Piše Rajna Racz: Zašto je novi pokret 'tradwife' koji u fokus stavlja estetiku kućanice koja brine samo o suprugu, kući i djeci - opasan?

Šokiralo me otkriće nove ženske subkulture koja se na društvenim mrežama promiče pod hashtagom #tradwife. Dala bih bogatstvo da saznam zašto je algoritam odlučio baš meni ponuditi snimke mladih žena odjevenih u cvjetne haljine, dotjeranih kao da se nalaze u distopijskoj reklami koja evocira kućanice iz 1950-ih godina.

Snimaju se kako muževima peglaju odjeću, peku kruh, hvale se kako rade sve kućanske poslove i nemaju vlastite karijere, fotografiraju svoju djecu odjevenu u bež odjeću, a ispod fotografija citiraju psalme iz Biblije. Tvrde kako je budućnost patrijarhalna, kako se moramo vratiti bračnim ulogama koje je Bog pripisao muškarcu i ženi. Svoj životni odabir da budu domaćice vide kao revoluciju koja će popraviti sve što je krivo u današnjem društvu. To je najnoviji trend s MILIJUNIMA pratitelja, a predvode ga tradwives, žene koje slave povratak tradicionalnim rodnim ulogama.

Termin tradwife, skraćenica sintagme „tradicionalna žena“, označava skupinu žena koje s nostalgijom evociraju pedesete godine prošlog stoljeća pokušavajući u današnje vrijeme vratiti vrijednosti i estetiku kućanica.

Tradwife je tip „influencerice“ koja zagovara tradicionalne uloge supruge i majke. Ona ostaje kod kuće, brine se isključivo o djeci i domu, a na društvenim mrežama promovira svoju karijeru čuvarice ognjišta. 

Tvrde da su feministice, ali…

Osobno me najviše uznemirilo što sve tradwife influencerice započinju narativ s istom ideološkom postavkom: feminizam kao pokret bori se za pravo na odabir, a mi biramo povratak tradicionalnim kršćanskim vrijednostima i stereotipnim muško-ženskim ulogama. Paradoksalno je da se od kritika ograđuju feminističkim nasljeđem istovremeno optužujući feminizam za sve što je krivo u suvremenom društvu. Ističu da za uspješan i sretan brak muža treba staviti na prvo mjesto, dati mu da kontrolira sve financije, i pustiti da za njih donosi odluke i životne odabire - dok one u zoru peku banana bread.

Promiču ideju da je „kuća muškarčev dvorac i da ga treba tretirati kao kralja, kralj nakon osmosatnog posla treba biti mažen i pažen, a zadaća je svake dobre žene da se muškarac uvijek osjeća cijenjeno”. To je moto Alene Petitt, jedne od najpoznatijih tradwives, tradicionalistica. Estee Williams, također tradwife influencerica, tvrdi da submisivnost nije ponižavajuća već je oslobađajuća jer je se radi o vlastitom odabiru. Prema Estee, žena mora prihvatiti i slaviti uloge koje je Bog odredio muškarcu i ženi. Najvažnije je pronaći pravog muškarca i udati se. Nikada se ne smije s nekim dejtati ako krajnji cilj nije ulazak u brak. Najvažnije je biti lijepa za muža jer su muškarci vizualne osobe pa je ženina zadaća brinuti se za svoje tijelo kako bi oboje od toga profitirali. Biti ovisna o muškarcu nije problematično i nazadno već pokazuje koliko voliš svojeg muža i koliko povjerenja imaš u njega.

Mariel Cooksey, magistrica religije, politike i sukoba, definira "tradwifery" kao „poticanje žena da prihvate navodno ženske karakteristike kao što su čednost i podložnost, te da feminističko osnaživanje zamijene za patrijarhalnu viziju rodnih normi“. Također to je prihvaćanje ideje „da žene ne bi trebale raditi, ne bi trebale imati pravo glasa i trebale bi se u potpunosti podrediti svojim muževima i svojoj vjeri kako bi živjele sretnim životom u domaćinstvu.” Tvrde i da muškarcima treba prepustiti da ponovno vode svijet (kao da je  ikada svijet funkcionirao po nekom drugom scenariju!) Let that sink in. 

