Beba Gabriel
U Americi je prije nekoliko dana rođena beba Gabriel (iako mu to vjerojatno neće ostati pravo ime, za potrebe teksta, kao i ostali novinari, tako ću ga zvati). Rođen je u Teksasu, državi slavnoj, nažalost, i po restriktivnim zakonima po pitanju prava na pobačaj. Žena koja je rodila Gabriela (moram se ovako opskurno izraziti jer je ona surogat majka i Gabriel nije njeno biološko dijete) odabrala je odletjeti u Teksas i roditi tamo jer je znala da će država osigurati Gabrielu medicinsku skrb odnosno operaciju koja mu je nužno potrebna odmah nakon rođenja da bi preživio. Gabriel je, naime, rođen sa sindromom hipoplastičnog lijevog srca, što je sindrom koji zahtijeva brzu i efikasnu složenu operaciju (prvu od mnogih) odmah po rođenju. Ovo nije tekst o operacijama i medicini. Ovo je tekst o surogatstvu.
Odbijanje pobačaja surogat majke
Gabrielovi roditelji, oni biološki, čiji su se spermij i jajašce, pretpostavljam, u vrlo kontroliranim i željenim uvjetima, spojili, bili su, koliko god to šokantno zvučalo, ne samo protiv operacije koja Gabrielu može spasiti život, već i protiv njegovog rođenja. Iako su upravo oni zaposlili surogat majku s Aljaske, kad je bebi Gabrielu dijagnosticiran sindrom hipoplastičnog lijevog srca s 20 tjedana, inzistirali su da McKenna West pobaci. Ona je ne samo odbila, već i odletjela u Teksas, gdje je jučer rodila – dijete joj je oduzeto odmah nakon poroda (nije ga smjela ni vidjeti ni zagrliti). Ali je istovremeno naređeno bolnici da odmah operira Gabriela, a roditeljima (onim biološkima, koji paralelno tuže surogat majku za sve te navedene troškove plus oko 200 tisuća dolara koje su navodno već platili) da plate operaciju. Sama pravila, birokracija i pokušaj da se jedna bolnica snađe s bebom koju nisu htjeli roditelji koji su ju napravili, ali se za njen život odlučila boriti žena koja je trebala biti samo najamna radnica.
Tko je (dobra) majka?
Ovaj šokantni slučaj tek treba dobiti nastavak i odgovore na nebrojena pitanja koja postavlja. Koja su prava bioloških roditelja, a koja surogat majki (variraju od države do države, a u nekima je surogat majčinstvo i zabranjeno)? S obzirom na to da navedeni sindrom nije nužno smrtonosan (iako može biti), imaju li biološki roditelji pravo tražiti pobačaj u 20. tjednu trudnoće? Imaju li pravo tražiti da surogat majka rađa mrtvo dijete? Ima li surogat majka pravo boriti se za život djeteta koje nije (i nikad neće biti) njeno? Što će se sad dogoditi s bebom Gabrielom (biološki roditelji navodno ne žele da se koristi to ime), kad preživi operaciju (nadajmo se da hoće, želim vjerovati da hoće), hoće li ostati kod svojih bioloških roditelja, koji su vrlo očito zaključili da nisu u stanju odgajati bolesno dijete? Hoće li saznati za okolnosti njegovog rođenja (nadajmo se da neće)?
No ovaj slučaj samo je bizaran, filmski scenarij, ekstrem koji se može dogoditi u svijetu surogat majčinstva, kompliciranom i birokratskom, koji pokušava urediti ono što je neuredljivo u svojoj biti – jer majčinstvo je iskonski poziv, životinjski i plemenski, i treba biti posebna osoba, jedni bi rekli nesebična i empatična, drugi disocirana (iako je i to mehanizam obrane, naravno), da se žena uopće svojevoljno prijavi za surogat majčinstvo. Ipak, kako birokratizirati i napisati upute za emocije za ovakav slučaj?
