Odrastanje rijetko kad dolazi u obliku ravne, pregledne linije; češće je to grozničav, izlomljen niz pokušaja da dešifriramo svijet odraslih koji se pred našim dječjim očima odvija kao nerazumljiva, spektakularna i nerijetko opasna predstava. U svom autobiografskom romanu prvijencu Prokleti muški, švedski novinar, ilustrator i pisac Andrev Walden u potpunosti otvara arhivu vlastite trauma-prošlosti, stvarajući djelo koje u svojoj punini nije samo puka memorabilija jednog djetinjstva u Švedskoj sedamdesetih i osamdesetih godina, već duboko potresna i poetična studija obiteljskih dinamika, muške nestalnosti i otpornosti dječje mašte. Waldenov narativni pothvat u startu uspostavlja konceptualni okvir u kojem prati razdoblje djetinjstva gdje se kroz dom i život njegove majke u svega sedam godina smjenjuje čak sedam različitih očinskih figura. Ovaj nevjerojatan biografski podatak autoru ne služi za senzacionalističko pripovijedanje ili skupljanje jeftinih simpatija, već kao analitičko i osjetilno platno na kojem se iscrtavaju temeljni mehanizmi preživljavanja u okruženju trajne nestabilnosti.
Andrev Walden – Dječja perspektiva kao izbor i obrambeni mehanizam traume
Prokleti muški funkcionira kao besprijekorno izveden, ali modernistički fragmentiran Bildungsroman – roman o odrastanju i oblikovanju identiteta. Osnovna snaga Waldenova teksta leži u dosljedno sprovedenoj odluci, a to je odbijanje naknadne pameti odraslog pripovjedača. Umjesto da s uzvišene, vremenske i intelektualne distance moralizira ili hladno analizira postupke odraslih, Walden rekonstruira dječji pogled u njegovom izvornom, sirovom obliku.
Pripovjedački glas uronjen je u dječje čuđenje, u onaj specifičan osjetilni registar u kojem se činjenice i fantazija ne suprotstavljaju, nego dopunjuju. Dječji um, izložen iznenadnim premještanjima, promjenama domova, izljevima bijesa i noćnim bijegovima, nema na raspolaganju teorijski rječnik psihoanalize ili sociologije, pa kako bi preživio, on jednostavno izmišlja. U tom mehanizmu nastaje specifična forma magičnog realizma djetinjstva gdje priča o biološkom ocu koji je zapravo Indijanac, te konstrukcije o vješticama, duhovima, nevidljivim opasnostima i tajanstvenim silama nisu tek puki plod bujne mašte ili naivnosti, već visoko funkcionalni psihološki štitovi.
Ako je svijet odraslih kaotičan i nasilan, dječji ga um mora pretvoriti u bajku ili mit kako bi u njemu uspostavio barem prividni red i smisao. Walden ovdje demonstrira iznimno poznavanje ljudske psihologije jer se trauma u djetinjstvu rijetko doživljava kao apstraktni pojam, ona se doživljava kroz miris alkohola, nagli udarac vratima, promjenu tona u glasu majke ili tajanstveni nestanak nekog od očuha preko noći. Stilistički, tekst pulsira u ritmu brze izmjene emocija gdje britka ironija i humor ne služe za ublažavanje nasilja, već kao jedina dinamička protuteža koja omogućuje čitatelju da izdrži težački teret obiteljskog zanemarivanja.
Katalog patrijarhalnih maski
Promatran kroz feminističku i društveno-kritičku optiku, roman Prokleti muški postaje analiza mita o progresivnom skandinavskom društvu kasnog dvadesetog stoljeća. Švedska tog doba na vanjskom je planu gradila sliku najnaprednije socijalne države s visokom razinom rodne ravnopravnosti, međutim, Waldenov ulazak u intimni, privatni prostor obiteljskog doma razotkriva mračnu pozadinu u kojoj unutar četiri zida i dalje neometano vladaju prastari patrijarhalni obrasci dominacije, kontrole i emotivnog zlostavljanja.
Galerija od sedam očinskih figura s kojima se dječak susreće predstavlja fascinantan katalog patrijarhalnih klišeta i maski iza kojih se skriva duboko nezrela, nesigurna i destruktivna muškost. Ti muškarci se ne pojavljuju kao čudovišta bez lica, oni dolaze zakrinkani u privlačne društvene uloge poput slobodoumnih buntovnika i umjetnika koji pred društvom glume karizmatične, nesputane duhove i idealiste dok u kućnoj sferi demonstriraju potpunu nesposobnost za empatiju. Zatim su tu razni čarobnjaci i mistici koji zavode dječju maštu svojim pričama i vještinama da bi u sljedećem trenutku iznenadnim izljevima agresije srušili sve pred sobom, kao i gubitnici te paraziti koji u dom donose financijsku i emotivnu propast, tretirajući majku kao besplatni servis i emotivni amortizer za vlastite životne neuspjehe.
