Jednom davno, u jednom sumornom, kišnom Londonu nalik onom u kojem obitava Bridget Jones 2005. godine, jedna je anonimna djevojka pod imenom Belle De Jour – namig Catherine Deneuve – načela svoj roman rečenicom: „Prva stvar koju biste trebali znati o meni je ta da sam kurva.“ Uslijedile su bezbrojne avanture koje rasvjetljavaju blatno podzemlje londonske kreme, kreme toga grada gdje neprestano puše i gdje je s vihorom prohujao i zadnji trag romanse, a ostalo rahlo tlo pogodno za ljudski razvrat. Ali London nije otok za sebe, a razvrat je danas pretpostavka. I tako, jednom davno, jedne nasilno kišne pariške večeri jer kiše u Parizu biju a ne sipe – u društvu filmskih pisaca i režisera upoznala sam jednu povučenu djevojku nevjerojatno snažne energije. Nakon nekoliko sati razgovora, u toaletu restorana prišapnula mi je, nišaneći me pritom svojim snažnim, prodornim pogledom, da osjeća neku sestrinsku vezu među nama dvjema i da mi zato može reći da se bavi cammingom. Piljila sam u nju sa zahvalnošću, ali i očajem, jer nisam znala što ta riječ znači, ali mi je, valjda intuitivno, pred očima proletjela vizija davno zaboravljene knjige pod nazivom „The Intimate Adventures of a London Call Girl“. Sjetila sam se tog iskustva čitanja i shvatila da nije toliko drugačije od slušanja ove djevojke koja mi nasilno izravno otkriva svoje tajne.
Prošla su tri mjeseca od te epizode. Moja camgirl sugovornica odavno se vratila u svoju vilu na Mediteranu gdje s nekolicinom jednako mladih i ekscentričnih ljudi provodi programe umjetničke rezidencije. Moja su tri mjeseca bila ispresijecana povremenim guglanjem savjeta kako uplivati u vode online seksualnog rada – isprva naizgled ozbiljno, dok se nisam sjetila da bi u mom svijetu svi čekali barem treći spoj da dođu na drugu bazu. Puno sam tu naučila. O chatroomovima iz 1990-ih, o financijskom modelu OnlyFansa, o Sashi Grey, o diskriminaciji banaka prema anonimnim radnicama...
Kao zagrijavanje za intervju, kojim ću vam nastojati dočarati razliku između pred-me too Bellinog rada i onog neofeminističkog, internetskog, pitala sam svoju camgirl da mi opiše što vidi iz svoje, pretpostavljam, barokno okićene sobe visokih stropova (nismo se čule preko kamere; nešto kanda bi se promijenilo u prirodi našeg neiskvarenog sestrinskog odnosa): „Kroz golemi prozor vidim predivnu kuću u kojoj živim, kuću koja bi iznenadila svakoga tko misli da snimam iz podruma u Minnesoti ili nešto takvo. Klijenti vide moje tijelo izbliza, sjedila ja ili stajala. Usne su mi blizu kameri. Vide što god da mi plate da vide.“
Nekima od njih nije dovoljno vidjeti je – oni žude za time da budu viđeni. Nekad je to smežurani 70-godišnjak koji sjedi gol na otiraču za jogu, a nekad najobičniji poslovni čovjek. Tko god koga vidio, napominje mi da je znala zarađivati po 100 dolara po satu. Nakon službenog dijela intervjua poslala mi je sliku jednog sredovječnog muškarca okruglog trbuščića kako stoji na rubu bazena u malim muškim plivaćim gaćama kakve kod nas nose Nijemci, sa samozadovoljnim smiješkom.
