Studio 54: disco raj koji je obilježio njujoršku party scenu

Kad već ne možemo otputovati u New York na izložbu o kultnom Studiju 54, donosimo vam priču o najpoznatijem klubu svih vremena

Da biste prošli kroz vrata disco raja, niste nužno trebali biti Mick Jagger. Čak ni Steveov prijatelj (op. a. Steve Rubell i Ian Schrager bili su vlasnici kluba). No morali ste naći način kako impresionirati vratara Marca Beneckea i potaknuti ga da u gomili koja se svake večeri tiskala ispred ulaza u Studio 54 uperi prst baš u vas. Marcov je zadatak bio pripremiti "koktel" gostiju sastavljen od savršenog omjera celebrityja, mladih ljepotica, knjiških moljaca s Harvarda, gay apolona i karizmatičnih no-nameova koji će garantirati još jednu večer za pamćenje. Bila su to luda i bezbrižna vremena. Vremena nakon otkrića antibiotika i pilule protiv začeća, a prije otkrića AIDS-a. Samo u jednoj večeri trošilo se po četiri tone glitera te pozamašna količina kokaina i alkohola, a redovite goste i danju ste mogli prepoznati, ako ni po čemu drugome, po ponekoj šljokici zaostaloj od prethodne večeri u natapiranoj kosi ili brkovima. Ni jedan noćni klub prije ni nakon njega nije uspio dostići slavu Studija 54. Premda ga je konzervativni dio SAD-a prezirao, smatrajući ga grotlom grijeha, on je kasnih sedamdesetih bio mnogo više od "sex, drugs and disco dancing" zone. Nametnuo se kao okupljalište slobodoumnih, strastvenih i kreativnih ljudi kojima nisu bili važni spol, boja kože, seksualno opredjeljenje ili dob. Važan je bio samo osjećaj slobode. I dobar provod, naravno. Iako je party relativno kratko trajao - tri godine nakon otvorenja vlasnici Steve i Ian prodali su klub (završivši u zatvoru zbog utaje poreza), a 1986. je definitivno zatvoren - njegov duh i danas lebdi ulicama New Yorka. I to u obliku urbanih legendi koje se šire usmenom predajom, ali i tematskih izložbi koje svako malo ožive slavne dane kluba na čijem mjestu danas posluje kazalište Roundabout Theatre Company.  Najnovija izložba posvećena Studiju 54 otvorena je u ožujku u njujorškom Brooklyn Museumu i kronološki prati život kluba te klupskog prostora foto i video arhivom, kostimima s raskalašenih tematskih partija te modnom ostavštinom tog vremena, istodobno istražujući njegovu društvenu ulogu, koja nije bila zanemariva.                                                                   

Nakon Vijetnamskog rata, a usred buđenja pokreta za građanska prava (pogotovo prava žena, afroameričke i LGTB zajednice), gotovo bankrotirani New York čeznuo je nakon godina političkih previranja i neizvjesnosti za društvenom i kreativnom transformacijom te svježom energijom koja će zapljusnuti njegove ulice. Niska cijena najma stanova počela je privlačiti kreativce iz cijelog svijeta (barem one koji nisu marili za žohare kao sustanare), a rezultat je bila mala art renesansa, procvat galerija, studija i, naravno, noćnih klubova. Promijenila se socijalna klima u SAD-u, postalo je prihvatljivo družiti se s ljudima različitog podrijetla, boje kože i seksualnog opredjeljenja, a nigdje to nije bilo očitije negoli na - plesnom podiju. Svi su u proljeće 1977. pričali o novom hot klubu koji su na mjestu nekadašnjeg studija tv postaje CBS otvorili ugostitelji Steve Rubell i Ian Schrager. Noć otvorenja 26. travnja bila je prava Sodoma i Gomora.

