Često komentiram sa prijateljicama koliko je život u Zagrebu ili nekom drugom većem gradu jednostavno preskup. Gotovo pa je nemoguće pronaći cjenovno prihvatljivo mjesto za grupno ili individualno treniranje, kava sa zobenim mlijekom (koju naravno pijem) uvijek se dodatno naplaćuje i svaki mjesec poveća za par centi, a da ne govorim o cijenama hrane koje su jednostavno toliko porasle da napokon imam opravdanje da je jesti vani isplatljivije. Uz sve to, fascinantno je kako su svi kozmetički saloni redovito popunjeni i kako je pronaći termin za tretman lica, masažu, frizuru ili nokte u istom tjednu kada i nazoveš, jednako nemoguć kao i pronalazak novog kreativnog direktora za modnu kuću Chanel. Iz mnogih razgovora s meni najbližim ženama, zaključila sam da se na popisu stvari na koje trošimo najviše novca svaki mjesec uvijek i bez obzira na sve navedene faktore, pronađe termin za nokte. Komad odjeće može i ne mora, svakodnevna kava može i ne mora, trening može i ne mora, odlazak kod frizera može i ne mora, ali manikura mora. Stvarno je zanimljivo kako nam je od tinejdžerskih dana ostala ta navika da svako tri tjedna uzmemo obaveznih sat vremena za sebe i odemo napraviti gel, trajni lak ili već neku drugu manikuru koja je apsolutni must do u rasporedu manje više svake žene, a sudeći po najnovijem trendu kojeg promovira Marc Jacobs, i muškarca. Čak mi je bliska prijateljica jednom na moje pitanje, zašto ne promijeni ženu koja joj radi nokte nakon što je za vrijeme covida pojačala cijene (impresivno da), odgovorila kako bi radije promijenila dečka nego nju.
Zašto je self care koji podrazumijeva odlazak u frizera, čitanje knjige ili opuštenu šetnju prirodom često pod upitnikom, ali tretman za nokte skoro nikada? Što uopće moja manikura govorio o meni i govori li istinu? Ima li izbor manikure dublje značenje ili je to tek jedan od brojnih estetskih elementa koji biramo po načelu “ne shvaćam to preozbiljno”?
Ovdje mi misli uvijek odlutaju na jednu situaciju iz djetinjstva koje se često sjetim kada ne stignem otići na manikuru ili se odam staroj lošoj navici grickanja noktiju. Imala sam možda 13-ak godina kada mi je jedna obiteljska prijateljica čiju energiju obožavam i koja od kada je znam ima predivne sređene crvene nokte, rekla da su ruke i nokti prvi pokazatelj ženine brige o sebi. Ne mogu se sjetiti kojim povodom mi je to rekla, ali ta rečenica mi je zauvijek ostala urezana u pamćenje. To je stvarno jedna velika istina. Ovdje naravno nije aludirala na skupe tretmane ruske manikure koje si većina žena ne može priuštiti, već na uredne i čiste nokte koje uz pomoć turpije, škarica, sapuna i laka za nokte svi možemo postići. Okej, barem većina, jer sebe ne mogu staviti u kategoriju ljudi koji znaju savršeno sami nalakirati nokte. Ne mogu i nikada nisam mogla. Napravim puno više štete nego koristi, u danu skinem dva nokta od nervoze, pa onda panično poskidam sve jer mi nema ništa gore nego kad osoba ima polu skinuti lak koji izgleda kao onaj bolni trend ispucanog laka iz 2010. godine. Taj “prljavi” osjećaj će razumjeti svaka žena koja vodi računa o sebi.
Činjenica je da manikura govori puno o osobi, a ja na moju veliku sreću imam prijateljicu koja mi već godinama radi mliječnu manikuru i koja me moli da barem za Božić stavim crveni french. E sad, tu dolazimo do onog ključnog pitanja: Govori li to što stalno stavljam istu boju laka za nokte, da sam dosadna ili da jednostavno znam što želim? Ja bih rekla oboje. Vjerojatno sam nekome dosadna po pitanju toga, a u moru obaveza plivam tako što za većinu stvari igram na sigurno i znam točno s čim sam zadovoljna. Ne eksperimentiram, ali bez obzira na to što moja manikura trenutačno govori, ne mislim da je to toliko jak podatak o meni da bi me odredio. Više šalje poruku o mom trenutačnom mentalnom stanju koje je pod utjecajem "clean girl" estetike.
Evo primjer. Nokte sam krenula raditi u srednjoj školi, a moja estetika tada i sada se malo reći promijenila. Velike sive nokte za koje sam u srednjoj školi mislila da nitko ne primijeti, ne bih ponovno stavila pa sve da moram okolo hodati sa spomenutim ispucanim lakom iz 2010. Uvijek se iznenadim kada vidim da neka osoba, za koju na prvu dobijem dojam da je tiha i povučena, ima rozu neonsku manikuru ili manikuru po uzoru na većinu celebrityja koji su pobornici trenda velikih, ukrašenih noktiju poput Cynthie Erivo. Baš je ona nedavno, na pogrdni komentar, kako se uspije obrisati s tolikim noktima, odgovorila da bi to radije trebali pitati osobu koja nema nokte.
Često smo u svemu, pa i tome, skloni stvoriti predrasude i to kroz opravdanje da manikura govori nešto o jednom djeliću karaktera te osobe. To je stvarno zanimljiv fenomen. Kako god, bez obzira na moju dosadnu mliječnu manikuru, smatram da je nail art ozbiljna umjetnost koja nam, baš kao i odjeća, pomaže izraziti jedan dio sebe, ako se za to odlučimo. Ako ne, možemo jednostavno preskočiti bilo koju boju i držati se klasičnih urednih noktiju koji nikada ne izlaze iz mode jer, baš kao što je moja obiteljska prijateljica rekla, nokti su stvarno pokazatelj brige o sebi koja za mnoge znači mnogo.