Nasmijala sam se, a onda malo i rastužila. Jesu li klijenti prije interneta ipak bili društveno prilagođeniji? Moja camgirl rekla mi je da takve slike dobiva svakodnevno, preko Snapchata, na koji se mnogi klijenti naposljetku presele s izvorne web stranice namijenjene snimanju. „Na Snapchatu ima manje cenzure, dok su mi na prvoj stranici puno puta zamrznuli račun zbog naizgled štetnih zahtjeva klijenata, koje algoritam hvata i kažnjava mene.“ Napominje mi da nikad nije imala loše iskustvo, nikad se nije osjećala nesigurno, makar joj neki muškarci iznova i iznova dojavljuju kad vide promjenu u njezinu VPN-u. „Ne bojim se. Žao mi ih je.“
Osim toga, Snapchat postaje popularna opcija i zbog mogućnosti radnica da koriste umjetnu inteligenciju kao „sekretaricu“. Naime, posebnost ovakvog modela komunikacije za mušterije je ta što se sa svojim zvijezdama mogu dopisivati kad god, gdje god – ne samo kad su na kameri. „Neke cure koriste takve automatizirane odgovore, ali ja im se uvijek obraćam osobno.“ Pitala sam je smatra li sebe alternativkom u svojoj industriji, gdje velik broj djevojaka izgleda poprilično generično privlačno, što je junakinji ovog članka na početku izazivalo nesigurnost. „Apsolutno.“ Ona više nalikuje Belli iz „Ljepotice i zvijeri“. Kod muškaraca koji se na ovakvim stranicama trude naći svoju naivnu muzu (jedna od češćih fantazija je ta da je naša junakinja bespomoćna seljančica, što se vidi po pitanjima „Gdje prvo želiš da te odvedem?“ i „Iz koje države pokušavaš pobjeći?“), prirodan izgled nudi stanovito ohrabrenje. Zanimalo me i koliko svoje osobnosti koristi na poslu, a koliko toga je izmišljeno.
„Moja je persona autentična, ali nije uvijek i iskrena...''
''Ljudi pretpostavljaju što žele i ja to odigram ako naslućujem da će mi donijeti zaradu. Kad žele da ih vrijeđam, ja glumim: nije mi prirodno urlati na muškarca, osim kad sam zaista uzrujana. Puno njih želi roleplayati. Često se osjećam kao da sam na stalnoj audiciji za film, samo što rijetko vidim onoga s kojim pričam i nikad ne dobijem ulogu.“
„Onda tu postoji aspekt umjetničkog performansa“, dodala sam ja. „Da, i nekad poželim urediti set kao u filmu ‘Paris, Texas’, ali ne vjerujem da bi se isplatilo. Moj posao zapravo nikad nije toliko zanimljiv koliko želim da bude. Nije lako napraviti dobar film o njemu jer u sebi ima nešto suštinski dosadno, zališno.“ Priča Belle de Jour, s druge strane, bila je dovoljno zanimljiva da bi se o njoj vodio blog, a naposljetku i izdala knjigu, kao i nastavak. Zanimalo me što je slično između ta dva svijeta. „Stvari koje muškarci žele od tebe. Naučila sam da, čim ejakuliraju, gotovi su i žele otići. Svaki put. Tu stvarno shvatiš da si samo seksualni radnik.“ Suosjećala sam i s tim što su joj se obične gaćice i radne gaćice počele miješati u ladici. „Prvo sam odvajala snimanje od svoje stvarnosti, a onda su se počeli preklapati. Primjerice, kad bi mi došli gosti, prepala bih se da sam ostavila neku igračku na ormariću. Potom, kupuju mi poklone. Dolaze i odlaze, iznova i iznova, ali idu i drugim curama. To stvara emocionalnu prazninu. Malo otupiš.''
''Čudno je odvajati osjećaje od posla kojim se baviš. Dio mene uvijek žudi za više značenja.“
Kasnije mi je povjerila i da smatra kako tom poslu nedostaje integriteta. „Trenutačno sam na prekretnici te ne znam hoću li nastaviti s time. Nije emocionalno jednostavan posao i otkriva neke stvari o drugima koje je teško probaviti ako nemaš već izgrađenu perspektivu.“ Pitala sam je i koji je prosječan vijek ove karijere; osim jednog camboya za kojeg zna da se snima (i gleda) već 20 godina, cure se najčešće gase nakon otprilike dvanaest mjeseci. Je li itko dovoljno uviđavan da podnese teret prljave, neposredne istine o ljudima dulje od toga? (Nisu u pitanju samo muškarci, naša junakinja je pomoću analitičkih alata koji joj općenito služe da prati promet – i da se osjeća kao poduzetnik - doznala da 4% njezinih gledatelja čine žene.)
Žene su normalnije i dolaze iz više psiholoških razloga. Pitala sam je koji je uobičajen profil muškarca u njezinoj sobi. „Puno očeva. Puno biznismena. Vidim puno spolnih organa za uredskim stolovima. Rijetko im vidim lica. Puno mladih dečki koji žele da im ocijenim spolovilo. To je jako traženo.“ Neki je u tome mole za iskrenost, no ako nasjedne i kaže im koliko je maleno i neugledno, odu. „Trebali bi izmisliti aplikaciju za mjerenje penisa“, kaže mi. Pravi poduzetnici izmišljaju rupe u tržištu.
