Okrutnost i površnost interneta ponekad je nestvarna. Istovremeno je zastrašujuća, jer, ovisno o vašem personalnom algoritmu, sve se može zaobići i sagledati s neke “druge strane“, a ponekad je i utješna, jer, mane i greške koje bi, da su htjeli, tradicionalno mediji “raspalili“ po naslovnicama i pretvorili u jedini i prevladavajući narativ o nekom događaju ili osobi, pa i u vaše mišljenje, sada nemaju tu snagu. Društvene mreže progone, ali i spašavaju: ovisno o tome na što ste kliknuli u posljednjih šest mjeseci.
Pa je tako moja prijateljica nekoliko puta kliknula na fotografiju Alexandera Zverova, njemačkog (iako ime sugerira drugačije) igrača tenisa, koji je “njezin tip“ (fizički). Zgodan joj je. Kako mi u Hrvatskoj u vrijeme post Ivaniševića živimo s tenisom na marginama naše svijesti (uz poneki rasplamsaj strasti oko Novaka Đokovića), nije ni do nje ni do ostatka našeg društva došla ni jedna infromacija o tom dvadesetdevetogodšinjem tenisaču čiji su roditelji u Njemačku stigli i sami kao profesionalni igrači tenisa iz – pogađate, jer imena ne lažu – Rusije. Zverev je mojoj prijateljici “samo“ bio zgodan. Možda zvuči površno (a možda i je), ali nije ni to za odbaciti u karijeri, za endorsment deals dušu dalo. A onda je Alexander Zverev osvojio Rolland Garros.
Optužbe za nasilje
Odjednom je njegov fizički izgled (a i pobjedu) zasjenila spoznaja da ga je ne samo bivša djevojka (bivša tenisačica Olga Sharypova), već i majka njegove kćeri (Brenda Patea), optužila za obiteljsko nasilje – dvije žene, ponavljala je moja prijateljica u šoku, ne jedna nego dvije, ponavljala je, zgrožena, kao da želi naglasiti da su optužbe jedne žene uvijek potencijalno upitne, ali dvije teško lažu oko iste stvari.
Ne mora se naglašavati nepovjerenje koje sustav (ali i društvo, da se ne lažemo) ima prema ženama, bila jedna ili dvije. Ni četrnaest žena nije dovoljno da sruši moćnog muškarca. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, pojavile su se vijesti o tome kako je čak i notorni Weinstein odnio nekakvu revolucionarnu pobjedu na sudu (očito plaćeni članci, ali što svijet zna o tome, za njih su svi članci istovremno i plaćeni, i besplatni).
Virginie Giuffre umrla je od posljedica PTSPa zbog borbe protiv jednog od najgorih osvjedočenih zlostavljača u povijesti modernog svijeta, Jerreryja Epsteina- a u svojoj knjizi, napisanoj prije smrti ali objavljenoj posthumno, konstantno se opravdava zbog svojih postupaka – zašto sam pristala, zašto nisam ranije pobjegla, zašto sam se nagodila… Nagodba je nešto na što se “kače“ i obožavatelji Zvereva. Naime, i on se nagodio sa Brendom Pateom, ali većinom će se u muškim komentarima na to gledati kao na njezino „uzimanje para“ od uspješnog tenisača, koji je pobjedu n Grand Slamu čekao cijelo desetljeće. Uzimanje para je u ovom kontekstu žrtava gotovo uvijek prezreno i nekakav krunski dokaz njihove zloće i materijalizma, želje za iskorištavanjem bogatih nevinih muškaraca.
Pa vas pitam: zašto žrtva ne bi uzela novce u nagodbi? Zašto bi njezina dužnost bila da prođe kroz dugogodišnju retraumatizaciju svjedočenjem oko zlostavljanja koje je proživjela? Da bi publici, zainteresiranoj kad ima slobodnog vremena, dokazala kako su njezine optužbe i osjećaji bili validni? Zašto novac kao kompenzacija nije publici zadovoljavajuć kraj sudskog postupka?
Žrtve i dalje, čak i nakon zlostavljanja, dakle, moraju biti nevine, moralno uzvišene, one ne smiju biti tu zbog novaca, već zbog svemirske pravde, one i u želji da im se nekako kompenzira stradanje, moraju biti bliske nepostojećem Bogu i samo dokazati urbi e torbi da se to ipak dogodilo, po mogućnosti snimkom događaja (ali legalnom, da bude prihvaćena na sudu), ili svjedočenjem treće osobe (skrivene u ormaru, ali trijezne i normalne, što mislim da odmah znači da se neće skrivati po ormarima dok Zverev jastukom guši Sharypovu, kako je jedna od njezinih optužbi tvrdila). Sharypova nikad nije podigla tužbu; ali je organizacija ATPa pokrenula istragu, koja je zaključena zbog nedovoljnih dokaza. Do dana današnjeg Zverev tvrdi da je nevin u oba slučaja: nagodba je, kaže, samo rezultat njegove silne želje da mu dijete ne odrasta u toksičnom okruženju. Na novinarsko pitanje o tome, povodom osvajanja ikoničnog turnira tijekom kojeg su mu akivistice dovikivale „Australia vjeruje Olgi i Brendi“, rekao je da misli da već sedam mjeseci nema nikakvih novih optužbi, pa se ne misli vraćati na taj slučaj.
Čist na papiru
Zverev je “na papiru“ čist, ipak, u optici gledatelja i medija ostaje sumnja trebamo li slaviti čovjeka koji se suočio sa optužbama za partnersko nasilje. “Anyone but Zverev“ bila je prilično jasna propaganda na društvenim mrežama. Svijet tenisa je šovinističko i zlostavljačko mjesto (Jelena Đokić napisala je knjigu o užasima koje je proživjela, Mary Pierce izborila je “Jim Pierce“ pravilo da nasilni rječnik trenera/očeva nije dozvoljen na WTA turnirima, a Mirjana Lučić pobjegla je od oca u Ameriku sa šesnaest godina). Komentari paragvajskog igrača Valleja na ovogodišnjem Rolland Garrosu o tome kako vrhunske mečeve na takvoj razini ne mogu suditi žene donijeli su mu kaznu za diskriminaciju. Očito je i tenis svjestan svojih grijeha iz prošlosti, te se pokušava boriti s njima svim mogućim sredstvima (sredstva institucija i organizacija su ponekad ogroman problem). No tenis ne može na temelju nedokazanih optužbi oduzeti titulu zlatnom Olimpijcu. A mi, promatrači? Ljubitelji tenisa? Kako da reagiramo, što da mislimo?
Vjerujemo Olgi i Brendi
Poput hrabrih vikačica iz publike, i ja vjerujem Brendi i Olgi. Unatoč pokušajima da dodatno senzibilizira javnost činjenicom da igra s dijabetesom (što ga činim potencijalnim idolom za djecu koja boluju od kronični bolesti i njihov pogled na to što mogu postati u životu i što mogu ostvariti), i dalje mislim da je sjena krimena nasilja nad ženama prejaka da bih slavila bilo koga tko ponosno i drčno govori da „je prošlo sedam mjeseci od posljednje optužbe“, umjesto da strogo osuđuje svaku vrstu nasilja nad ženama, u partnerskim odnosima, u sportu. Muškarci u sportu imaju dodatni odgovornost, nakon svega, dokazati da su raskrstili, barem osobno, s načinima koji su prevladavali prije njihovog vremena, da ih nazovu pravim imenom, da se bore, aktivno i transparentno, protiv njih. To je prevelik teret, kažete? Onda možda ne bi trebali igrati tu igru.
Fotografije: Profimedia