Kapitalizam
S obzirom na to da živimo u najboljem od svih svjetova, surogat majčinstvo promatra se kao način da oni koji nisu toliko sretni da sami mogu roditi dijete, postanu roditelji. To zvuči fantastično, zar ne? Kao žena koja nisam mogla zamisliti svoj život bez djeteta, sigurna sam da bih i sama posegnula za alternativnim rješenjima da su mi bila potrebna. Međutim, kritičari tvrde da je eksploatacija ženskog tijela surogat majčinstvom dosegla vrhunac, da je u nekim zemljama (spominje se Ukrajina) tržište zdravim maternicama vrlo upitno, a psihološke posljedice na žene koje rađaju rijetko se spominju. One koje tako zarađuju ionako se gleda kroz stigmu “neemotivnih robota“, pa se nitko ne pita imaju li potrebnu pomoć i kako ih tretira medicina, s obzirom na to da trudnoća nije i ne može biti događaj u kojem je tijelo odvojeno od mozga i emocija.
Internalizirana mizoginija
Kritičari na metu najčešće ne uzimaju gay parove koji koriste surogat majke (iz racionalnih i logičnih razloga), već opet, dakako, druge žene, one koje, kako internalizirana mizoginija društva voli nagađati, ne rađaju djecu da ne pokvare liniju (Lily Collins, Kim Kardashian, Nicole Kidman). Iako nijedna žena, pa ni poznata, nije dužna objašnjavati javnosti (ili bilo kome) detalje svog reproduktivnog zdravlja, i dalje se ta navada nastavlja. Jedan moj dobar prijatelj rekao mi je nekidan da smatra da imanje djeteta ne bi trebalo biti oznaka ravnopravnosti ili primanja u klub. Slažem se načelno: no što je s ljudima koji doista, jednostavno, i najljepše na svijetu – žele dijete? Surogat majčinstvo im je iz ovog ili onog razloga jedina opcija za ostvarivanje tog sna. Kritičari na ovom mjestu uvijek uzviknu: ali posvajanje! Kao da je posvajanje jednostavan proces, i stvoren za svakoga. Nije, naravno. Ali u razgovoru o surogat majčinstvu miješa se mnoštvo sadržaja: želja s kapitalizmom, ljubav s novcima, altruizam s poslom, roditeljstvo s birokracijom, majčinstvo s iznajmljivanjem jednog organa uz vrlo rigorozna pravila koliko drugi smiju biti u funkciji (srce – zdravo, pluća – bez dima, mozak – strictly business), ljubav s funkcijom.
Klasno pitanje
Treba napomenuti da ako je surogat majka žena iz niže klase od bioloških roditelja, pitanje surogatstva postaje i klasno pitanje, a privola je upitna (kao i uvijek kad je klackalica moći neravnopravna). Ipak, odgovor na pitanje zašto svijet uznemiruje kad žene monetiziraju svoje tijelo (ista se stvar događa i s prostitucijom), star je kao i svijet sam – jer je ženska zarada (sad je sve popularnije altruističko surogatstvo, u kojem se plaća naknada za medicinske troškove, prehranu i druge troškove povezane s trudnoćom, ali ne i nagrada za sam čin), posebno ona bez posrednika, pitanje uzimanja moći. Ako polazimo od tjelesne autonomije, moramo prihvatiti surogatstvo, no dobiva li tako dijete karakter robe?
Predobro da bi bilo istinito
Roditeljstvo je magično mjesto pogrešaka i poraza, pobjeda i iznenađenja. Dolazak do njega danas je omogućen gotovo svima- s novcima. Što kada žena koju su platili preuzme autonomiju nad svojim tijelom? Je li varalica koja je prekršila dogovor, ili nezavisna osoba koja ima pravo reći da ne želi rađati mrtvo čedo kojem ima spasa? I tko je majka u ovom trenutku, ona koja rađa ili ona koja je odlučila napraviti dijete? Kao i pitanje tko je dobra majka i postoji li uopće, ovo je debata koju nam je donijelo vrijeme u kojem znanost, medicina i zakoni rade za nas.
Fotografije: Pexels, Profimedia
