U 27. godini režirati predstavu u najvećoj kazališnoj kući, i to zahtjevnu novu dramu Tene Štivičić, doista je izvanredno priznanje. Riječanka Arija Rizvić dobila je tu rijetku priliku i ekskluzivno za Elle progovorila o tom iskustvu te budućim planovima
'Sezonu započinjemo dramom autorice Tene Štivičić, predstavom '64', koja govori o temi potpomognute oplodnje koja se tretira isključiva kao ženska. Predstavu režira Arija Rizvić', rekao je na prvoj rujanskoj presici Ivica Buljan, ravnatelj Drame, najavljujući novu sezonu posvećenu 'ženskim' temama, autoricama, glumicama, redateljicama… To nas je beskrajno razveselilo, ali i zaintrigiralo. Pa Arija ima tek 27 godina, poznatija je kao glumica u seriji 'Drugo ime ljubavi' i pobjednica u TV showu 'Zvijezde pjevaju'. A opet, bilo nam je jasno da su iskusni kazališni znalci poput Ivice Buljana i intendantice HNK Dubravke Vrgoč zasigurno imali dobar razlog kada su režiju novog komada izvanredne zagrebačke dramatičarke koja s londonske adrese niže uspjehe po svijetu, a njezin prvijenac 'Tri zime' ne silazi s repertoara već dvije godine, povjerili tako mladoj redateljici. Naravno, poželjeli smo upoznati Ariju. Nije to bilo lako u tjednu uoči premijere, ali uspjele smo se sastati u pauzi cjelodnevnih proba, u kafiću najbližem kazalištu, gdje smo na punoj, suncem obasjanoj terasi odmah uočili iznimno lijepu djevojku nježne građe, bujne kose i velikih tamnih očiju.
Kako se osjećaš prije premijere?
Osjećam laganu tremu i uzbuđenje, kao i prije svake premijere, i trenutačno sam isključivo posvećena svakom djeliću i detalju predstave.
Kako si se osjećala u trenutku kad si doznala da si dobila režiju u najvećem nacionalnom kazalištu, i to zahtjevnog dramskog teksta Tene Štivičić? To je sigurno bilo veliko veselje.
Naravno da nisam mogla sakriti oduševljenje i sreću kad sam u ruke dobila novi tekst Tene Štivičić i poziv intendantice Dubravke Vrgoč i ravnatelja Drame Ivice Buljana da ga upravo ja postavim na scenu u novoj dramskoj sezoni zagrebačkog HNK. Zahvalna sam što su mi dali svoje povjerenje i pružili takvu veliku priliku kao mladoj redateljici.
Jesi li ti najmlađa redateljica koja je dobila priliku režirati u našoj najvećoj nacionalnoj kazališnoj kući?
Kao službeni podatak to ne znam točno, ali kažu mi da jesam jedna od najmlađih redateljica koja je dosad režirala u HNK.
Koliko ti i Tena surađujete u radu na predstavi?
Tena i ja smo imale divne konstruktivne razgovore o tekstu i bilo mi je odlično iskustvo imati pored sebe autoricu. Ali što se tiče scenskog uprizorenja, to je ostavljeno mojoj kreativnoj slobodi.
Jesi li imala trenu prije prve probe. Mlađa si od svih suradnika na predstavi, u ansamblu su i nacionalni i glumački prvaci poput Alme Price, Olge Pakalović, Dragana Despota…
Jesam, imala sam veliku tremu na prvoj probi. Ali mogu reći da mi je ovo jedan od najljepših kazališnih procesa u kojem sam dosad sudjelovala. Glumci iz ovog ansambla su mi nevjerojatna podrška od prve probe i oduševljavaju me iz dana u dan, na svakoj probi iznova. Prekrasno je s njima raditi i velika mi je to čast. Zaista je cijeli ovaj proces za mene poput sna.
Imaš li osjećaj da uspijevaš nametnuti svoj autoritet?
Dosad nisam imala nikakvih problema u komunikaciji s glumcima. U radu u kazalištu najvažnije mi je steći povjerenje. Obostrano. Ne volim povišene tonove i nametanje autoriteta agresijom, a mnogo je takvih redatelja. Za mene je kazalište uzajamno poštovanje i povjerenje, kolektivan čin. Jedni drugima, počevši od autorskog tima do glumaca, iskazujemo povjerenje, jedni druge slušamo i zajednički, prema inicijalnoj ideji redatelja, oblikujemo predstavu.
U predstavi '64' okupila si, osim izvrsnih glumaca, i odličnu ekipu ostalih suradnika. Primjerice, Numen / For Use radio je scenografiju, Larisa Lipovac scenski pokret... Kako je došlo do te suradnje, ne rade oni to često.
Svena Jonkea iz Numena upoznala sam dok sam bila asistentica redateljima Januszu Kici, Jerneju Lorenciju i Borisu Liješeviću na predstavama u HNK. On je radio scenografiju za predstave 'Ljudi od voska' i 'Bella Figura'. Već smo tad u razgovorima i druženjima kreativno kliknuli, jer slično razmišljamo o kazališnoj estetici, pa sam odmah znala da želim da on radi scenografiju za ovu predstavu. S Larisom Lipovac surađivala sam na predstavi 'Da sam ptica', koju smo prošle godine pretpremijerno izveli u Umagu, gdje sam je pozvala kao suradnicu za scenski pokret i jako mi se svidjelo kako radi. Super mi je koliko se nas dvije kazališno razumijemo pa ćemo i u mojim budućim predstavama zasigurno nastaviti suradnju, kao i s Numenom.
