilnijeg i najpozitivnije para (Fey – Forte), ovdje je kreiran kao heteronormativni netoksični muškarac koji se u potpunosti izgubio, pa smisao traži u (a u čemu drugom) maratonima, zajedničkim infantilnim aktivnostima na koje tjera prijatelje pokušavajući zadržati uspomenu na Nicka, planinarenju i grupnim odmorima na koje nitko ne želi ići.
Želimo li gledati usamljene žene?
Nickov i Katein brak možda je najbolji trenutak inače prilično zamorne i ne do kraja osmišljene sezone koja boluje od repeticije i nepotrebnih dodatnih linija priče, poput one o začudnom prijateljstvu bivše žene-vještice (Kerri Kenney-Silver) i mlađe plodne ljubavnice (Henningsen), u kojoj su autorice, valjda, htjele istražiti ženske narative u svim smjerovima u koje ih život (muškarci koji spavaju uokolo) mogu odvesti. No kao usputna tema to naprosto nije funkcioniralo, čak je pomalo iritantno gledati ženu u pedesetima, izdanu i ostavljenu, kako se veže za bebu svog bivšeg supruga, poput dadilje ili posesivne jalove tetke, te putenu predivnu ženu u tridesetima koja je toliko silno nesamostalna u svom majčinstvu da se boji sama prespavati u vlastitom stanu s vlastitim djetetom. Također je više nego cringe gledati Anne kako se boji kontakta s bilo kojim prosječnim frajerom i kako tri žene koje su kreatorice serijala oko toga slažu njezin lik.
Ali Nick i Kate svijetli su trenutak ove sezone, jer je prikaz tog braka u kojem razvod nije opcija nevjerojatno relatable i nevjerojatno bolan, uz pitanje: što se događa kad se pretvorite u ljude koji nemaju ništa zajedničko? I u najboljim brakovima, izgleda, žena se isprva pretvara (da voli trčati), da bi ne samo održala brak, već i menatalno zdravlje svog supruga. „Ne mogu ti vječno biti cheerleadersica!“, viknut će u jednoj od rasprava Tina Fey, i žena ne može da se ne zapita kako Tina tako dobro razumije dinamiku čak i najzdravijih brakova koje društvo uči žene od pamtivijeka- ako smo mi motivirajući faktor, one koje potiču, suportiraju sve glupe planove (maratone, hajkove, motore, put na Mjesec), onda će on biti ok, i brak će opstati.
Hoće li se svi brakovi raspasti?
Ali zašto nam je toliko važno da brakovi i muškarci opstanu? Zašto se i uspješna, samostalna, pametna, socijalno prihvaćena zgodna i bogata bjelkinja poput Kate koju ovdje igra Tina Fey grčevito, prstima i noktima, bori za to da joj se brak ne raspadne, pa gura krevete jedan do drugog, dok je Jack preumoran jer se igrao na plaži sa svojim novim najboljim prijateljem, jednako infantilnim samcem? Four Seasons ne nudi odgovor, samo slike iscrpljene supruge koja moli i druge oko sebe da se uključe u borbu za psihičku ravnotežu njezinog tugom i starenjem pokošenog partnera. Nije Jack loš čovjek: možda je upravo u tome zamka, jer je lako odustati od nasilnog, zlog alkoholičara (barem u seriji). A ovako svi oko Jacka trče, hajkaju, spavaju u pripizdinama i pristaju nastupati na improviziranim igrama u čast njegovog preminulog prijatelja. Kate je tako trenerica, majka, obožavateljica, medicinska sestra, groupie, i sve to dok sama prolazi kroz gubitak prijatelja koji se seli u Italiju. No, što ako Kate (žene) odustane? (Odustanu?) Hoće li se brak raspasti? Hoće i se svi brakovi raspasti? Jesmo li u brakovima zato da bismo i navigirali krize, pa i onog drugog? Koliko dugo te krize imaju pravo trajati? Ima li smisla čekati godinama da vaš partner ozdravi? Na koliko kompromisa moramo pristajati?
Target audience
Ako ni zbog čega drugog, zbog svih tih pitanja, isplati se bindžati drugu sezonu The Four Seasona tijekom posebno vrućeg vikenda u srpnju. Targetirana publika? Svi vi/mi u dugim brakovima. Svi vi u pedesetima.
