Pred vama je razgovor sa snažnim i na trenutke – dirljivim glasom suvremene talijanske književnosti, Danieleom Mencarellijem, autorom čiji roman Sve traži spas (Tutto chiede salvezza, Naklada Ljevak) s iznimnom lucidnošću i emocionalnom silinom istražuje same rubove ljudskoga uma i srca.
Smješten u lipanj 1994. godine, roman prati dvadesetogodišnjeg Danielea koji se nakon provale tjeskobe, bijesa i nasilja budi na psihijatrijskom odjelu, osuđen na sedam dana obaveznog liječenja. Izgrađena na osobnom iskustvu borbe s mentalnom bolešću, Mencarellijeva proza ne bježi od tame, ali u njoj pronalazi (neočekivano) svjetlo: unutar četiri bolnička zida, među marginaliziranim suputnicima koji nose najteži teret životne boli, rađa se duboka bratska povezanost.
Talijanska CriticaLetteraria s pravom ističe kako je njegovo pismo “u stanju evocirati sveto, a da pritom ne izgubi ni trunku zbilje”, jer upravo iz pobune onih koji dovode u pitanje oštru podjelu na zdrave i bolesne izbija ljepota suosjećanja i bezgranične empatije. Nakon zbirke poezije Tempo Circolare te hvaljenog debija La casa degli sguardi, Mencarelli je ovim naslovom osvojio prestižnu nagradu Strega Giovani i tako zaokružio moćnu autobiografsku trilogiju. O ranjivosti kao skrivenoj snazi, (spasonosnoj) solidarnosti i preispitivanju društvenih pojmova, posebice normalnosti, razgovarali smo s Danieleom Mencarellijem koji će 22.rujna nastupiti u Talijanskom institutu za kulturu u Zagrebu.
Kada sam opisao vaš roman u recenziji, nisam ga opisao kako je možda opća kritika ga prepoznala – tekst o ludilu, nego kao spis nastao izravno iz njega – pretvarajući psihozu u ‘provokativnu svakodnevicu’. Koliko je bila tanka granica između dokumentiranja te sirove, neobrađene stvarnosti i stvaranja profinjenoga književnog djela?
Književno je djelo uvijek posredovanje kroz formu, kroz jezik. Ne postoji dvojnik stvarnosti; kada književnost pokuša biti dvojnik stvarnosti, ona doživljava neuspjeh i završava kao imitacija, kao uzaludan pokušaj. Nastojao sam se staviti u službu priče koju sam želio ispričati – u ovom konkretnom slučaju priče koja je zaista proživljena i koja se ticala mojega života. Vjerujem da je ključno, kada se žele ispričati određene priče, pristupiti narativnomu materijalu ostavljajući po strani bilo kakav oblik osuđivanja ili sociološkoga tumačenja. Alati koji se pritom koriste jesu suosjećanje, empatija i dijeljenje. Ne treba ublažavati bol, ali u njoj ne treba ni uživati. Eto, valja biti i strog, ali kada se piše, to se uvijek i jest.
Pripovjedač Daniele opisan je kao ‘previše pouzdan’ na hiperrealističan način – poput nemoderiranog prijenosa uživo ili “neobrađene videosnimke ostavljene u mračnoj sobi”, kako su ga neki kritičari opisali. Kako ste uspjeli zabilježiti taj zagušujući višak “osjetilnih” informacija, a da se naracija pritom ne uruši u potpuni kaos?
Moja zvijezda vodilja bilo je neizbrisivo sjećanje na ta bića koja sam susreo i koja su ostala živa u mojemu pamćenju – ne oni sami po sebi, nego iskustvo koje su mi pružili. Pisac je sluga priče koju priča; kada joj je potpuno na raspolaganju, osjeća njezinu prirodnu dramaturgiju, kralježnicu koja je drži. Prepustio sam se kazalištu stvarnosti jer ono što živimo uvijek je obuhvaćeno naracijom koja, baš kao i svaka priča, ima svoj početak, sredinu i kraj. To ne znači zanemariti spisateljski zanat, upravo suprotno, ali bez dopuštanja da on postane prevladavajući.