Na vrata kluba među prvima je pokucao budući predsjednik SAD-a, tada još poluanonimni Donald Trump. Na otvorenje je došao u pratnji prve supruge Ivane i prijateljice Nikki Haskel. Kada su došli u klub, još je bio gotovo prazan, osoblje je testiralo zvuk, namještali su svjetla, a u cijelom prostoru bilo je možda pedesetak ljudi. Nije izgledalo obećavajuće, prisjetila se poslije Nicky. No oko 23 sata počelo je  totalno ludilo. Rijeka ljudi slila se u klub u roku pola sata, na podiju su plesale Cher i Margaux Hemingway, 11-godišnja Brooke Shield cupkala je pokraj DJ-a, a na "meniju" je bio Quaaludes, lijek protiv malarije sintetiziran u Indiji 50-ih godina, za koji su hipiji otkrili da ima sedativno-hipnotičke učinke. Nakon 15-ak minuta snenosti proizveo bi intenzivno euforičan učinak. "Toliko euforičan da su u ponoć u klubu počele orgije", prisjeća se jedan od gostiju. Plesni podij bio je u pet minuta prepun obnaženih djevojaka i mladića koji su malo plesali, a malo vodili ljubav u ritmu disco hitova. Večer otvorenja Studija 54 bila je ludilo izvan svih kategorija, a ni idući dani nisu bili umjereniji. Nekoliko dana poslije dizajner Roy Halston organizirao je rođendanski party za Biancu Jagger, a vrhunac večeri bio je kada je slavljenica oko ponoći ujahala na plesni podij na bijelom konju. Steve Rubell je zbog pjevačice Dolly Parton klub na jednu večer pretvorio u farmu  s domaćim životinjama, a za dizajnera Karla Lagerfelda organizirana je tematska večer u stilu 18. stoljeća, uz svijeće i natapirane perike. Stalni gosti kluba bili su i pjevači Mick Jagger te Elton John, glumac John Travolta, glumica Elizabeth Taylor, umjetnik Andy Warhol, drag queen Divine te pjevačica Grace Jones, koja kaže da je ulazak u klub bio samo prva stepenica. Naime, u njemu su postojala mjesta nedostupna običnim smrtnicima, poput "gumene sobe" u kojoj su se odabrani gosti mogli upustiti u ostvarenje svojih najluđih seksualnih maštarija. ”Našli biste se u poluskrivenim hodnicima s nekolicinom ljudi koji su bili znojni ili zbog nečega što se upravo dogodilo ili zbog nečega što će učiniti”, otkrila je Grace u svojim memoarima. Među kultnim posjetiteljima bila je i 77-godišnja Sally Lippman. Ova vitalna bivša odvjetnica cijeli je život bila pristojna ženica koja je sa suprugom svaku večer igrala bridž, "jer on je mrzio plesati", ali nakon njegove smrti odlučila je nadoknaditi propušteno. Svake je večeri ostajala na plesnom podiju do četiri ujutro, često u zagrljaju polugolog mladića. Tamo vas nitko vas nije pitao za godine. Samo za ples.

Steve Rubell i Ian Schrager otvorenjem kluba uboli su zlatnu žilu. Studio 54 donosio je milijune dolara zarade, a osim što je na stranu spremio znatne količine novca, Rubell je bio iznimno velikodušan prema ljudima koji su mu bili dragi. Primjerice, Andyju Warholu je za njegov 50. rođendan u kolovozu 1978. poklonio bonove za 5000 besplatnih pića u klubu i jednu kantu za smeće - do vrha napunjenu svježe tiskanim novčanicama. "Jedino je mafija ove godine zaradila više od nas", nesmotreno se pohvalio Rubell, zaboravljajući da mnogi jedva čekaju njegov pad. Među prvima to su bili američki poreznici koji su se u cijeloj toj priči osjetili zanemarenima. Vlasnici su prijavljivali sumnjivo mali prihod, muljajući s računovodstvom (navodno su se svakog jutra hrpe novca pakirale u vreće za smeće i skrivale među stropne grede). I tako sve do jednog jutra, koje je osvanulo u prosincu 1978. kada je porezna upala u Studio 54 i zaplijenila  financijsku dokumentaciju, vreće za skrivanje novca i kokain koji su ondje pronašli.  Rubell i Schrager optuženi su za neprijavljivanje stvarne zarade i utaju poreza na dohodak. Sudac Richard Owen šokirao je sve izrekavši maksimalne kazne: tri i pol godine zatvora i 20.000 dolara  novčane globe. Uoči odlaska na odsluženje kazne, u veljači 1979., Rubell i Schrager organizirali su oproštajni party nazvan ‘‘Kraj moderne Gomore”. Pozvano je bilo samo 200 najvjernijih fanova Studija 54. Rubell se u klubu pojavio uz zvuke pjesme “My Way” koja se ostatak večeri, s pjesmom “I Will Survive”, vrtjela na repeat. Ganuti Steve na mikrofon se obratio s prijateljima: ”Volim vas ljudi. Ne znam što ću bez Studija!” Njegovo je obraćanje svima natjeralo suze na oči jer su znali da nije završio samo party nego jedna era. Promijenit će se ljudi, promijenit će se vremena, AIDS će utjerati strah u kosti seksualno oslobođenoj generaciji, a Steveu koju godinu poslije doći će i glave. Ludi, bezbrižni dani su završili. Ali legenda o Studiju 54 ostaje zauvijek.

Piše: Jasmina Rodić

Fotografije: Profimedia, Rose Hartman