Obožavam svojeg zubara. Odlazim k njemu već tridesetak godina, a krunski je dokaz teoriji kako čovjek čak i iz najglupljih veza u koje se upustio tijekom života može naučiti ili dobiti nešto dobro. Darka, zubara, “naslijedila“ sam, naime, od jednog prabivšeg kojemu je izradio savršenu zamjenu za potpuno razorene prednje zube, a sama činjenica da sam prije tridesetak godina bila u vezi s likom koji je imao potpuno razorene prednje zube govori dovoljno da s 23 godine nisam baš najčišće razmišljala o odabiru ljubavnog partnera.
No od trenutka kad sam prvi put ušla u Darkovu ordinaciju, odmah sam mu, još priljubljena uz ulazna vrata, s panično ukočenim osmijehom rekla da se UŽASNO bojim zubara i da neću ni sjesti na stolac ako mi odmah, istog momenta ne da anesteziju. Mirno je slegnuo ramenima, napunio injekciju i još mi je stojećke spičio u zubno meso. Tek onda mi je pružio ruku, rekao: “Drago mi je, Darko“ i uz mangupski me osmijeh poveo prema stolcu s riječima: “Ak te imalo zaboli, možeš me slobodno žvajznut.“ Darko je postao moj.
Zapamtila sam iz svojih prvih nekoliko susreta s Darkom još nekoliko trenutaka koji su ne samo postavili čvrste temelje moje duboke naklonosti njegovoj stomatološkoj praksi, nego i povjerenja te smirenosti zbog kojih sam se bez ikakva straha ili sumnje sljedećih tridesetak godina prepuštala u njegove zubarske ruke, kao i u ruke njegove supruge koja radi s njim i jednako je genijalna.
Korjenovanje uz Štulića
Dok mi je čistio korijen jednog problematičnog zuba, vadio mu živac i činio raznorazne druge opačine koje se čine prilikom te bolne i neugodne procedure, na sav je glas (kroz zaštitnu masku, dakako) uz zvučnike pjevao “Usne vrele višnje“ Johnnyja Štulića. Ne znam zašto, ali prizor vještog i visoko stručnog stomatologa koji mi spašava zub od trunuća i pritom urla: “Prijehavši u Zagreb zadovoljstva svega rad na djevojku iz Hrvaca naletjeo sam tad…” izazvala mi je oduševljeni grohot. Oduševljeni grohot nije baš najzgodniji dok su ti usta puna sisaljki, kliješta, bušilica i zubarskih ruku u lateks rukavicama, ali mene je ispunio neočekivanim mirom i opuštenošću, što su mi dotad bile nepoznate emocije pri posjetu zubaru.
Jednom je drugom prilikom, dok sam sjedila u zubarskom stolcu, opet usta punih sisaljki, štrcaljki itd., sjeo na svoj stolčić do mene i, čekajući da se stvrdne neka plomba, krunica ili štoveć – prekrižio ruke, s mangupskim mi smiješkom kimnuo i upitao: “Ka’e? Zakaj sad šutiš? Nećeš se razgovarat sa mnom? Nitko se nikad neće razgovarat sa mnom?“ I opet – smijeh, opuštanje, sigurnost i povjerenje.
Sve je, naravno, stvar senzibiliteta i osobnih sklonosti. Netko bi drugi možda uz takvog zubara zaključio da je lik sumanut i/ili neozbiljan pa pobjegao glavom bez obzira. Ja ne da nisam, nego mu se upravo zbog toga, evo, više od trideset godina redovito vraćam. A kad kažem “redovito“, onda stvarno mislim redovito. Bez izbjegavanja, eskiviranja i odlaska k zubaru tek kad ti glava puca od katastrofalne zubobolje. Osim toga, nisam zapravo primijetila da itko bježi od Darka. Čekaonica i raspored jednako su mu tako redovito puni, dolazi mu staro, mlado, ovog ili onog senzibiliteta, ozbiljni i neozbiljni ljudi. Dakako, to vjerojatno ima veze i s time što je lik usput i sjajan zubar, ali išla sam ja i prije njega sjajnim zubarima te inim drugim sjajnim zdravstvenim djelatnicima, ali jedino Darku konzistentno i vjerno odlazim trideset godina. I to definitivno ima veze s tim “Usnama vrele višnje“ i “Ka’e? Zakaj se nećeš sa mnom razgovarat?“.
