Dobar dan, ja sam Zrinka i bez ikakve sam sumnje ono što ljudi u Hrvatskoj zovu Luda Mačkarica, a iz američkih filmova i s interneta znamo da se to zove i Crazy Cat Lady. Moj je život toliko obilježen mačkama da većina normalnih ljudi misli da nisam normalna, da mi je IQ negdje na razini majoneze, i to DIJETNE, da smo moj dragi i ja „zabrijali“ jer smo u vezu stupili u četrdesetima, nismo imali djece pa smo sad prošvikali na dlake po cijelom stanu, pijesak s drekecom koji treba čistiti i ostale mačje divote.
Ustvari, većina misli da sam JA ta koja je prošvikala jer, naravno, tko bi drugi zabrij'o na mačke nego BABA? To ti je to – sredovječna nerotkinja koja se formalno nikad nije udala, nije podigla nejačad u sokole pa onda kad postane prekasno, evo je s mačkama.
Ludi mačkar
Ispričat ću vam priču iz koje se vidi da je to najobičniji bullshit i seksizam. Mislim, jedna je stvar u svemu tome istina. Ja JESAM Luda Mačkarica ili Crazy Cat Lady. Ali moj dragi je muški ekvivalent. Ne znam kako bi se to zvalo – Ludi Mačkar ili Crazy Cat Gentleman. Ja ga u kontekstu naših mačaka zovem LJUD (jer on je njihov Ljud, a ja Ljudica), pa čak i MAČKOTATA (jer oni misle da im je on primarni roditelj i obožavaju ga bez granica, više nego mene), a znam da iza svega stoji ljubav. I on i ja ih beskrajno volimo. I njemu ništa nije teško za njih (meni je – mrzim čistit mačji zahod, na primjer).
I on i ja otprije smo voljeli životinje, on je čak s bivšom partnericom imao mačka, ali ni on ni ja nismo bili ovoliko vezani uz njih. Sada oboje imamo pet mačaka koje su nam totalno sprčkale život, planove, logistiku, SVE. I mi smo presretni zbog toga.
No evo kako je sve počelo.
Korni grupa sa Zlatkom Pejakovićem
Bilo je to jednog prekrasnog, sunčanog dana u travnju 2022. I bilo je to u Ražancu, odakle je moj dragi i gdje smo dragi i ja tada boravili oko tjedan dana mjesečno. Te proljetne nedjelje bila sam zabrinuta za Tigri. I bilo mi je to prvi put da sam ozbiljno zabrinuta za mačku.
Tigri je dan ranije bila u našem dvorištu zajedno sa svojom ekipom braće i sestara. Bile su nam simpa te mačje lutalice i davali smo im jesti kad god smo mogli i kad god smo bili u Ražancu. Zvali smo ih „Korni grupa“ zato što je jedna od njih, omanja maca vrlo plahog karaktera, imala krzno uzorka takozvane „kornjačevine“ – crna s narančastim šarama. Bila je tu i tigrica Tigri – siva i tigrasta s narančastim flekicama, najbucmastija i najpitomija, a bila su tu i dva narančasta brata – Žućko i Zlatko jer, naravno, Korni grupa mora imati pjevača, a to je Zlatko Pejaković.
Odmah da kažem – Korni grupa nije se sastojala od NAŠIH mačaka. Mačke iz Korni grupe nisu bile ničije nego svoje. Mi smo im samo bili dobri susjedi, frendovi koji im daju papati.
Uglavnom, te proljetne subote Korni grupa je došla u naše dvorište, svi su slatko papali, svi se osim plahe Korni pomazili i otišli svojim putem. Osim Tigri. Koja je ostala pred mojim prozorom i počela je – plakati. Stavljala je šapicu na moj suterenski prozor i tužno, tiho, ali uporno cvilila.
Tigri i njezina djeca
Izašla sam i primijetila da s Tigri nešto nije u redu i da traži pomoć. Posudila sam transporter za mačke i pokušala je utrpati u njega. Tigri je poludjela i pobjegla iz dvorišta. Toga je dana više nisam vidjela. Ni noći. A puhala je olujna bura.
Drugog sam jutra bila zabrinuta za nju i bezuspješno sam je tražila po susjedstvu, no sama se pojavila oko jedan. I dalje plačući. Ovaj put mi je postalo kristalno jasno da je Tigri u trudovima i da treba okotiti mačiće, ali da nešto nije u redu. Dragi i ja bili smo uporni. Nekako smo je uspjeli utrpati u transporter, što je Tigri prihvatila s abnormalnim divljanjem, režanjem, urlanjem i puhanjem. No odvezli smo je u Veterinarsku stanicu Zadar, gdje je ispalo da Tigri treba carski rez. Bila je još vrlo mlada – tek kojih sedam mjeseci i prirodni porod nije mogla podnijeti.
Dva sata poslije vratili smo se u Ražanac s tri umjesto jednom mačkom. Tigri i dva tek rođena, zdrava mačića – djevojčicom Vinkom i dječakom Aljošom.