Što si i gdje prvo režirala?
Radila sam već i manje i veće kazališne projekte tijekom studija, ali moja je prva režija u profesionalnom kazalištu bila 'Tri X i ja' u ZeKaeM-u, a nastala je u suradnji s autorom teksta Filipom Nolom.
Jedina si od predstavnika iz Hrvatske prije nekoliko godina sudjelovala u redateljskom masterclassu svjetski poznatog redatelja Thomasa Ostermeiera u sklopu Venecijanskog bijenala, a potom si mu bila asistentica na poznatoj dramskoj akademiji Max Reinhardt u Beču.
Najbolje kazališno iskustvo i najbolja škola režije bila je upravo kod Thomasa Ostermeiera. Profesionalizam i način rada u njihovim kazalištima neusporediv je s našim. Najprije me naučio radnoj etici, što smatram jednom od najvažnijih stvari u mom poslu. Zatim radu s glumcima, a u razgovorima otvorio mi je neke vidike i probio granice o pitanjima režije za koje također nije bilo baš mjesta na našoj Akademiji. Za boravka u Veneciji i Beču imala sam priliku pogledati i predstave raznih svjetskih kazališta, a sve me to obogatilo i utjecalo na moj daljnji redateljski razvoj.
Uskoro, kao redateljica, imaš premijeru i u Vidri. O čemu je riječ?
Uskoro će se u Vidri održati velika premijera predstave 'Da sam ptica', mojeg intimnog autorskog projekta inspiriranog stvarnom pričom mojih roditelja koji su bili izbjeglice iz Bosne i Hercegovine u vrijeme rata 90-ih godina. Ta me tema godinama zaokupljala i kada se prije više od godinu dana pružila prilika, započela sam taj projekt. Predstava tematizira izbjeglištvo i nastala je prema tekstu Nikoline Bogdanović i glavnih glumaca Darije Lorenci Flatz i Tarika Filipovića, koji su u njega utkali svoje osobne priče vezane uz rat i BiH, kao i razne situacije u kojima su se u zatekli moji roditelji koji su prošli izbjeglištvo. Tako smo stvorili našu fiktivnu priču o bračnom paru koji na pragu tridesetih s kćerkom napušta svoj dom i snove i odlazi u Beč, gdje pokušava ponovno izgraditi život. Predstava je posvećena mojim roditeljima, ali i svim današnjim izbjeglicama, jer svjedočimo njihovom novom valu diljem svijeta i ta se priča ponavlja u mnogim obiteljima. 'Da sam ptica' će napokon imati veliku službenu premijeru u Zagrebu, u prosincu, u Kazalištu Vidra. Ondje će se redovito reprizirati, a na proljeće premijeru će imati i u Kamernom teatru u Sarajevu, čemu se također jako veselim.
Reklo bi si da si radoholičarka, jedva si našla sat vremena za razgovor. Kako izgleda tvoj radni dan deset dana prije premijere?
To je razdoblje intenzivno, radi se od 0 do 24, jer moj posao ne prestaje nakon probe. Tisuću je detalja koje treba korigirati i domisliti, od scenografije, kostima, svjetla do raznih drugih sastanaka. Perfekcionistica sam, pa možete zamisliti koliko je to puta na n-tu. Teatar je živ organizam i svaka je proba drukčija, a moraš biti spreman za svaku iduću probu. Ima i neprospavanih noći zbog rojeva misli i ideja. Dok radim predstavu, gotovo uopće nemam vremena za sebe. Režija traži potpuni angažman, što ponekad bude psihofizički dosta iscrpljujuće pa mi nakon premijere gotovo uvijek treba nekoliko tjedana da se vratim u normalu. Ipak, najteže je nekoliko dana uoči premijere, tada smo stvarno od jutra do mraka u kazalištu.
A inače? Nakon premijere, kad dođu lakši dani?
U svom poslu ne volim to što nekoliko dana nakon premijere uvijek nastane nekakva praznina. Svi smo kao obitelj tih mjesec i pol dana koliko traje kazališni proces. Naviknemo se jedni na druge, zajedno ručamo, doručkujemo, više vremena provodimo zajedno nego s obitelji. Ponekad se i privatno jako zbližimo. A dan nakon premijere ta se kazališna čarolija jednostavno prekine. Predstava ostaje, ali nestaju svi ti začini koji su je stvarali, sve te emocije koje smo svi zajedno proživjeli, sve to ostaje kao neki san. K tome, veliki sam emotivac pa mi kraj procesa uvijek padne malo teže.
Što tada najviše voliš raditi? Kako se opuštaš?
Volim nekamo otputovati, spavati što dulje, ići na pilates, igrati tenis i družiti se s prijateljima.
Da moraš birati, što bi prevagnulo – gluma ili režija?
Režija je moja prva ljubav i moje prvo zanimanje i u tom se poslu osjećam najugodnije, ali definitivno obožavam glumiti i planiram paralelno nastaviti raditi i jedno i drugo.
Jesi li ikad razmišljala o filmu?
Dobila sam poziv za film prije pandemije, ali ti su planovi zasad odgođeni. Da, želim se kao glumica okušati i na i filmu, a možda jednog dana i kao filmska redateljica.
Planovi?
Čeka me snimanje jedne reklame, a nakon premijera predstava '64' i 'Da sam ptica' počinju pripreme za nove predstave i druge projekte u rano proljeće i ljeto kojima se jako veselim.
Razgovarala: Mirjana Brabec
Intervju je objavljen u tiskanom izdanju magazina Elle #229