Doktori i tajne naših slabosti
Odnos između pacijenta i bilo kakvog liječnika, naime, vrlo je specifičan i delikatan. S jedne strane, to je profesionalan odnos. Odlaziš stručnjaku koji ti rješava ili pomaže riješiti neki problem. Na jednoj je razini to nalik odnosu s automehaničarom koji ti otkriva problem na autu i popravlja ga. No postoji u tom odnosu s liječnikom još sto drugih razina. Ipak nije riječ o autu, nego o tvome tijelu, njegovim slabostima, ranama, bolovima, bolestima, funkcijama i disfunkcijama. Zubar, ginekolog, neurolog, kardiolog, endokrinolog i liječnik obiteljske medicine o tebi znaju mnoge stvari koje mnogi drugi ne znaju. Znaju gdje si najtanji ili najtanja, gdje te tijelo izdaje ili vara, gdje ti treba pomoć, gdje sve nisi savršen. Intiman je to odnos, prepun ranjivosti i potencijalno prestrašnih strahova i jedan od odnosa u kojem vrlo konkretno shvaćamo da je naše tijelo doslovno i – naš duh. Jer naš duh, naša duša, naš karakter, temperament, sve ono po čemu smo posebni, jedinstveni, zbog čega smo baš ta osoba koja jesmo – ukupni je produkt svega onoga što nam se događa u tijelu.
A doktori znaju – ili se barem trude što temeljitije istražiti – što nam se događa u tijelu. Bez obzira na to je li riječ o neposlušnom zubu koji se klima, raste ukrivo, kvari se čim pomisliš na čokoladu, trune iznutra ili se odlomi kad zagrizeš orah – ili o srcu koje posustaje pod teretom života i začepljenih žila. Doktori znaju zašto si odjednom počeo izbjegavati posjete frendovima koji žive ne četvrtom katu zgrade bez lifta. Znaju zašto u baru ne smiješ s ostalim gostima bezbrižno grickati kikiriki iz zdjelice. Znaju zašto ti je zabijanje koševa posljednjih pet godina, otkad ti je koljeno napala artroza, teško dok s ekipom haklaš. Znaju zašto nemaš djece. Znaju zašto ti se djeca ne mogu koncentrirati na nastavi. Znaju zašto grizeš jabuku sa strane. Znaju zašto su ti svi Word dokumenti na 150% i ne možeš pročitati jelovnike u restoranima bez povećala. U nekim slučajevima, znaju i zašto si uvijek nedjeljom predvečer tužan i najradije bi zaspao do sljedeće nedjelje. Ili Božića. Ili zauvijek. Znaju to i za sve tvoje bližnje, sve koje voliš i sve o kojima razmišljaš.
“Intiman je to, ali i vrlo neobičan odnos. Doktori ti, barem kad ti pristupaju kao doktori, nisu prijatelji, ali znaju o tebi mnogo više nego i neki najbliži prijatelji. Često o tebi znaju više nego što znaš i sama. Pred njima si ogoljen i ranjiv. MOŽEŠ im lagati, MOŽEŠ se pretvarati, štititi se raznim trikovima kojima se inače štitimo u odnosima s drugima – ali nije ti pametno. Saznat će istinu prije nego što se nadaš i to neće biti bezbolno ni ugodno.“
Zato je taj odnos osjetljiv. Zato je u tom odnosu jako važno kako se s nama komunicira, kako nam se obraća i koliko se “hvata“ naš senzibilitet je zato jako važno. I zato je moj zubar Darko za mene jedinstven slučaj u odnosu s doktorima.
Prava riječ u pravo vrijeme
Nisam inače prevelika obožavateljica komunikacije u kojoj mi se govori “ti“, “di si, buraz“ i “kaj ima, mala?“ a da osoba koja mi se tako obraća nije prijatelj, bliski poznanik, kolega ili kolegica s kojima blisko surađujem, član familije i tako to. Nisam ni ukočena veličina koja očekuje da mi se svatko s kim nisam popila “bruderšaft“ obraća s “veleuvažena milostivo“ ili “profesorice Pavlić“ (dapače, da mi se netko obrati s “profesorice Pavlić“, mislila bih da se obraća nekome drugom unatoč tome što mi to JEST službena akademska titula). No drago mi je kad ljudi imaju filing za to kako se kome u određenoj situaciji treba obraćati. Da mi baš u dućanu, kad žele proći kraj mene, ne kažu: “Alo, makni se“, da me na ulici ne zazovu s: “Ej, curo!“ (ili, u ovim godinama, “babo“). Može mi biti simpatično kad mi konobar u kafiću, iako me prvi put vidi, kaže: “Šta’š popit?“ jer je to neformalna, opuštena situacija, ali mi sigurno neće biti simpatično ako mi taksist kojem ulazim u auto kaže: “Kaj se tak vučeš? Požuri malo!“ Jedno: “Molim VAS, požurite, trube mi drugi auti“ mi se čini primjerenijim.
Kraće i konkretnije rečeno – ne patim od toga da mi se obraća s pregolemim poštovanjem i formalnim oslovljavanjem, ali ITEKAKO patim od toga da mi se ne obraća s visoka, s NEpoštovanjem, omalovažavanjem i na bilo koji način DOMINANTNO.
