Ekskluzivno za Elle.hr donosimo razgovor s jednom od najperspektivnijih i najnagrađivanijih hrvatskih glumica mlađe generacije, Anom Marijom Veselčić. Na ovogodišnjem festivalu Slano Film Days, povod za razgovor bio je njezin najnoviji film “Koke” (2026.), humorna drama redatelja i scenarista Igora Jelinovića (u produkciji Ecletice i koprodukciji Baš Čelika), koji će nakon svjetske premijere u Rotterdamu stići pred domaću publiku na Pulski filmski festival, a od 23. srpnja kreće u redovnu kinodistribuciju. Ana Marija, koja je prošle godine briljirala u filmu “Bog neće pomoći” Hane Jušić (za što je nagrađena prestižnim Leopardom u Locarnu i Srebrnim Orionom), u intervjuu otvoreno govori o glumačkim procesima, transgeneracijskim traumama, radu s redateljem kojeg bi “nosila kući u ormar s lavandom”, ali i o svom duboko intimnom i društveno angažiranom kazališnom projektu “Domaši”.
O filmu “Koke”, redatelju i “hvatanju ritma”
Hajmo se na trenutak pretvarati da publika još ne zna detalje o filmu “Koke” i vašoj ulozi u njemu. Kako biste je vi opisali, s obzirom na to da se bavi onim duboko našim, univerzalnim obiteljskim dinamikama?
Mislim da je film neka vrsta dramske komedije o dvjema sestrama koje je zadesila priča oko kuće na Hvaru koju im ostavlja mater. Imam jednu prijateljicu iz Novog Sada koja voli reći da je to istovremeno i “lično i politično”. Zapravo, to je ono univerzalno iskustvo gdje se obitelji raspadaju oko imovine i nasljedstva. To nam je svima itekako poznato – ne moramo nužno biti iz Dalmacije niti se mora raditi o nekoj luksuznoj kamenoj kući; jednako se koljemo i oko straćare od petnaest kvadrata (smijeh).
Kakva je bila atmosfera na setu? Glumačka ekipa je zbilja impresivna.
Ekipa je genijalna! Od Snježane Sinovčić Šiškov i Leona Lučeva, pa do Šimuna Šituma koji je inače sjajan redatelj i pisac, ali ovdje donosi nešto što nitko drugi ne može. A Igor Jelinović, redatelj… On je toliko divan čovjek da bih ga kući nosila, stavila u ormar i čuvala s lavandom! Toliko je drag, mio i nevjerojatno voli raditi puno tejkova (ponavljanja scena, op.a.).
Je li vam to odgovaralo? Neki glumci ne vole beskrajna ponavljanja.
Meni je to bilo super jer volim taj fine tuning. Naravno, u nekom trenutku to postane fizički i emotivno naporno, dođeš do granice i pomisliš: “Dala sam ti sve što imam, ne znam više što sam pogriješila.” No s druge strane, to ti daje slobodu jer često kad dođem kući sa snimanja, uđem pod tuš, uhvati me panika: “Ajme, zašto nisam napravila ono, mogla sam bolje!” U ovakvim procesima si sretniji jer znaš da si isprobao sve varijante.
Kakva je vaša uloga u tom obiteljskom kaosu?
Igram kćer Snježane Sinovčić Šiškov, mlađu sestru glavne junakinje Tonine (Koke). Moja Tana je djevojka koja je zapela u nekom limbu, što mojoj generaciji uopće nije strano. Poznajem mnogo ljudi koji su tako zapeli, bilo vidljivo ili nevidljivo, pa se i sama ponekad tako osjećam – kao da nemamo jasnu nit vodilju. Ona je slika i prilika tog stanja kad ne znaš što bi sa sobom, pa ostaneš u toj kući s majkom. Beskrajno je tužna, ali kroz sve to uspijeva biti šarmantna i arogantna. Ona funkcionira kao svojevrsni comic relief u odnosu na glavnu, težu liniju priče.
Razbijanje transgeneracijskih trauma i dalmatinski stereotipi
Kako vidite taj specifičan prikaz dalmatinskog matrijarhata koji se često pretvara u neku vrstu toksične dinamike, a u našem je filmu nerijetko prikazan stereotipno? Snježana Sinovčić Šiškov već godinama maestralno igra te slojevite, prepoznatljive dalmatinske žene.
Dalmatinske priče su se u zadnjih nekoliko godina jako intenzivirale i postale popularne. Razlog je taj novi val mladih autora koji su mahom iz Dalmacije i donose te teme sa sobom. Što se tiče Snježane, ona je izvrsna glumica koja tu ženu poznaje u dušu, u svaku poru njezina života. Ako želiš autentičnost i točno to što taj lik predstavlja, Snježana je najlogičniji izbor. Zoveš nju i znaš da imaš stvar.
Igrate li onda ulogu žrtve ili tek “nusprodukt” takvog odgoja i takvih žena?
Moja generacija je ona koja napokon razbija te transgeneracijske traume. Mi smo ti koji se sada “gušimo” u self-helpu, wellnessu i mentalnom zdravlju svake vrste (smijeh). Sve nam mora biti lijepo, posloženo, pametno i u svakom trenutku moramo točno znati tko smo i kamo idemo. Iz te pozicije ja promatram i gradim taj lik.
Spomenuli ste comic relief. Koliko vam leži komedija i što vas u njoj najviše privlači?
