Postoje gradovi u koje odlazite zbog posla, ili da bi ga istražili, i postoje gradovi u koje odlazite po inspiraciju. Budimpešta je za mene već godinama ovo drugo. Gotovo opsesivno joj se vraćam, jer je ondje ljepota prisutra na ulici, u interijerima, u energiji grada.
Ipak, do sada nikada nisam imao priliku biti gost na Central European Budapest Fashion Week, manifestaciji koja se sve jasnije pozicionira kao regionalna platforma srednje Europe.
Već sama koncepcija tjedna mode govori mnogo. U njegov program uključeni su dizajneri iz šire regije (od Srbije do Slovačke i Češke) čime Budimpešta preuzima ulogu čvorišta, mjesta susreta različitih autorskih rukopisa. To nije zatvorena nacionalna scena, nego otvoren sustav koji svjesno gradi dijalog.
Prvi dan revija pratio sam u Apollo Gallery, gdje su predstavljene grupne revije regionalnih dizajnera kao i one lokalnih brendova.
Ondje je naglasak bio na kreativnijem, ponekad avangardnijem izrazu. No čak i kada su volumeni bili naglašeni, a siluete pomaknute, odjeća je zadržavala nosivost. U jednom trenutku pomislio sam kako bi pojedine pletene kreacije od pletiva i dramatičnim volumenima bez problema mogla nositi Björk. Avangarda koja komunicira, a ne bježi od tijela.
No ono što me možda i više od samih kolekcija dojmilo bila je atmosfera: neposrednost, otvorenost, srdačnost. Susretao sam kolege iz regije, ljude koji su došli s iskrenim interesom vidjeti što se događa. Nije bilo pretjerane teatralnosti ni nepotrebne distance. Energija je bila fokusirana na sadržaj.
Subotnje jutro bilo je rezervirano za ono zbog čega sam, primarno i došao - reviju brenda Nanushka, nacionalnog modnog ponosa Mađarske. Brand pratim od samih pocetaka, tako da sam oduševljen njihovim razvojem.
Revija je održana u baroknoj dvorani Muzej lijepih umjetnosti na Trgu heroja, prostoru koji obožavam. Organizacija je bila precizna: kašnjenja gotovo da nije bilo, maksimalno deset minuta. Ta profesionalna disciplina, poštovanje vremena publike i sudionika, detalj je koji mnogo govori o ozbiljnosti sustava.
Kolekcija je bila jasno usmjerena: pročišćeni tonovi, taktilne teksture, komercijalno promišljena, ali nimalo banalna. Vrlo konkretan prêt-à-porter s razrađenim modnim dodacima, torbama i obućom, te manjom, ali fokusiranom muškom linijom. Odjeća je bila namijenjena stvarnom konzumentu, ali bez odricanja od autorskog potpisa.
U nastavku sam pogledao i kolekciju jednog budimpeštanskog street style brenda s izraženim, gotovo američkim pristupom modi - jasno definirana tema, prepoznatljiv vizualni jezik. Možda bih osobno dodatno istražio volumene i konstrukciju, no razgovori s lokalnim studentima mode potvrdili su koliko je taj brend trenutačno relevantan na njihovoj sceni. Vidio sam i kolekciju armenske dizajnerice, iznimno preciznu u detaljima, s vrlo nosivim, suvremenim prêt-à-porterom.
Ako bih morao sažeti zajednički nazivnik svega viđenog, rekao bih: fokus na odjeći. Ne na spektaklu, ne na listi uzvanika, ne na tome tko je došao i što nosi - nego na kolekciji. Na konstrukciji, materijalu, izvedbi. Autorski potpis je prisutan, ali uvijek u funkciji nosivosti i tržišne realnosti.
I upravo tu dolazim do neizbježne usporedbe s Hrvatskom. Kod nas su modni eventi često reducirani na društveni moment, dok je sustavna platforma za kontinuirano predstavljanje dizajnera gotovo nestala. Ostali smo na individualnim naporima nekoliko imena koja samostalno produciraju vlastite revije. Nedostaje zajednički okvir, nedostaje entuzijazam koji se osjeća u zraku Budimpešte.
Ono što sam ondje osjetio nije bila samo organizacijska kompetentnost, nego energija mogućnosti. Osjećaj da je moda živa, da ima publiku, da ima budućnost. I zato znam da ovo nije bio moj posljednji posjet Central European Budapest Fashion Weeku. Sljedeće sezone planiram još dublje uroniti u taj sustav, ne samo kao promatrač, nego kao netko tko želi razumjeti i sudjelovati u tom regionalnom modnom dijalogu.
Jer ponekad je dovoljno prijeći nekoliko stotina kilometara da biste ponovno osjetili zašto se bavite ovim poslom i pozivom.
