Prošlog ljeta zakazala sam termin na svojoj omiljenoj lokaciji – kod frizerke. Želim ono što radim posljednjih 10 godina – svijetle pramenove i preljev, ništa specijalno. To moja frizerka zna, a zna i da obožavam 'malu s 'ladnim' pa kad dođem, bez puno priče se baca na posao. Međutim, ovog puta dočekala me s prijedlogom: 'A što misliš da prijeđemo u crveno, super bi ti išlo uz svijetle oči?' Sviđa mi se kako na to gleda kao na zajednički projekt: prijeđemo u crveno, mi.
Iako se radi samo o mojoj glavi, volim to kako naši frizeri svaku našu promjenu doživljavaju kao svoju i vesele se vidjeti rezultate svog rada. Tu me je već na trenutak 'imala', ali sam odgodila tu promjenu za neka druga vremena. Čitaj: za ona vremena kad mi narastu muda, jer ipak se radi o drastičnom mijenjanju izgleda, sada kada sam napokon došla do savršene nijanse plave. Što će pomisliti svi oni koji me znaju i vole kao plavušu, prije nego mi udijele pristojne komplimente kako mi ova nijansa super stoji?
'Kroz kakvu krizu ona prolazi?'
…pomislit će. To je u redu, pomislila bih i ja to, prizivajući u sjećanje šok koji mi je kao 11-godišnjakinji izazvala breaking news fotografija obrijane Britney Spears, koja je kasnije u jednom intervjuu priznala kako se radilo o vrlo intenzivnoj krizi, ali i svojevrsnom buntu. Drastične promjene frizura kroz povijest i nisu neka novost. Ultra kratke frizure nerijetko su bile znak pobune protiv tradicionalnih normi ili pripadnosti određenoj skupini. Pa i slavna Frida Kahlo si je nakon razvoda buntovno odsjekla kosu koju je Diego toliko volio. Danas kada postoji cijeli spektar nijansi za kosu i vjerojatno nema te frizure koju nismo vidjeli, ipak se malo iznenadimo, pa čak i zabrinemo, kada se netko odluči na drastičnu promjenu frizure, a taj netko nije iz svijeta showbizza i posao mu to ne nalaže.
Kao vrsta koja teži stabilnosti, skloni smo promjenama kada osjećamo da ne držimo baš sve konce u rukama. Ta želja za promjenom najčešće rezultira šišanjem šiški kuhinjskim škarama u wc-u, kupovanjem boje za kosu u obližnjoj drogeriji i DIY frizurom, a na kraju i suzama. Što da se radi, jeftinije je od terapeuta, a za koji sat dobijemo potpuno 'novu verziju sebe' i prividni osjećaj da sve držimo pod kontrolom. No, neku poruku okolini ipak šaljemo: s nama se nešto događa, pozitivno ili negativno.
Moja priprema na promjenu boje kose trajala je godinu dana. Od one prve bubice koju mi je frizerka bacila u uho, pa do same realizacije u kojoj sam joj rekla: 'Evo ti moja glava, radi što hoćeš!' Ali što se sve dogodilo u tih godinu dana? Odselila sam se, zaposlila se i osamostalila, na razne načine se izložila javnosti, imala neke uspone i padove, radim na sebi, razmišljam o kreditu (otud su došle i sijede)… Dogodio se niz promjena, živim potpuno drugačijim životom nego prije, što je rezultiralo željom i za fizičkom promjenom. Pa moram nekako zatvorit taj krug, zar ne?
U trenutku kada sam sjela na stolac više nisam razmišljala o reakcijama ljudi oko mene, misleći 'pa to je samo kosa, i to moja kosa'. Ipak, 'Kakvu ti krizu prolaziš?' pitali su me poslije. Gle, možda i jest neka vrsta krize ili način na koji se podsvjesno nosim sa svime spomenutim, ne znam. Znam samo da je promjena koju sam željela, koja mi je trebala. I koja je nastala u trenutku moje potpune sigurnosti u sebe i u svoj identitet. Sigurna sam da sam to ja, Sara Mustapić.
Odrasla, zaposlena, zaljubljena, voljena, pa bila plavokosa ili crvenokosa.
Nisam ništa puno pametnija kao crvenokosa i jednako se zabavljam kao i kad sam bila plavuša. Dobro 'ajde, možda malo ranije idem spavat' ali to dođe s godinama, poprilično sam sigurna da nema veze s bojom kose.
Kada je djelo bilo počinjeno, reakcije su bile…pristojne. Podijeljene, ali pristojne. Pune razumijevanja (za moju krizu – haha). Ipak, titulu najbolje reakcije odnio je – tata. 'Pa ista si k'o i prije', rekao je. Dost' dobar i vizionarski komentar tvrdog imotskog ćaće.