Opasna fantazija

Ove žene, dok maštaju o mitskoj poslijeratnoj Americi sredinom 20. stoljeća zamišljajući arijevske nuklearne obitelji plavokosih žena koje su pokorne svojim muževima, možda ni ne slute da šire opasnu desničarsku antifeminističku i anti-LGBTQ retoriku. Za Jo Piazzu, autoricu i voditeljicu podcasta o majkama i influencericama pod nazivom “Under The Influence”, ovaj pokret je trend nostalgije u zastrašujućem svijetu „jer ljudi često prošla vremena smatraju utješnima“.

Ipak, ta nostalgija za „boljim” vremenima neumjesna je iluzija. Estetika 1950-ih godina možda se čini dojmljivom, ali je štetna za mlade djevojke jer navodni život iz reklama i televizijski ideali koji su se tada promovirali ne predstavljaju stvaran život. Vrijeme koje ove influencerice evociraju nije uistinu postojalo za većinu stanovništva. Ovaj trend je u suštini produkt kapitalizma. U 1950-ima žene su se slavile kao konzumentice američke kulture. Muškarci su trebali raditi i financijski brinuti za obitelj, a žene su u svakodnevnom životu upravljale domom i kupovale namirnice, robu i usluge. Reklame u časopisima i na televiziji prikazivale su nježno odjevene žene, blaženo sretne u svojim ulogama domaćica, majki i supruga.

Danas „tradwives“ ponovno rekreiraju te reklame glorificirajući nestvaran život. ALI: žene u 1950-ima nisu mogle sklapati ugovore ili oporuke, kupovati ili prodavati imovinu, u većini slučajeva su imale slabu kontrolu nad svojim primanjima, bile su obeshrabrene od pokušaja političkog djelovanja, nisu imale pravo na pobačaj, niti na kontracepciju. Prava žena bila su minimalna.

Ova lažna nostalgija priziva nevjerojatno mračno razdoblje ženske povijesti prikazujući ga kao topos sreće i blagostanja. Zapanjujuće je da ova ideologija postaje sve popularnija kod mlađe ženske publike i integrira se u internetsku kulturu generacije Z.  

Tradwifery je kompliciran pokret, upleten u povijest patrijarhalne religioznosti, rasizma i mizoginije, no ambiciozne Zoomer tradwife influencerice ga aktivno pojednostavljuju, pretvarajući tradwifersku ideologiju u zabavne, glazbene video zapise, koje njihovi followeri lako probavljaju u 30 sekundi ili manje. 

 #girlboss trend je mrtav, ali što dalje?

Dok se mnogo istraživanja o krajnjoj desnici usredotočilo na radikalizaciju mladića u bjelačke supermacističke i bijele nacionalističke skupine, znatno je manje pažnje posvećeno procesu radikalizacije modernih tinejdžerica. Tradwife pokret upravo je to. Mnoge djevojke generacije Z odrasle su s majkama koje su pokušavale imati i karijeru, ali i dalje su radile sve kod kuće i bile zarobljene u patrijarhalnoj ulozi žene. Generacija Z to ne želi za sebe.

Lijevo-orijentirana generacija Z je već pokopala #girlboss kulturu jer smatraju da korporativni feminizam daje prioritet kapitalističkom elitističkom uspjehu, prvenstveno za bjelkinje koje preuzimaju muške obrasce i natječu se s muškim kolegama nauštrb solidarnosti, intersekcionalizma i rasne pravde. I ja slavim kraj #girlboss kulture i smatram da je problematičan taj imperativ da žene moraju imati sve, ali istovremeno kada se udaju i postanu majke očekuje se da i dalje izvršavaju tradicionalne uloge jer se društvo nije promijenilo te, neovisno o njihovom feminizmu, sve padne na njihova pleća.

No, krajnja je desnica iskoristila to što su kompromisi modernog feminizma i kasnog kapitalizma iznevjerili mnoge žene kao i činjenicu da je gotovo nemoguće pronaći djelotvorno rješenje za ostvarivanje ravnoteže između osobnog i privatnog života. Fragilna skupina djevojčica generacije Z idealna je skupina za tradwife pokret. One ne žele biti poput svojih majki koje su se ubijale od posla, no i dalje zarađivale manje od muškaraca, u kapitalističkom sustavu koji još uvijek obezvrjeđuje njihov kućni posao. 

Što je ispod?