Od nula do pet u dvije godine
Nismo imali blage veze što s tek rođenim mačićima i s mamom mačkom koja je još bila totalno dilajla od anestezije. Veterinar nam je samo rekao da pripazimo da ih ona, dok se ne otrijezni, ne zadavi ili prignječi svojom težinom jer neće biti svjesna što joj se događa. Cijelu noć smo naizmjence bdjeli nad njima, a dok bi jedno od nas lebdjelo nad mamom macom i mačićima, drugi je histerično guglao i pronalazio najgore horor priče. Jutro smo dočekali iscrpljeni. No Tigri i mačići su bili OK i nastavili su biti OK u sljedeća 4 mjeseca, koliko su boravili isključivo u kući, dok ih ne cijepimo.
Fast forward dvije i pol godine kasnije – sad imamo pet mačaka. I jednog vanjskog prijatelja koji svrati užicat koji obrok. Tigri više nije s nama – nije uginula, nego je, nakon što je „odvalila“ majčinstvo, shvatila da ona ipak nije ni kućna ni ničija mačka i odlutala od nas. Bili smo neko vrijeme shrvani zbog toga, ali navikli smo.
Aljoša i Vinka su i dalje s nama, naši su najrazmaženiji, ali i najpitomiji princ i princeza. U međuvremenu nam je Tigrina plaha sestra uvalila još troje svojih mačića – malenu Bleki, koja i s dvije godine izgleda kao 6-7-mjesečni mačić te male bandite Griđu i Mare, koje je za sobom ostavila prije nego što je, nažalost, poginula. Svi su kastrirani, cijepljeni, redovito liječeni, dobro uhranjeni, sjajni, veseli, ludi ko puške i preslatki. Svi nas vole, u Tonćijevu slučaju OBOŽAVAJU.
Neplanirani mačji život u drugoj županiji
I zbog njih živimo u Ražancu, u suterenskom apartmanu koji je bio namijenjen ljetovanju, a ne cjelogodišnjem životu.
Imamo sreće, i Tonći i ja, da trenutačno radimo na poslovima koji se i inače rade od kuće, ali jedan period od šest mjeseci – ja nisam. Kako je to izgledalo? Ponedjeljkom u pet ujutro kretala bih autom iz Ražanca za Zagreb, a petkom popodne nakon posla – iz Zagreba u Ražanac. Vozila sam kroz noćne mećave, ljetne žege, munje i gromove. Ni Tonću, koji je prije toga više od 25 godina živio u Zagrebu, nije bio plan vraćati se u Ražanac, a ja sam cura (ili baba) iz centra Zagreba, odgojena na asfaltu i u tramvaju pa sami procijenite koliko sam računala na život u obalnom gradiću od 1000 stanovnika koje zimi bura sve otjera u kuću i na putu do dućana nikoga ni slučajno ne sretneš.
Ali mi smo sretni, najsretniji na svijetu. Uza sve komplikacije, troškove benzina i mačje hrane, uz to što nas veterinar u zadarskom naselju Bokanjac već zna imenom i kad nas vidi, obraća nam se kao da smo došli u kvartovski kafić: „Šta? Opet ono vaše uobičajeno?“
I da, postali smo veliki zaljubljenici u mačke. Od nula do sto u dvije i pol godine. Ne samo da se klanjamo svojim razmaženim zvijerima kao božanstvima, nego i pomažemo svakoj mački koja nam doluta u dvorište. Dali smo kastrirati i izliječiti mnoge koje uopće ne poznajemo pa i nakon toga uopće nismo vidjeli. Po mnogima – NISMO NORMALNI. Ali u našem neposrednom susjedstvu sada je manje napuštenih mačića.
Nije ludost, nije ženska – ljubav je i vrijedi za oboje
No iako nam je zbog njih život kompliciran, za bilo kakvo zajedničko izbivanje iz Ražanca potrebno nam je logističko planiranje razine operacije Pustinjska oluja, iako nam otprilike pola budžeta odlazi na mačju klopu i veterinara, iako moramo mijenjati posteljinu duplo češće nego obični ljudi jer je puna dlaka, iako nerijetko živimo u stresu, strahu i tuzi jer u našem susjedstvu postoje psihopati koji truju mačke – ne bismo mijenjali ovaj život ni za što. Ljubav, sreća, zabava, maženje i veselje koje su nam pružili naši ljubimci jednostavno su nezamjenjivi.
Shvaćam da nisu svi spremni na takvo prilagođavanje života kućnim ljubimcima kao što smo spremni mi. Shvaćam i da ne vole svi mačke. No ne shvaćam čuđenje ljubavi. Ne shvaćam prezir prema sreći. Ne razumijem zašto je nevjerojatno voljeti mace i smatrati ih članovima svoje obitelji. Da, Tonći i ja smo Mačkar i Mačkarica, ali nismo ludi niti nam je biološki sat preskočio na krivu vrstu, a nisu nam ni mačje dlake iz mozga izbacili nekoliko dasaka.
Iznad svega, ja nisam nikakva poremećena usidjelica kojoj je neispunjavanje majčinske uloge u životu pobrkalo lončiće. Nisam Crazy Cat Lady. Ista sam osoba kao i prije, jednako luda ili ne luda. Samo što mi je srce veće za pet-šest dlakavih stvorenja koja mi život svakog dana čine veselijim. Čak i kad nisam s njima. Čak i preko Skypea. Pustite nas da ih volimo.