Obožavam komediju i njezin specifičan ritam! Kad ga pogodiš, to mi je kao one “pljucalice” od olovaka iz osnovne škole – kad zamotaš komadić papira, naciljaš i pogodiš točno u sridu. Volim taj oštar zvuk, oštru misao koja je nepogrešivo točna. Divim se glumicama kao što su Ksenija Marinković ili Arijana Čulina, koja mi je golema inspiracija. Ariana uđe na probu sa svojom torbom i papučama, tako je autoironična i beskrajno inteligentna, a opet nema nikakvu potrebu to rasipati posvuda. To je ono čemu težim.
Od Locarna do vlastitog glasa
Prošle ste godine osvojili nagradu u Locarnu (Pardo / Leopard za najbolju glumačku interpretaciju) za film “Bog neće pomoći” Hane Jušić. Je li ta velika regionalna i međunarodna verifikacija promijenila vašu perspektivu i glumački put, smjer?
Iskreno, nisam uopće razmišljala o tome na taj način dok se događalo, ali jako mi laska kad me to pitaš. To mi je definitivno otvorilo neki novi horizont razmišljanja: “Čekaj, ako sam snimila ovaj film na ovaj način, što još sve mogu?” To me ohrabrilo da možda i sama u budućnosti nešto napišem i stvorim. Nedavno sam radila s čileanskom redateljicom Manuelom Martelli i shvatila da jezična barijera zapravo uopće nije važna. Pomislila sam: “Pa dobro, igrat ću i sobaricu iz Rusije ako treba, samo da budem na tom setu i stvaram.”
Kad ulazite u proces rada na novoj ulozi, što vam je ključno? Koje informacije tražite? Svi na setu ili u kazalištu imaju neka očekivanja od vas, kako se nosite s tim?
Kako bi rekla moja draga profesorica Bruna Bebić: “Svi samo žele da ih netko potakne.” Meni su u procesu najvažniji kolege, partneri s kojima igram. Nisam od onih glumica koje na čitaćim probama teoretski nude pet različitih smjerova i filozofiraju. Ona sam koja voli odmah zasukati rukave i pokušati iz “prvog šusa”. Volim pogreške. Volim se sramotiti u kontroliranim uvjetima na sceni, jer iz tih pogrešaka najviše naučim.
Što su vam ti “kontrolirani uvjeti” na sceni dali za stvarni, svakodnevni život?
Puno toga. Nevjerojatno sam narasla kao osoba upravo kroz ovaj posao. Nisam sigurna da bih vas prije deset ili petnaest godina mogla ovako direktno i opušteno gledati u oči dok razgovaramo. Gluma mi je iskristalizirala i pojednostavila stvari – donijela mi je spoznaju o tome tko sam ja i tko želim biti.
“Domaši” kao terapeutsko i transcendentalno iskustvo
Poljska glumica Joanna Kulig na festivalu je rekla opću, ali stvar koja zvuči dosta točno – da upravo umjetnici često dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, da su to ranjeni ljudi koji u jednom trenutku moraju naučiti gdje zaustaviti taj izvor iz kojeg crpe energiju kako se ne bi potpuno prosuli na sceni. Vi ste svoje osobno iskustvo odrastanja u dječjem domu pretočili u autorski projekt “Domaši”. Kako danas gledate na to?
Prošla sam vrlo slično iskustvo. Kao što je javnosti poznato, odrastala u dječjem domu – u tom specifičnom okruženju gdje si istovremeno okružen s petsto ljudi, a zapravo si sam. Kroz predstavu “Domaši” pokušala sam to iskustvo transformirati u svoju prednost. Zbog toga se danas fantastično snalazim u kolektivima, kolektiv mi je “srednje ime”. S druge strane, volim biti i sama sa sobom, pomalo sam i egocentrična – pravi milenijalac rođen 1994. godine (smijeh).
Ta mi je predstava donijela čudesne stvari i neku vrstu transcendentalnog, spiritualnog iskustva u izravnom kontaktu s publikom. Prilazila sam ljudima na deset centimetara, grlili smo se… Iz tog projekta se izrodila i stvarna, opipljiva društvena korist – u Splitu je izgrađena zgrada “Četiri palme” koja bivšim korisnicima sustava socijalne skrbi omogućava pristupačan smještaj u periodu nakon što moraju napustiti dom. Taj tekst i danas živi kroz dramske skupine i mlade ljude, i beskrajno sam sretna što je nešto tako plemenito prošlo kroz mene. To mi je pomoglo da prihvatim svoju prošlost kao dio sebe i krenem dalje. Zato smatram da je briga o mentalnom zdravlju i psihoterapija ključna, pogotovo u našem poslu gdje su tvoj alat tvoje vlastito tijelo i emocije. Na kraju dana, uvijek kući nosiš samoga sebe.
Trenutačno snimate i veliku televizijsku seriju Divlje pčele, što je potpuno drukčiji ritam od kazališta i autorskog filma.
Da, snimamo već devet mjeseci po cijele dane i to je iznimno iscrpljujuće. Ali količina podrške i ljubavi koju dobivam od ljudi koje nikad prije nisam srela, a koji se duboko povezuju s mojim likom, stvara u meni predivnu odgovornost. Shvatiš da nekome zbilja znači kada upali televizor i gleda te. To je zapravo jako plemenito.
Jeste li mogli zamisliti da će vam život i karijera izgledati ovako kako izgledaju danas ovdje, npr. na Slano Film Days?
Ajme, ne! Baš sam o tome razmišljala jutros: “Isuse Bože, ja sjedim u istoj prostoriji s Liam Cunningham (zvijezdom serije Game of Thrones, op.a.)!” Mislim, o čemu mi pričamo? Kako je to moguće? Čovječe… Što god da se dogodi dalje, to je taj put. Baš sam sretna, mirna i zadovoljna.
Fotografije: Naslovna Primoz Korosec & fotografije iz filma Koke