U tekstu se nalazi jedno iznenađujuće zapažanje: mentalna bolest u vašoj knjizi nije prikazana kao nedostatak, nego kao ‘previše svijeta u krhkome tijelu.’ Vidi te li patnju svojih likova kao oblik ekstremne, nefiltrirane empatije, a ne kao psihološki poremećaj?
To i jest bit. Roman pokušava ponovno uspostaviti odnos, ali ne s mentalnom bolešću, nego s ljudskom prirodom. Toliko smo se udaljili od vlastite prirode da nas iznenađuju pitanja i osjećaji koje si čovjek postavlja i koje proživljava otkad postoji na Zemlji. Pitanja o smislu postojanja, odnos prema ljubavi i smrti, patnja zbog našega stanja – sve to ne ovisi o našoj krhkosti, nego o našoj prirodi. Naša je priroda ta koja je krhka. No tu konstitutivnu činjenicu suvremeni je čovjek zaboravio, ili točnije: potisnuo ju je…
Psihijatrijski odjel u vašem romanu djeluje kao mikrodruštvo ili ‘mini-Europa’ – sirovi laboratorij bez društvenih maski. Dok ste pisali o likove kao što su Gianluca ili katatonični dječak, kako ste balansirali između njihove uloge, preciznih medicinskih dijagnoza i njihove težine te društvenih metafora?
Glavninu prostora prepustio sam boli, a vrlo malo patologiji. Dijagnoze su ono što Danielu pričaju njegovi cimeri, ono što oni sami znaju o svojemu stanju. Prisjetimo se i da se radnja odvija 1994. godine, što je čitavo tisućljeće daleko od svih današnjih klasifikacija iz dijagnostičkih priručnika o mentalnim bolestima. U knjizi nastojim dati prednost pravilu – nikada ga izričito ne namećući – da čovjek nije njegova patologija i da nijedna patologija nikada neće moći u potpunosti izreći svemir koji jesmo.
Sve u romanu – od farmakologije do obiteljske traume – može se dekonstruirati, osim riječi ‘spasenje’. Ona ostaje izmaknut višak značenja, gotovo mističan. Što za vas znači spasenje u svijetu koji kao da je odustao od nježnosti?
Spasenje i nježnost čine mi se srodnim osjećajima i svakako imaju veze s našom duhovnom dimenzijom. Iako nisam vjernik, ne mogu ne priznati da je to spasenje kojemu težim, ne toliko radi sebe, koliko radi onih koje volim: spasenje od smrti. U romanu protagonist nema nikakvu traumu iz djetinjstva; vjerujem da se u posljednja dva stoljeća ta tema rabila pretjerano i gotovo pa monopolistički. Ne potječe sve iz traume.
Daniele Mencarelli – žele nas zdrave
Religiozni motivi prožimaju roman, ali ne nude nikakvu klasičnu dogmu niti laku utjehu. Tekst opisuje religiju kao ’emocionalni algoritam’ kojim se oblikuje patnja kako bi se mogla izraziti. Koje mjesto sveto zauzima u modernoj psihološkoj traumi?
Sveto, shvaćeno u svojemu dubokom, etimološkom smislu, ponovno dobiva na važnosti. Neovisno o bilo kojemu vjerskom uvjerenju, u našoj je prirodi – vraćam se na taj meni ključan koncept – postavljati si pitanja o svojemu podrijetlu i sudbini. Mentalna bolest često nastaje upravo iz “bolesne” eksplozije oko tih tema. Vjerujem da trebamo slušati našu težnju prema transcendentnomu, ostajući, što se mene tiče, s mnogim pitanjima i nijednim odgovorom.