Miranda Christou, viša suradnica u Centru za analizu radikalne desnice, detaljno opisuje u svom članku “#TradWives: Sexism as Gateway to White Supremacy”, da riječi poput „tradicija” i „tradicionalno” pozivaju se na pojmove nasljeđa i nacionalizma. Christou pretpostavlja da mitski prikazi pedesetih godina 20. stoljeća služe kao „kodirani jezik demografske panike" koji upućuje na vrijeme kada je američki identitet bio primarno bjelački, konzervativan i heteroseksualan. Dr.sc. Kristy Campion sa Sveučilišta Charles Sturt, koja se specijalizirala za ekstremizam, također je istraživala ovaj pokret. Ona smatra da mnoge žene koje odlučuju napustiti posao i postati „supruge i majke" ne čine to zbog političke propagande, već se najčešće radi o osobnim preferencijama i dovoljnoj razini financijskih privilegija. Za nju je jedan od glavnih problema tradwiferya upravo njihova povezanost s krajnjom desnicom. Tradwives su iskorištene od konzervativne stranke kao meko, lijepo lice koje služi za izgovaranje prilično ekstremnih i opasnih stvari te usađuje sram u teško izborenu žensku samostalnost. 

overview

Ovaj pokret na društvenim mrežama ukazuje na činjenicu da veliki broj mladih žena iz generacije Z sanja o savršenom braku u kulturno konzervativnom svijetu, netaknutom queerom, imigracijom i progresivnim vrijednostima. U tim fantazijama one su obožavane domaćice o kojima financijski i emocionalno skrbe tradicionalni muževni bijeli muškarci: bogati, plodni, zgodni i snažni, ali i nježni, ljubazni i svjesni svojih potreba. Istovremeno, pravo na pobačaj dovodi se u pitanje i poništava u zemljama od Poljske do SAD-a, sve veći broj farmaceuta koristi priziv na savjest da ženama ne proda kontracepcijske pilule, u Europskoj uniji od svoje 15. godine svaka treća žena doživjela je fizičko i/ili seksualno nasilje, dok svaka druga žena doživi seksualno uznemiravanje, svaka 20. žena je silovana, a svaka 5. žena uhođena.  

U Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena doživi neki oblik nasilja, svaku drugu ubijenu ženu ubio je intimni partner. I dok skrolam slike „savršenih” života koje objavljuju tradwives, proganjaju me naslovi u hrvatskim medijima o ženi raznesenoj bombom koju je muškarac mjesecima maltretirao pa ubio, a u Bosni i Hercegovini je muškarac na Instagramu uživo prenosio femicid.

Dok Estee Williams govori da je ključ sretnog života pronaći pravog, zdravog, maskulinog muškarca, kršćanskih vrijednosti koji te, ako ti se posreći, neće zlostavljati, čitam niz komentara koji prebacuju odgovornost na žrtvu i koji brane muško nasilje. 

Jesu li daleko? 

Internetski trendovi su globalna stvar. Na svom Instagramu vidim sve više poznanica i prijateljica koje govore da sanjaju o sporijem životu kućanice, koje u opisima svojih profila govore da su buntovne jer su konvencionalne, koje ističu da su im Bog, Muž i Obitelj najveće strasti. Svima njima preporučila bih da pročitaju knjigu Betty Friedan “The Feminine Mystique” koja je izdana još 1963. godine kao neposredni odgovor na 1950-te, vrijeme koje tradicionalistice glorificiraju. Friedan analizira nezadovoljstvo kućanica svakodnevnom rutinom koristeći termin „problem bez imena” jer u očima čitavog društva u pedesetima činilo se zaista da problema nema.

Friedan je prva zagrebala ispod površine i ukazala na nezdravu ulogu kućanice koja se nameće ženama putem časopisa i tv reklama, a danas putem Tik Toka, Youtubea i Instagrama. Betty Friedan piše kako se svaka supruga iz predgrađa muči dok sama „namješta krevete, kupuje namirnice, bira prekrivače, jede sendviče od maslaca s kikirikijem sa svojom djecom, vozi ih na treninge i peče kolače. Po noći leži pored svoga supruga bojeći se samoj sebi postaviti ono tiho pitanje:

Je li to sve? „Ženska mistika“, ni šezdeset godina kasnije nije prevedena na hrvatski jezik. U 1950-tima žene su često patile od anksioznosti i depresije, liječnici su im prepisivali lijekove bez ikakve psihoterapije, a muškarci su imali pravo prisilno ih smjestiti u mentalne institucije. Friedan je smatrala da žene mogu puno više od mijenjana pelena i glačanja košulja, da one mogu promijeniti svijet, samo kada bi se oduprle sili koja nema ime. Danas, šezdeset godina poslije, ta sila ima ime i možete ju naći pod hashtagom #tradwife.