Sandra GROZDANOV
Ivan Vranjić //

Sandra GROZDANOV

Doima nam se kao da godinama slušamo o impresivnim i duboko humanim postignućima Vašeg programa Moje mjesto pod suncem. Kad ste počeli s radom i kako ste došli na ideju pružanja nužnih izvanškolskih aktivnosti te nastavne potpore djeci na granici siromaštva i u riziku od društvenog isključenja?

Prije desetak godina nekolicina nas smo krenuli promišljati o problemima korisnika socijalne samoposluge u Rijeci. Razmišljajući kako napuniti police s hranom, pokrenuli smo kampanju ukidanja poreza na doniranje hrane. No, mučilo nas je pitanje: Što trebamo učiniti da prouzročimo stvarnu promjenu u životima ljudi koji su se našli u siromaštvu? Nametnula nam se ideja da bismo trebali početi raditi s djecom ljudi koji dolaze u socijalne samoposluge te da bi taj rad trebao sustavan i cjelovit. To je zapravo misao vodilja zbog koje je nastalo Moje mjesto pod suncem.

Poput nas na početku, i dan danas se susrećemo s gotovo potpunim nerazumijevanjem problema siromaštva. Nerijetko se dešava da nam se predstavnici određenih korporacija javljaju sa idejom da se njihovi zaposlenici uključe u volontersku akciju unutar našeg programa. Ili se pak javljaju pojedinci koji žele pružiti financijsku podršku ili donaciju obiteljima s kojima radimo. Takve prilike nastojimo iskoristiti kako bi one postale mjesto susreta primatelja i davatelja.  Vrlo često se dešava da prilikom upoznavanja padnu maske i donatori shvaćaju da su obitelji u potrebi vrlo često posljedica nesretnih okolnosti i da se u toj situaciji nisu našli svojom zaslugom. Kako god, važno je imati na umu da je pitanje siromaštva kompleksno pitanje i da mu ne treba pristupati površno. Dijete iz siromašne obitelji može zaključiti da je nevidljivo, nevažno i da ono u sebi nema talenata i dara. 

Možete li nam reći više o naravi izvanškolskih aktivnosti i nastavne potpore koje pružate svojim štićenicama i štićenicima? Kako radite?

Mirko Ilić, crtajući logo za našu prethodnu kampanju, nacrtao je malog superheroja čime je, svjesno ili ne, dotaknuo način na koji razumijemo naše klince. To je uvjerenje da svako dijete u našem programu ima u sebi dar za nešto. Naš je zadatak da ga potičemo i ohrabrujemo da ga otkrije u sebi, i njeguje. Naša djeca vrlo često i jesu superheroji jer im životne okolnosti ne idu u prilog.

U udruzi je zaposlen tim stručnjakinja, psihologica, socijalna pedagogica i odgajateljica koji prilikom ulaska djeteta u program, putem razgovora s djetetom i njihovim obiteljima, promišljaju koje su to aktivnosti i načini da im pružimo potrebnu podršku. S druge strane, ustrajno i sustavno stvaramo lokalnu mrežu podrške. Tako primjerice u suradnji sa Gradskom knjižnicom Rijeka, Sportskim savezom Rijeka, Sveučilištem u Rijeci, i drugim organizacijama djeci omogućujemo besplatne tople obroke na dnevnoj razini, besplatno učlanjenje u Dječju knjižnicu, besplatno uključivanje u sportske klubove, besplatne pokazne karte i besplatno uključivanje u aktivnosti za koje su djeca iskazala interes. 

Sve je ovo važan faktor u borbi protiv dječjeg siromaštva. Zašto? Pa zato jer je iluzija da djeca iz socioekonomski ugroženih obitelji najviše pate zbog materijalne deprivacije. Socijalna isključenost je tu puno veći problem od materijalnog siromaštva, i to je ono što želimo da ljudi osvijeste. No, to nije samo ugroza našim korisnicima već je to ugroza i za cijelo društvo jer usred naših zajednica imamo djecu koja ne uspijevaju zbog nečega što uopće nije njihova krivica, a svi od tog problema okreću glavu. Moje mjesto pod suncem nastoji ispraviti tu društvenu nepravdu.