Zajednički nazivnik svih ovih figura jest potpuna emotivna nezrelost i odbijanje preuzimanja prave odgovornosti. Njihova dominacija u domu ne izvire iz autoriteta zaštitnika ili skrbnika, već iz nepredvidivosti njihova raspoloženja, pa obitelj živi u trajnom izvanrednom stanju, neprestano osluškujući korake i tonove kako bi predvidjela novu provalu bijesa.
Snaga psovke kao točke ženskog otpora
Nasuprot toj neprestanoj, bučnoj i razornoj muškoj prisutnosti i odsutnosti, u samom središtu romana stoji tiha, ali nosiva figura majke. Iz feminističke perspektive, majčin je lik tragičan i junački u isto vrijeme jer je ona ta koja obavlja nevidljivi rad preživljavanja na ekonomskom, fizičkom i emotivnom planu. Dok se muškarci bave svojim projektima, buntovništvom ili pijančevanjem, majka je ta koja mora osigurati hranu, platiti stanarinu, spakirati obitelj u plastične vrećice usred noći i iznova sastavljati krhotine doma na nekoj novoj adresi.
Izložena neprestanom pritisku, ona balansira između vlastite potrebe za ljubavlju i sigurnošću te potrebe da zaštiti svoju djecu. U tom kontekstu, naslovna fraza romana Prokleti muški prestaje biti tek pukom reaktivnom psovkom ili izrazom nemoći, već u tekstu funkcionira kao zajednički uzdah olakšanja jer izgovoriti tu rečenicu znači konačno imenovati izvor nestabilnosti i opasnosti. Ona je ujedno i krik akumulirane frustracije, točka u kojoj se prepoznaje obrazac i uvid da problem nije u jednoj pogrešnoj osobi, već u sistemskom modelu ponašanja muškaraca koji dolaze i prolaze. Naposljetku, ta fraza djeluje i kao generacijski most ženske solidarnosti koji spaja majku, baku, susjede i druge žene koje dijele slične sudbine, stvarajući mikro-zajednicu otpora u svijetu kojim vladaju neodgovorni očevi.
Književnost kao samostvoreni autoritet
Jedan od najvažnijih dometa romana Prokleti muški jest njegovo obračunavanje s mitom o biološkom determinizmu i pitanjem što zapravo znači biti pravi otac. Kroz iskustvo sa sedmoricom muškaraca, od kojih nijedan ne uspijeva pružiti osjećaj trajne zaštite, Walden propituje ideju da je krvna veza jamstvo ljubavi ili dužnosti. Pitanje biološkog podrijetla, koje dječaka opsjeda u ranom djetinjstvu, postupno gubi svoju tajanstvenu moć, pa pravi otac prestaje biti genetska činjenica i postaje moralna i emotivna kategorija definirana prisutnošću, pažnjom, dosljednošću i sposobnošću da se pruži osjećaj sigurnosti.
Kada shvati da nijedan od muškaraca u njegovu životu ne može ili ne želi popuniti tu prazninu, glavni junak prolazi kroz ključni proces sazrijevanja i prestaje tražiti spasitelja u vanjskom svijetu. Izlazak iz traume ne dolazi kroz oprost koji bi opravdao zlostavljanje, niti kroz mržnju koja bi ga zauvijek zarobila u ulogu žrtve, već kroz preuzimanje kontrole nad vlastitom pričom.
Prokleti muški Andreva Waldena iznimno je važan roman našega doba koji je ispisan s nevjerojatnom mjerom stilske elegancije, osjetljivosti i beskrajnog humora što svijetli i u najtamnijim trenucima. Ovaj autobiografski tekst ne dopušta da trauma definira ljudsko biće, ali joj ne oduzima ni njezinu stvarnu težinu, pa za čitatelje donosi mnogo više od uzbudljive i emotivne kronike odrastanja u švedskoj provinciji s kraja prošlog stoljeća. On donosi pronicljivu i ljekovitu lekciju o obiteljskim ulogama, krhkosti dječjeg svijeta i iznimnoj moći jezika gdje pisanje postaje vrhunski čin oslobođenja.
Pretvarajući vlastite nevidljive ožiljke i sedmoricu nesposobnih očeva u vrhunsku književnost, Andrev Walden je konačno sam sebe imenovao i stvorio, ne više kao dječaka koji čeka da ga netko spasi, već kao autora koji suvereno vlada vlastitim životom i vlastitom pričom.
Fotografija: @Universal Collection / Everett / Profimedia
Pogledajte i:
