Postoji li poznatija modna fotografija od one naslovljene ‘Le Smoking - Yves Saint Laurent’? Uhvaćena okom Helmuta Langa davne 1975., fotografija prikazuje manekenku Vibeke Knudsen odjevenu u tada već prepoznatljivo, no androgino žensko odijelo koje je Yves Saint Laurent prvi put predstavio u kolekciji za jesen 1966. nazvanoj ‘’Pop Art’’. Postoji još jedna fotografija koja zbog svoje kontroverzne prirode nije dobila toliko pažnje. Ona koja prikazuje istu, androginu ženu koja je stajala u slabo osvijetljenoj pariškoj ulici, s kosom zalizanom unatrag, oštrom bijelom kravatom, cigaretom, isprepletenu s drugom ženom na kojoj su bile samo crna čipka i salonke. S čistom, jednobojnom jednostavnošću, Newton je stvorio sliku koja do danas nikada nije izašla iz mode.
A toga je svjestan i Anthony Vaccarello koji ovu kuću uspješno vodi već gotovo jedno desetljeće, nešto što je zaista rijetkost na današnjem modnom pejzažu. Talijan rođen u Belgiji je kreativne uzde preuzeo od kontroverznog Hedija Slimanea koji je Yves Saint Laurent srezao u Saint Laurent, kako po pitanju imena, tako i po pitanju estetike. Dok je nemirni duh Saint Laurenta gotovo nemoguće uhvatiti, čini se da je Vaccarello prvi kojem je to pošlo za rukom, a kolekcija za proljeće iduće godine je apsolutni, kako bi se reklo, home run.
Reference na samog osnivača i njegov upečatljivi lik u obliku naočala, pa čak i hoda, je utjelovljen u prvom dijelu kolekcije koji je prepun Le Smoking silueta, bogate sjajne kože i androgine senzualnosti da smo se ponovo zapitali tko je i zašto postavio podjelu odjeće po rodovima. Naravno, nije bilo bolje kulise za povratak Belle Hadid, kojoj je ovo prva ikada Saint Laurent revija u karijeri i prvi izlazak na pistu u dvije godine.
Vaccarello je shvatio kako se slavlje osnivača ne može zadržati samo na plošnim referencama legendarnih trenutaka i silueta, jer je svaka imala gotovo opipljiv sloj mraka koji je obilježio život jednog od najvećih couturiera u povijesti mode. Kako je Saint Laurent jednom prilikom sam rekao: ‘’Ja sam ružičast izvana, a iznutra sam crn’’.
Onaj ružičasti dio Laurentove vanjštine po kojoj je bio poznat, odnosno nezaboravna i šarena visoka moda, je ovdje konačno prisutan nakon dugo vremena. Od sjajnog brokata u obliku kratkih jakni couture siluete, koje aludiraju na Laurentov rad u osamdesetima, posebice na kolekciju za proljeće 1988., su veliko i pozitivno iznenađenje. Osamdesete i nostalgija su dominirale Tjednom mode u Milanu, a izgleda da se to nastavlja i u Parizu. Colour blocking u ovoj kolekciji je bio jednostavno savršen, a paleta koja se sudarala sa sjajnim materijalima jakni po uzoru na ‘’Kinesku kolekciju’’ iz 1977. je sama esencija Laurentovih kasnih sedamdesetih i osamdesetih.
Vaccarello je savršeno uhvatio dualitet koji je nekada činio Yvesa Saint Laurenta neopisivo zanimljivim, kako u modnom, tako i u osobnom smislu. Čovjek koji se godinama borio s unutarnjim mrakom je na svom vrhuncu, svake sezone, prikazivao preko 300 total lookova i neopisivih silueta. Povučenom i ponekad nesigurnom Saint Laurentu, za razliku od njegovog najvećeg ‘’neprijatelja’’ Karla Lagerfelda, je to bila najveća prednost.
Mistični i kaotični čovjek skriven iza šarenila, koji je kroz život više patio nego slavio svoje uspjehe, je možda ono što nam je nedostajalo u današnjoj modnoj industriji. Langova fotografija je ovdje bila samo polazišna točka, a činjenica da je Anthony Vaccarello uspio to produbiti u svakom smislu je razlog zašto mnoge modne kuće i dalje kaskaju za Saint Laurentom, bez obzira na to što možda imaju dužu ili življu povijest od ovog brenda.