I tako, naš se razgovor privodio kraju, a ja sam shvaćala da sam joj previše puta natuknula da je ona tu autor. Ne znam zašto – možda da joj olakšam, makar to implicira da i dalje vidim pornoindustriju kao tabu, čemu se svjesno odupirem. Na kraju krajeva, ona prvenstveno i jest umjetnica, kao što se za Belle de Jour naposljetku ispostavilo da je znanstvenica u području neurotoksikologije i epidemiologije. Trenutačno je umjetničko djelo u nastanku naše junakinje njezin život sam. U mom krugu prijatelja i poznanika puno njih svoj život vidi kao film i u skladu s tim ga oblikuje. Možda je to nekakav zadani modus operandi ovih generacija odraslih u spektaklu. Isto tako, mnogi od njih – pritom maksimalno društveno prilagođeni pojedinci – u svojim su studentskim danima bili utjerivač dugova, gatara ili lobist za duhanske magnate. Nemojmo se varati, te su poslove pronašli potpuno legalno, na stranicama raznih studentskih servisa. Bez želje za moraliziranjem – ili demoraliziranjem – zapitala sam se jedno prozaično pitanje:
Koliko su takvi, i većina neoliberalnih poslovnih pothvata, manje prodali dušu vragu od camminga? I ako uzmemo kao postulat to da je pošten i cijenjen rad stvar utopističke prošlosti, kako ocijeniti vrijednost nekog posla?
Promišljanja me uvijek dovedu do zaključka da je najvažnije ono što nas taj rad implicitno uči, o sebi, o tebi i o stvarnosti. Tako sam, kroz brojne pijane ili trijezne razgovore s raznim seksualnim radnicama koje sam u bijelom svijetu upoznala, naučila da je većina njih – uključujući Belle de Jour i našu heroinu – sociolog, psiholog i trgovac par excellence. Njihovo je ranjivo i bolno iskustvo vidjelo vredniji presjek društvene stvarnosti od bilo kojeg grafa koji nudi bilo koji prestižan studij u polju humanistike. I tako maštam u svijetu gdje smo izjednačili uvjerenja sa standardima i priznali težak i poučan, a siguran online seksualni rad. Gdje je reakcija na one koji se na to odluče manja od one 13-godišnjaka koji je u udžbeniku biologije prvi put vidio crtež ženskog reproduktivnog sustava i od toga u razredu napravio cirkus. Kao i ovaj apsurdni svijet, i ja volim ekstreme pa kažem da bih voljela vidjeti više bivših seksualnih radnica na pozicijama socijalnih radnika, radnika u prosvjeti, u predsjedničkim uredima, u marketinškim agencijama i za okruglim stolovima diljem svijeta. Jer uviđavnost koju nudi sudjelovanje u mračnim zakucima vrlo stvarne stvarnosti alat je kojim se ne može svatko pohvaliti.
Zamolila sam svoju sugovornicu da mi kaže neke epitete koje najčešće koristi da opiše spolne organe svojim znatiželjnicima. „Uvijek ulazim u metafore, to im je najdraže. Krumpir. Čičoka, to ti je onaj gomolj. (Na engleskom, na kojem smo vodile razgovor, ta se biljka zove jeruzalemska artičoka, što zvuči puno moćnije od... čičoke.) Vole kad ih opisujem pred drugima. Neki ih čak omataju svilenom vrpcom.“ Prisjetim se coquette trenda, koji u modnim krugovima žari i pali već godinama. Vidjela sam sve omotano, od boca vode do pilećih bataka. Tko je prvi počeo? „Ali najdraže od svega im je kad im kažem da me podsjeća na Stonehenge.“ Zamišljam oblu kamenčinu od tisuću tona okruženu drugim takvim kamenčinama, ali samo je ova omotana golemom ružičastom mašnom. Ima laptop ispred sebe, a u pozadini se vidi visoki, stakleni svod središnjeg Londona i pada kiša, a u masi financijeri trčkaraju svojim kućama i maštaju o muzi koja u svom mediteranskom dvorcu čeka samo njih. Kako li smo smiješni.