U programu Moje mjesto pod suncem veliku pažnju posvećujemo individualnom i cjelovitom pristupu. U prostoru naše organizacije, velikom 380 kvadrata koji smo izgradili i opremili sredstvima prikupljenim u kampanji 2020. godine, svaki radni dan boravi preko 20 korisnika. U kuhinji, dvorani, kinu, čitaonici, kreativnoj sobi, učionici, dnevnom boravku i sobi za razgovore istovremeno se u popodnevnim satima odvijaju glazbena radionica, radionica glume, radionica informatike, kreativna radionica, kulinarska radionica, radionica plesa, radionica javnog nastupa, šah, radionica šivanja, terapija plesom i mnoge druge.

Popričajmo o logistici Vaše udruge. Možete li nam objasniti s koliko volonterki i volontera trenutno radite te koliko je djece i obitelji uključeno u Vaše aktivnosti?

U ovom trenu 62 djece korisnika i 45 obitelji je uključeno u navedene aktivnosti, kao i u aktivnosti podrške u učenju. U sklopu podrške u učenju, jedan volonter pruža podršku određenom djetetu i prati ga kroz cijelu školsku godinu. Po potrebi, stručne suradnice komuniciraju sa školama jer je jedino zajedničkom sinergijom moguće polučiti stvarne promjene. Pratimo školski uspjeh djece i vidimo učinak. Neka djeca zahvaljujući ovoj podršci polučuju bolje rezultate, neka se uspijevaju održati u obrazovnom sustavu, a neka počinju po prvi put ozbiljno uzimati u obzir i nastavak obrazovanja na studiju. Važni su  faktor i briga za mentalno zdravlje i moram reći da na ovom polju nikad dovoljno ulaganja jer su potrebe zaista velike kao i edukacija naših volontera koji su osovina našeg programa. Naime, održavanje ovog velikog mehanizma jednostavno ne bi bilo moguće bez volontera kojih u ovom trenu brojimo 65. Veliki je ovo posao i jedino ga je moguće iznijeti uz one koji su odlučili podmetnuti svoje rame, a s ciljem da stvaramo realne promjene.

Vaša je udruga razvila jedinstven model društveno odgovorne suradnje s privatnim subjektima u ugostiteljstvu te značajnim poslovnim subjektima lišen golog materijalnog probitka te okrenut dobrobiti zajednice. Možete li nam objasniti kako surađujete s riječkim kafićima, restoranima te drugim poduzetnicima?

Ideja je to koja je nastala negdje 2018. godine kada je program bio na rubu opstanka. Okupili smo za početak nekoliko tvrtki, uglavnom restorana, kafića i trgovina koje su izdvajale nekoliko tadašnjih kuna iz prodaje nekih određenih proizvoda. Od tri tvrtke, ubrzo smo narasli na njih 30. Svi oni su ili izdvajali financijska sredstva ili su davali svoje usluge. Neki od njih to i dalje čine, no cijela ta inicijativa pala je u vodu zbog pandemije jer je sektor koji je nama pomagao, u njoj najviše stradao. E sad, vaša konstatacija da je to podrška koja je u potpunosti lišena materijalnog probitka… da, tvrtke s kojima surađujemo ušle su u takvu podršku našemu programu jer su prepoznali potrebu te djece i njihovih roditelja. No, dugoročno želimo stvoriti model suradnje koji će biti koristan i nama i tvrtkama. Naime, hoćete li vi radije jesti u restoranu za koji znate da je, primjerice, glavni sponzor nekog humanitarnog projekta u gradu, ili u restoranu koji to ne čini? Hoćete li radije otići u trgovinu za koju znate da izdvaja, ne znam, 10 centi od prodaje kruha i usmjerava ga u projekte socijalnog uključivanja? Moramo početi razmišljati na taj način, a međusobno davanje ne mora biti bez interesno – tvrtka se tu može dobro „brendirati“ kao društveno odgovorna tvrtka. Uostalom, po cijeloj Rijeci vise pločice po tvrtkama da i one sudjeluju u borbi za djetinjstva jednakih mogućnosti – tj. da podržavaju naš program. Jelovnik jedne pizzerije u centru Rijeke započinje tekstom kojemu vama kao gostu poručuje da ako naručite ovu pizzu, 40 centi ide za Moje mjesto pod suncem. U svakom slučaju, nastavljamo graditi taj model u kojemu želimo da se zajednica osjeća odgovorno za svoje deprivirane članove, da sudjeluje u njihovom razvoju i da se svi zajedno borimo protiv socijalne isključenosti djece.

Uspješnu suradnju ostvarili ste i s uvijek progresivnim Sveučilištem u Rijeci. Kako surađujete sa Sveučilištem i postoji li neiskorišten potencijal suradnje neprofitnih udruga s javnim institucijama u obrazovanju i znanosti?

Nisam „insajderica“ u sveučilišnom svijetu, no čini mi se da ono što je Sveučilište u Rijeci napravilo za Moje mjesto pod suncem može biti primjer ne dobre, nego najbolje prakse. Naime, tijekom proteklih deset godina bili smo svjedoci stvaranja programa koji je nastao doslovno od ničega, pa sve do danas, kada gledamo svoje prve korisnike kako postaju punoljetni. Da bi se to desilo, potrebna je i dobra volja, ali i povjerenje. Rektorica Snježana Prijić Samaržija je bila jedna od rijetkih osoba koja vodi neku veliku instituciju, a koja nam je dala ogromnu podršku. U trenucima kad smo kucali na brojna vrata, tražeći prostor dostojan rada s našim klincima, Sveučilište nam je dalo prostor. Kada smo nastojali naći modele i načine kako da osiguramo tople obroke našim korisnicima, jedino su se vrata Sveučilišta u Rijeci otvorila. I to, bez puno pompe i vrlo samozatajno. Suradnja sa Sveučilištem se očituje i time što je naša Udruga Centar za kulturu dijaloga stručna baza za studente što vidimo kao prednost jer se stvara platforma za  prijenos znanja i stručnosti. Civilni sektor bi trebao puno više „iskorištavati“ resurse sveučilišta, i to ne samo u Rijeci. Konkretno, u našem primjeru, kako ćemo znati što je najbolje za naše klince, kako da ih i gdje usmjerimo, ako iza nas ne postoji znanje, istraživanje, mjerenje… njihovog uspjeha i njihovih talenata? Sveučilište u Rijeci je, primjerice, u suradnji s nama pokazalo da je obrazovanje i znanje najbolje oružje u borbi protiv dječjeg siromaštva. A koliko drugih sektora civilnoga društva postoji, gdje je ključno znanje koje može pružiti jedino sveučilište?

Trenutno provodite humanitarnu kampanju Pet po pet i mijenjamo njihov svijet. Možete li nam objasniti logiku kampanje i reći nam kako se, kao časopis i kao pojedinke, možemo uključiti?

Ta kampanja osmišljena je i provodi se zato što nam je program toliko narastao, što su potrebe toliko velike, da je nemoguće kvalitetno, kontinuirano i dugoročno raditi i vaditi klince iz siromaštva, samo na osnovu lokalnih ili europskih projekata. Naime, ti projekti su kratkoročni i uvijek ih morate „naštimavati“ prema zahtjevima donatora, a ti zahtjevi najčešće nisu usmjereni prema onome čime se mi zaista bavimo. Zato smo pokrenuli kampanju – da možemo dugoročno, održivo i najkvalitetnije moguće raditi s djecom, imati psihologe, socijalne pedagoge, možda i logopede… sve ono što je teško dobiti ako ljudima možete garantirati samo kratkoročna zaposlenja. Ponavljam ono što sam ranije rekla – najveći problem materijalno deprivirane djece nije nedostatak novaca nego začarani krug socijalnog isključivanja koji poput raka utječe na njihovo samopouzdanje, vjeru u sebe i svoje sposobnosti. Zato naš primarni rad nije da djeci kupimo hranu ili tenisice, nego da ih osnažimo tako da kad narastu, nitko im ne treba kupiti ni hranu ni tenisice, već da sami to rade, a i da shvate da i drugima treba pomoći.

U kampanju su se dosad uključili naši mnogobrojni građani i građanke, institucije, organizacije i tvrtke – od već spomenutog Sveučilišta u Rijeci, Infobipa, Hrvatskog nogometnog klupa Rijeka – pa sve do glazbenika, novinara, sportaša… poput Damira Urbana, Maje Sever, Janice Kostelić, Ivane Paradžiković, Borisa Jokića, Katje Matković i mnogih drugih.

Da se vratim na pitanje kako nam možete pomoći? Jednostavno - otvorite trajni nalog od 5 eura mjesečno (kava i po, dvije!) i pomognite nam da našim klincima-korisnicima pružimo trajnu i sustavnu podršku.

Izvan Vaših kampanja, kako možemo donirati i doprinijeti radu Vaše udruge?

Promatrajući djelovanje udruge, moram naglasiti da naš rad s obiteljima nije pružanje usluga. Ne, mi smo njihovi suputnici. Što pod tim mislim? Između ostalog, stvaramo atmosferu u kojoj se obitelji osjećaju slobodno nazvati nas i reći  „Dva tjedna mi ne radi frižider i nemam sredstva za novi.“ ili  „Potrebna mi je garderoba i obuća za moje dvije djevojčice i ovom trenu nemam sredstva“ … nastojimo u tim trenucima pružiti podršku kolike su naše mogućnosti. Postoji baza donatora kojoj se uvijek u takvim trenucima obraćamo i koji zapravo vrlo brzo i direktno obiteljima prosljeđuju donaciju, a mi u tim slučajevima koordiniramo doniranje. S druge strane, postoji zaista vojska ljudi kojoj tuđa sreća ponekad znači više od vlastite. Nazovu nas i kažu: „Želio bih jedno dijete stipendirati na mjesečnoj bazi“. I tako krene priča da se stipendira dijete preko nas, a mi potom šaljemo donatoru  izvještaje o njegovim uspjesima i ostvarenim ciljevima. Sreća koja se dijeli je veća. Naša organizacija u ovom dijelu detektira potrebe i povezuje. Na primjer, dogodilo se da je jedna gospođa slavila pedeseti rođendan te je zamolila svoje uzvanike da joj poklone novac koji je ona proslijedila našoj organizaciji. Mi smo potom taj novac upotrijebili kako bi podmirili direktne potrebe. Sa spomenutim sredstvima plaćale smo školske izlete, mjesečnu hranu za šesteročlane obitelji, obuću… a spomenuta gospođa je putem fotografija i računa  pravila koga je i na koji način sve obradovala.

Sandra, kako ste ušli u ovaj projekt i što nam možete reći o izazovima i poteškoćama vođenja humanitarne neprofitne udruge?

Uf, kada čujem humanitarno kao opis onoga što radimo, uvijek se osjećam nelagodno. Humanitarno ima prizvuk dobrote, a mislim da za rad s našim klincima nije ključno da budeš dobar (humanitaran) jer situacija i životi naših klinaca u meni ne izazivaju sažaljenje nego ljutnju prema nepravdi koju proživljavaju. Ovo nije humanitarni posao, nego posao ispravljanja društvene nepravde.

Osobno, bila sam odgajateljica u vrtiću, sa stabilnim poslom i primanjima, no željela sam učiniti nešto što ima vrlo konkretne učinke. Također, oduvijek sam osjećala otpor prema birokratiziranim strukturama koje sprečavaju kvalitetan rad s ljudima, a to javne institucije nerijetko čine. S druge strane, naša udruga pokriva djelovanje koje spada u domenu socijalne skrbi. Moj je dojam da donositelji odluka, tj. politika, idu prema tome da se sve više usluga učini izvaninstitucionalnim, što vidim kao moguću opasnost. Financiranje civilnog sektora je nestabilno te je za organizacije koje pružaju usluge najranjivijim skupinama izrazito stresno osiguravati kontinuitet. Kako ćete korisniku, kojemu godinama osiguravate usluge koje mu omogućavaju da živi dostojan život, objasniti da niste dobili projekt na natječaju i da više za te usluge nemate sredstva? Zato smo krenuli u našu kampanju.

S druge strane, rad u civilnom sektoru daje veću slobodu i fleksibilnost no od ključne je važnosti da to čine profesionalci. Pitanje je kako da zadržite profesionalce u organizacijama civilnog sektora koje se bave socijalnom problematikom, a u javnim institucijama imaju sigurnu i dugoročnu plaću? Putem deinstitucionaliziranja socijalne skrbi, država ogromnu odgovornost prebacuje na udruge koje nemaju stabilno financiranje, zbog čega ne mogu dobiti ni kvalitetne profesionalce, osim onih koji su u udrugama zbog ogromne ljubavi i posvećenosti prema djeci. Puno je tu problema i izazova, puno prostora da se utječe na donositelje odluka, što mi stalno činimo. No, dok to činimo, dok se politike ne promijene, moramo konkretno djelovati na živote naših klinaca, a ne čekati da situacija bude bolja. I zato sve pozivamo da nam se pridruže u kampanji Pet po pet i mijenjamo njihov svijet!

Lifestyle