Znam da je predstava izvrsna kada je danima nosim sa sobom i kada mi glavu ispuni idejama. Takva je Elektra/Persona, predstava u produkciji londonskog National Theatrea. S obzirom na to da sam glumica, volim voditi brigu o svojoj glumačkoj higijeni. Stoga sam odlučila samu sebe počastiti za 40. rođendan i zaputiti se u London.
Predstava se izvodi u dva dijela bez stanke, a režiju potpisuje australski kazališni i filmski redatelj Benedict Andrews. Riječ je o ostvarenju koje spaja Sofoklovu grčku tragediju Elektra i film Ingmara Bergmana Persona, baveći se temom identiteta. Publika je bila promatrač koji svjedoči krhkoj granici između onoga što jesmo i onoga što glumimo pred drugima. Dva sata i pet minuta čistog kazališnog umijeća predvode glavne akterice, majstorice glumačkog zanata: Njezino Veličanstvo Cate Blanchett i briljantna njemačka glumica Nina Hoss. Ovo nije njihova prva suradnja – zajedno su glumile u filmu Tár, pa je na sceni iznimno vidljiva njihova kemija i uzajamno povjerenje.
Bacanje novčića i sudbina u rukama publike
Predstavu su igrale osam tjedana zaredom. Svaku bi večer bacale novčić, a potom bi netko iz publike pročitao njihovu sudbinu – tko će koju ulogu igrati, pri čemu je svaka spremila po dvije uloge. Prisustvovala sam baš posljednjoj izvedbi, u kojoj je novčić odlučio da Cate posljednji put odigra Klitemnestru/Almu, a Nina Elektru/Elisabeth. Od glumaca su tu i Ella Lily Hyland (Krizotemida/Anna) te Patrick Robinson (Orest / Elisabethin muž).
Prvi dio predstave čini Sofoklova Elektra. Glumice lice mažu bijelom bojom prije nego što stupe na scenu. Ta bijela boja u kontekstu ove drame govorila mi je da su ti likovi iznutra gotovo mrtvi, ali ih bijes i ljutnja tjeraju naprijed. Elektru proždiru bol, patnja i želja za osvetom za umrlog oca, kojeg je njezina majka nemilosrdno ubila sa svojim ljubavnikom Egistom. Redatelj svu pozornost posvećuje tom kompleksnom odnosu majke i kćeri.
Nina Hoss s čekićem u ruci, odjevena u očev vojnički kaput, na trenutke je djelovala kao bijesna klaunisa zapela u petlji vlastitih emocija, iz koje je jedini izlaz ubiti majku. Klitemnestra pak ima svoje razloge zašto je ubila muža – učinila je to jer je on žrtvovao njihovo dijete Ifigeniju. Elektra u majčinim očima postaje neposlušno dijete jer odbija novu postavku svijeta koju joj majka ostavlja u nasljeđe. Cate Blanchett igra Klitemnestru kao snažnu, hladnu i ranjenu majku.
Obje glumice u tom bijesu koji ih pokreće uspijevaju biti i duhovite, što je nužno jer humor djeluje kao protuotrov tragediji. Igraju ta dva kompleksna ženska lika kao žrtve muške agresije koja je i proizvela nasilje među njima, dok ispod površine leži duboka emotivna potreba za nježnošću koju ni jedna ne zna pružiti drugoj.
Prelazak u filmski kod: Osveta šutnjom
Redatelj odlučuje ne prikazati sam čin ubojstva majke, već se prebacuje na drugi dio predstave – na Bergmanovu Personu, točnije na šutnju. Kako je moguće da su se grčka tragedija i film spojili? Narativna poveznica iz filma jest ta da glumica Elisabeth Vogler (koju u filmu igra Liv Ullmann) prekida predstavu Elektra i svoj dotadašnji život šutnjom. Isključuje se iz svijeta te odlazi na oporavak s medicinskom sestrom Almom (koju u filmu igra Bibi Andersson). Elektra postaje Elisabeth, a Klitemnestra medicinska sestra Alma.
Neke kritike navode da je taj prijelaz nejasan, no meni je upravo taj postupak spajanja filma i drame bio iznimno uzbudljiv. Možda je problematično što redatelj podrazumijeva da smo svi gledali Bergmanov film, no smatram da u kazalištu – kao i na filmu – ne mora sve biti do u tančine objašnjeno. Uvjet je samo da ono što gledamo bude doživljajno. Podsvijest razumije puno više od svjesnog uma, a u ovoj predstavi podsvijest preuzima cijeli narativ.
Iščitala sam redateljevu dramaturšku intervenciju kojom se majčino ubojstvo izbjegava kao nužan korak u Elektrinoj osveti. Osveta se ne događa ubojstvom, nego šutnjom usmjerenom prema cijelom svijetu, pa tako i prema samoj sebi. Elisabeth prosvjeduje, a sve se prebacuje u filmski kod.
Poveznicu između filma i drame tvori i scenografija. Velike stube prostiru se od jednog do drugog kazališnog portala, ispunjavaju cijelu pozornicu i smještaju radnju u neodređeno vrijeme – jer tema identiteta ne treba konkretno vrijeme, trebaju joj persone. Kostimi su crni, radnički usmjereni na radnice koje ruju po slojevima nesvjesnog. Malo projekcijsko platno spušta se na scenu, a glumice se međusobno snimaju kamerom želeći prikazati sve ono što skrivamo jedni od drugih. Imala sam osjećaj kao da sudjelujem u njihovu eksperimentu dok me krupne Ninine oči promatraju s pozornice.
Šutnja koja razotkriva potisnuto
Cate Blanchett igra Almu potpuno drukčije od Klitemnestre. Iz Cate odiše mladolikost, a izlišno je i govoriti u kakvoj je fantastičnoj kondiciji sa svojih 57 godina. Elisabethina šutnja sve više otvara Almu, pa joj ona razotkriva svoje potisnute seksualne žudnje. Saznajemo da Alma ima čitav jedan skriveni svijet usred sređenog građanskog života u kojem ima muža i posao.
Šutjeti i slušati zanimljiva je i teška radnja. Na sceni ona dobiva još veći značaj. Nadam se da će moja kora mozga dugotrajno zapamtiti način na koji je Nina Hoss na sceni glumeći šutjela. Hoću li pogriješiti ako kažem da svi volimo kada nas netko sluša s potpunom pozornošću i time potvrđuje da naše misli i osjećaji vrijede?
Alma kroz tu šutnju otkriva novu sebe, no uskoro se nova postavka tog svijeta ruši kada pronađe pismo koje je Elisabeth napisala liječniku, a u kojem je hladno analizira kao objekt promatranja. Šutnja koja se ispočetka činila blagotvornom za Almu sada vraća stvari na početak, gdje iznova isplovljavaju bijes i ljutnja. U jednom trenutku više nisi mogao znati koja je koja – ondje gdje jedna završava, druga počinje. Stječe se dojam da prisustvuješ jednom velikom monologu.
Ulazak u sebe bolan je i mračan. Tko od nas ima vremena zaći na ta mračna mjesta koja su također dio nas? Tko ima tu hrabrost? I Cate i Nina duboko su zagrebale u duše tih likova; one razumiju te žene i ne osuđuju ih.
Jedan novčić, dva lica
Velika mi je želja bila vidjeti glumački fenomen zvan Cate Blanchett. I znate što? Ta žena može glumiti leđima okrenuta prema publici sve do posljednjeg reda, a da ne mora izgovoriti ni riječ.
Statistički fun fact kaže da svakog čovjeka na svijetu poznajemo preko najviše šest ljudi, što me dovodi do činjenice da na neki način poznajem i Cate i Ninu. Hvalisanje na stranu, radila sam dječju predstavu Dijete sreće, koju je na poziv Cate Blanchett za njezino kazalište režirao i u njoj glumački sudjelovao David Collins, član poznatoga australskog komičarskog dua Umbilical Brothers. David i ja napravili smo hrvatsku verziju te iste predstave u GK-u Žar ptica. Rekao je da je Cate divna, iznimno duhovita i “naš čovjek”. Jednom riječju, i Cate i Nina su božanstvene. Način na koji podržavaju jedna drugu želim sebi i svojim kolegama. Na sceni su lagane poput onog novčića s početka predstave koji sekundu leti u zraku.
Rekla bih da tragedije i dalje uspješno prolaze test vremena. Ova je predstava dokaz da su nam ovako snažni mitovi potrebni u vremenima kada se udaljavamo od vlastitih pravih emocija i kada pred drugima skrivamo ono što uistinu jesmo. Redatelj Benedict Andrews poznat je i po predstavi Tramvaj zvan čeznja s Gillian Anderson (čiju sam snimku pogledala), gdje se jasno vidjelo da vlada režijskim zanatom i dubinski razumije ženske likove.
Ideja da spoji mit i modernu psihologiju ima smisla jer mu otvara prostor za bavljenje dualnošću likova i eksperimentiranje s dvjema suprotstavljenim stranama osobnosti unutar jednog bića. Jedan novčić, a dva lica. Njegova predstava ne docira – ona te poziva da pogledaš unutar sebe. I moram priznati, potpuno sam se poistovjetila s njom. Leže li u svakom od nas dvije ličnosti? Koja prevagne? Koja je neugodnija? Koja više šuti? Nisam sigurna je li Elektra/Persona pronašla nježnost i mir koje je tražila, ali bila je iskrena prema sebi.
Fotografije: IMAGO / imago stock&people / Profimedia
Pogledajte i:
