"U društvu koje profitira od naše sumnje u sebe, voljeti sebe buntovan je čin", rekla je njujorška umjetnica Caroline Caldwell. Taj mi je citat, koliko god možda bio istinit, uvijek bio pomalo klišejiziran. Nešto poput one Marilynkine: "Ako me ne voliš kad sam najgora, ne zaslužuješ me kad sam najbolja." Postkapitalistički narativ ultimativnog individualizma ima posebnu moć izbaciti me iz takta, pri čemu se budi neki čudan inat u kojem se ne slažem čak ni s onim stvarima koje su usklađene s mojim vrijednostima. Međutim, koliko god me živcirala činjenica da se ovaj citat spominje u svakom drugom Facebook ili Instagram postu koji za cilj ima sve samo ne biti buntovan, pao mi je na pamet čim sam naišla na novi "trend" na internetu, a to je nazivanje nekih od najljepših žena svijeta "mid" ili prosječnima.
these ugly men saying women like Zendaya and Margot Robbie are mid, is so wild. The audacity- https://t.co/RnuJgy2bVr
— Mika (@snowyroses) January 20, 2024
Evo kako stoje stvari: mid je pojam koji je skraćenica od "mediocre", ili mediokritetno, prosječno, ni sjajno ni loše. Na društvenim se mrežama i internetu, pa posljedično i u slengu, koristi da bi se nešto opisalo kao meh; knjiga koju ste pročitali, vikend koji ste proveli s obitelji, film koji ste pogledali, jelo koje ste skuhali. A u posljednje se vrijeme počeo koristiti i za žene. Nije polučio neku popularnost kad su se žene koje nisu globalno popularne nazivale mid, nego kad su taj "epitet" počeli primjenjivati na Margot Robbie, Dua Lipu, Zendayu i Emmu Stone. Sve su te žene na internetu neki ljudi nazvali prosječnima, u nekom pokušaju odbacivanja narativa da se radi o nekima od najljepših i najuspješnijih žena u popularnoj kulturi ili u zapadnom svijetu, kako želite. Trend se povezuje s tzv. incelima, muškarcima koji su u nedobrovoljnom celibatu i koji mrze žene jer nisu uspjeli ostvariti romantični i/ili seksualni kontakt s njima. I možda je to zaista i krenulo iz zajednice incela, ali se svakako proširilo po internetu pa su neki muškarci, ali i žene počeli označavati glumice i pjevačice kao "maksimalnu šesticu". Sjećamo se koliko se svijet zgražao kad je bivši američki predsjednik Donald Trump ocjenjivao žene od 1 do 10? I kako su svi to osuđivali? Da, ali ok je kad to radimo ženama koje su globalno uspješne i percipirane kao lijepe, zar ne?
Nije to samo stvar zapada, neke daleke Amerike s kojom mi nemamo nikakve veze. Koliko puta ste čuli da netko kaže da mu "ta Severina i nije nešto"?
Ono što možemo iščitati iz takvih komentara je da ti oni nisu zapravo usmjereni prema Zendayji ili Margot Robbie, nego prema svim ostalim ženama, da ne kažem nama običnima. Jer ako im najljepše i najsređenije žene svijeta „i nisu baš nešto“, kakve smo onda mi? Ti komentari ne samo da svode žene na objekte – stara patrijarhalna fora – nego nas ponižavaju kako bismo znale gdje nam je mjesto. Danas, kad su žene diljem svijeta statistički obrazovanije, kad su financijski neovisne, samosvjesne i samostalne u svakom smislu te riječi. Kad znaju koja prava imaju i za koja se još trebaju boriti, kad primjećuju nepravde koje im se događaju i ne šute.
Poruka je da, unatoč svemu što smo postigle, i dalje nismo tako posebne, koliko god se trudile, pa čak ni ako smo proglašene najljepšima na svijetu – svejedno smo samo žene.
Pitate li se često kako je moguće da vaše prijateljice, lijepe i uspješne žene, nemaju ni trunke samopouzdanja? Mislite li za sebe u svakom trenutku svog života da će sve biti ok ako samo izgubite još te 3 kile, riješite taj prištić, kupite onaj puder, prošetate u novim čizmama, promijenite boju kose? Još samo ta jedna stvar i bit ću savršena i svi će moji problemi nestati.
Nije čudo što neke od najljepših žena svijeta – pri tome mislim na žene u svom životu, svoje prijateljice, kolegice, sestre, poznanice – za sebe vječito misle da „nisu nešto posebno“, čak ni kad ostvare najveći uspjeh u svojim karijerama ili u privatnom životu.
Svako istupanje žena u javnost, koliko god ta javnost bila uska – od toga da ste novinarka na televiziji, jedna od najvećih svjetskih glumačkih ili pjevačkih zvijezda ili samo postojite na internetu sa svojom fotografijom - poziv je na linč i vrijeđanje na temelju izgleda, a zatim i intelekta, ovisno o tome koliko svojom pojavom živcirate anonimnu javnost. Namjerno ne kažem anonimne muškarce, jer kamo sreće da su samo oni preuzeli taj narativ. Kako je istaknula nigerijska književnica Chimamanda Ngozi Adichie u svom Ted Talku "Svi bismo trebali biti feministi", uče nas da se međusobno nadmećemo za mušku pažnju i naklonost. Automizoginija podrazumijeva da „bacamo druge žene pod bus“ kako bismo bile dio boys cluba, ne shvaćajući da se to nikad neće dogoditi. Sve zato jer je preteško svakodnevno se boriti s očekivanjima koja su nam nametnuta. "Nemoguće je biti žena", kaže America Ferrera u Barbie, i cijeli taj monolog toliko je bolno precizan da treba postati dio obavezne lektire, s ciljem mijenjanja društva i naše pozicije u njemu.
Pa iako mi pomalo ide na živce, vraćam se na citat s početka teksta, jer možda je stvarno vrijeme da se pobunimo. Možda je podrška koju svakodnevno dajemo sebi i ženama u svom životu način na koji možemo promijeniti sve, na koji možemo početi voljeti sebe. Čak i kad se čini nemogućim.