Vaš stil pisanja opisan je kao kratak, ritmičan i lišen građanskog patosa, pisan s osjećajem emocionalne napetosti. Jeste li namjerno odbili čitatelju ponuditi ‘ironični štit’ ili distancu iza koje bi se mogao sakriti dok čita?
Da. Za mene je pisanje čin ogoljavanja, iza riječi se ne skriva. S jedne je strane to lekcija iz poezije – više od dvadeset godina objavljivao sam stihove – a s druge strane to je namjeran stilski izbor. Jezik pun ukrasa i esteticizam sam po sebi upravo su to građansko pisanje koje se boji pogledati stvarima izravno u oči. Stvarnost je prljava i traži da se isprljaš, da se umažeš. Drugačija me književnost ne zanima. Giovanna Sicari, talijanska pjesnikinja koja je preminula 2003. godine i koju sam imao sreću imati za učiteljicu, napisala je predivan stih: Nek nag i bijedan trijumfira čovjek.
Roman stvara trijadu između medicine (neravnoteže serotonina), društva (devijacije i poremećaja) i pojedinca koji viče u pomoć. Zašto vam je bilo važno da nijedna od te tri sile ne odnese, recimo to tako – odlučujuću pobjedu u priči?
Zato što je to u osnovi teza moderne psihijatrije, one najprosvjetljenije, koja je otvorena za dijalog. Genetskim, dakle nasljednim čimbenicima, koji nikada nisu deterministički, moraju se dodati svi oni vezani uz epigenetiku, odnosno uz okoliš shvaćen u svakom smislu. U Italiji smo imali velikog psihijatra, iako ga je preusko definirati samo kao psihijatra: Franca Basagliju. Zakon koji je 1978. uspostavio nosi njegovo ime, a napisao ga je Basaglia sa svojom radnom skupinom. Ta psihijatrijska škola, ona fenomenološka, nastojala je pristupiti čovjeku polazeći upravo od njegove beskrajne složenosti. Nismo samo serotonin i dopamin, kao što nismo ni samo okoliš; ima još toliko toga za otkriti.
Roman “nudi” stav da spasenje nije čudesno ozdravljenje koje nas potom vraća u naš ‘funkcionalni kapitalizam’, nego mikroskopski trenutak, poput npr…primjećivanja ptice iza rešetaka prozora ili onaj moment kada ostanete u sobi minutu dulje od potrebnog, zagledani, zamišljeni. Je li prava ljudska povezanost jedina preostala moderna forma milosti?
Da, izvan svih umjetno stvorenih, lažnih potreba koje danas upravljaju našim životima. Žele nas zdrave – zdrave onako kako oni to zamišljaju – kako bismo bili u službi potrošnje, konzumerizma i produktivnosti. Mentalna bolest, danas kao i nekada, u tom je smislu i jedan od najdubljih oblika neposlušnosti i revolucije: nisam onakav kakvim me želite. Eto, bilo bi lijepo imati svijet ljudi koji ‘nisu onakvi kakvima ih želite’.
Pišete o zastrašujućem trenutku u kojem osoba više ne može odvojiti vlastite misli od buke koja je okružuje, ili od impulsa koji djeluju poput ‘nepoželjnih stanara’ u vlastitome tijelu. Koliko je ovaj roman bio pokušaj “vraćanja” vlastite kože?
Još od malih nogu živio sam i danas živim u velikoj maglici neuroza. No dobro znam što se nalazi s druge strane: psihoza. To stanje, kada je vrlo teško, ne dopušta pojedincu da odvoji stvarnost od svojega svijeta mašte. To je užasno stanje. Pisanjem ovoga romana pokušao sam dati lice toj boli koja se miče u mnogima, ako ne i u svim onim ljudskim bićima koja traže svoje mjesto u svijetu. Svoje još nisam pronašao, tražim ga svakoga dana, no ova me knjiga povezala s mnogim ljudima, posebno mladima, koji tragaju baš kao i ja.
Fotografija: Claudio Sforza i Naklada Ljevak