A doktori ponekad – usudit ću se čak reći često – čine barem nešto od toga. Dok nam govore što ne valja s našim tijelom – dakle, S NAMA – najčešće su kombinacija nerazumljivih latinskih termina, blagih (ili ne tako blagih) optužbi za “nepropisno rukovanje opremom“ (našim tijelom), čudnovatih imperativa (“skinuti majicu“, “ukloniti nakit“, “sjesti na stol“) i još čudnovatijeg historijskog prezenta u pisanim nalazima (“NAČINI SE rez u području prepone“, na primjer). Čak i kad su najljubazniji i najuviđavniji, nemaju vremena procijeniti kakva im osoba sjedi s druge strane stola u ordinaciji (znam, znam, preopterećeni su, nemaju vremena itd.) ili im leži pod nosom u bolničkom krevetu (znam, znam, moraju obaviti vizitu u nekom suludo kratkom vremena, a oko njih sto cvilećih pacijenata, tri naporna studenta i premalo brižnih medicinskih tehničara/ki). Ne znaju kome se obraćaju, ne znaju koji bi bio primjeren način komunikacije, a koji put, kad se i potrude, pogrešno procijene.
Historijski prezent i vizita od pet minuta
Dok sam prije nekog vremena ležala u bolnici zbog teške astme, doktor je blenuo u mene kad sam mu počela postavljati pitanja jer je bio uvjeren da preda mnom može sa studentima razgovarati kao da me nema jer ionako ništa neću razumjeti. Starijoj gospođi koja je ležala na krevetu do mojeg, nakon što nije razumjela pitanje: “Ima li flatulencije?“, graknuo je: “No, baba, jes’ prdnula koji put nakon operacije?“ Ni jedno ni drugo nije baš bilo OK, ali čovjek jednostavno nije imao vremena procjenjivati i vagati koji je točno tip ličnosti pred njim, koji joj je nivo općeg obrazovanja i jezične vještine, ima li smisla za humor, je li iz grada ili iz manje sredine, voli li više Štulića ili Škoru, plače li često ili rijetko, psuje li ili se boji čak i izreći riječi poput penis, vagina, urin ili stolica. Jasno je sve to meni. I ne zamjeram niti osuđujem doktore, sa svim njihovim dominantnim, historijsko-prezentskim, latinskim, a katkad i jednostavno neotesanim načinom komunikacije s pacijentima.
“I za njih je to težak odnos. S jedne strane o nama znaju previše, a s druge nimalo. Ili, da se poslužim onim krasnim, prepoznatljivim – i oni su ljudi, kao i mi. Pa makar se ponekad držali kao bogovi. I to oni grčki – nesavršeni, kapriciozni i luckasti, ali nadmoćni.“
No upravo zato je moj zubar Darko jedinstven. Iz rijetke je sorte onih koji su me odšacali čim sam, prestrašena i tvrdoglava, zastala na dovratku njegove ordinacije odbijajući sjesti u stolac dok mi ne spiči injekciju još onako, stojećke. Znao je i da ću lakše podnijeti čišćenje korijena i vađenje živca iz zuba ako usput grohoćem uz “Prijehavši u Zagreb…“. Istina, možda mu se malo i posrećilo što očito imamo sličan smisao za humor, senzibilitet i još nekoliko osobina ličnosti. Isto tako, istina – možda to ima i veze s dijelom tijela čijim se liječenjem bavi – jer nisam sigurna bi li mi sve to bilo zabavno i od ginekologa. No kad se sve zbroji i oduzme, sa svojim zubarom imam odnos kakav bih voljela da mogu imati i s drugim liječnicima koje sam obilazila tijekom života.
Odnos u kojem smo uspjeli kao ljudi
Vrlo je blizu tome bila i moja liječnica obiteljske medicine do unatrag desetak godina, kad je otišla u penziju. Osim što je bila možda malo starijeg kova (i iskreno, osim što je uporno na zidu držala sliku jednog domaćeg političara koji mi nikad nije bio srcu mio), ona je bila kao Darko za “minus pet“. Neurologinja u zadarskoj općoj bolnici kod koje sam nedavno bila također mi je ostavila sličan dojam – iznimno se brzo prilagodila načinu komunikacije sa mnom, u par minuta promijenila registar, nabacila osmijeh, ubacila drugačiji način izražavanja i do kraja polusatnog pregleda bile smo si skoro na: “Jedva čekam da se ponovno vidimo“, što je, naravno, vrlo bizarna izjava u tom kontekstu i nitko je nije izgovorio, ali znate što hoću reći.
Darko, neurologinja u Zadru, moja stara LOM u svakom su slučaju RIJETKI primjeri u kojima se uspješno ostvaruje jedan strašno osjetljiv odnos ispunjen superkompliciranim slojevima privatnog i profesionalnog, bolnog i olakšavajućeg, dubokog i tjelesno površnog. Kada se to dogodi, onda im se vraćamo trideset godina, vjerno, s punim povjerenjem, čak gotovo s bizarnom mišlju: “Jedva čekam.“ Iako i inače cijenim liječničku profesiju, zahvalna sam im apsolutno svima u svojem životu i znam da su mi u više navrata spasili život ili barem njegovu kvalitetu – kada se dogodi takav odnos kao s Darkom i neurologinjom i “starom“ LOM, onda znam da smo i oni i ja – uspjeli kao ljudi.
Fotografije: Launchmetrics, Pexels
