Nakon što je uoči premijere otvorena generalna proba doslovno preko noći privukla prepuno gledalište, na obali Kupe u Sisku ovog je četvrtka, 16. srpnja, premijerno izvedena predstava “Kad ne čuješ tu rijeku”. Riječ je o autorskom projektu redatelja Romana Nikolića, nastalom u produkciji Doma kulture Kristalna kocka vedrine, Gradskog kazališta Sisak i umjetničke organizacije Arterarij, za čije su prve izvedbe ulaznice planule u manje od dva dana.
Predstava, oblikovana prema dramskom predlošku Monike Herceg, Dorotee Šušak i Romana Nikolića, nastajala je kroz višemjesečno terensko istraživanje i duboke razgovore sa stanovnicima Banije. Na toj prirodnoj pozornici tik uz rijeku, koja je postala aktivan suputnik u radnji, oživjelo je bolno i precizno svjedočanstvo o ljudima koji su u manje od tri desetljeća dvaput ostali bez krova nad glavom – prvo u ratu, a potom i u razornom potresu potkraj 2020. godine. Ovo kazališno djelo, međutim, odbija biti tek puki spomenik traumi; ono secira institucionalne apsurde obnove, surovu svakodnevicu kontejnerskog života, ali i univerzalna pitanja dostojanstva, humora i ljudske žilavosti koja opstaje i kad se reflektori javnosti ugase.
Upravo je ova iznimna kazališna objava bila povod za razgovor s trima protagonisticama koje na svojim leđima nose ovu snažnu posvetu Baniji. Nagrađivane glumice Jelena Miholjević, Anita Matić Delić i Iva Visković Križan za Elle otvoreno govore o glumačkim i osobnim transformacijama kroz ovaj proces, balansiranju između preživljavačkog humora i ponora obiteljskih gubitaka te o onim intimnim mjestima boli koja prkose društvenim klišejima o brzom i konvencionalnom iscjeljenju.
JELENA MIHOLJEVIĆ
U vašem središnjem monologu (22. prizor) izgovarate političnu i preciznu dijagnozu prostora Banije: „Prvi put te istjera rat. Drugi put priroda. Oba puta društvo.“ Istodobno, Vaš lik kroz tekst balansira između te kolektivne tragedije (života u kontejneru, izdaje susjeda) i mikrobriga svakodnevice – poput one jeste li u panici bježanja ostavili grah na štednjaku da zagori ili čitanja dramatične vremenske prognoze dok kuhate sataraš nabrzinu. Kako ste glumački gradili taj prostor u kojemu se suživot s povijesnom katastrofom manifestira kroz posve banalne, preživljavačke impulse?
Rekla bih da nam je svima blisko uslijed velikih katastrofa ili promjena držati pažnju na detaljima svakodnevnog života. To nas ujedno i najviše boli, simbolički i stvarno: sat koji je stao, biljke koje venu i suše se, još topla hrana na stolu u trenutku bijega i protjerivanja, otvorene školske knjige, nezbrinute domaće životinje…
Sjećam se da me se duboko dojmila epizoda iz Guslača na krovu u kojoj jedna mater familias pri protjerivanju iz sela mete i pere podove jer želi ostaviti kuću čistom. Moja baka Matilda, tatina mama, koja je živjela u Petrinji, pričala mi je da su kod njezinog prvog bijega i protjerivanja u životu, za vrijeme Drugog svjetskog rata u Lici, ostavili topla pečena jaja na stolu – toliko su brzo morali otići da se spase. S majčine strane, moja je pranona s tri mala sina bježala iz Pule kad su joj 1917. ubili supruga. Ostali su bez ičega, a imali su mali hotel kod Arene. Kad se osvrnem na povijest svoje obitelji, na povijest naših obitelji općenito, naježim se.
Ali sjećanja se uvijek drže lijepih stvari, a to su te svakodnevne sitnice: druženja, razgovori, kave, variva, smijeh, zagrljaji. To su trenuci života koji blista i nastavlja se, s nama ili bez nas.
Rad u Arterariju i rad s Romanom Nikolićem – uz suradnice na polju dramaturgije, teksta i produkcije Doroteu Šušak, Moniku Herceg i Tatjanu Aćimović, uz Zdravku Ivandiju Kirigin koja nas je odjećom pretvorila u stvarne banijske kontejnerske gospođe te Damira Šimunovića koji je glazbom dočarao sve valere tih stanja bezgraničnog čekanja – donio mi je potpuno posebno iskustvo, kako glumačko, tako i osobno. Jako smo se zavoljeli kroz proces. Romano nas je vodio stručno, sigurno, a opet jako suptilno. Isplakale smo dušu, zajedno s publikom, ali bilo je tu i puno smijeha. Baš kao u životu.
Vaš lik donosi i predstavlja snažan arhetip ukorijenjenosti u banijsku zemlju koja „nikada ne odustaje“, glorificirajući generacije žena koje su od šake brašna hranile obitelj. No, s druge strane, ta ista žena posjeduje grobna mjesta na tri različita groblja kao neku vrstu morbidne obiteljske imovine i kapitala (11. prizor). Kako iz glumačke perspektive tumačite taj paradoks: je li ta opsjednutost grobnim mjestima i žilavošću zemlje čin prkosa i ukorjenjivanja ili tek mirenje s činjenicom da je na tom prostoru smrt jedina sigurna konstanta? Koliko god ovo patetično zvučalo…
Nije patetično. Stvarno je. Osobno, moja obitelj nažalost u Petrinji danas ima samo grobove. Crvena naljepnica je presudila – kuća je prodana, i nema dana da ne mislim o njoj ili je ne sanjam. To pitanje vezivanja za uspomene jako je slojevito i o tome, između ostalog, govorimo u predstavi.
Meni je rad u Sisku donio toliko osobnih sjećanja, toliko topline prekrasnih ljudi koji su nas ugostili. Igrali smo pokraj Kupe, sam ambijent priča svoju priču. Ova je predstava u nizu Arterarijevih projekata koji liječe dušu i postavljaju pitanja na koja vrijedi potražiti odgovore. Stvorila je još jedan susret publike i kazališta u kojem smo zajedno – ogoljeni, stvarni i puni ljubavi.
ANITA MATIĆ DELIĆ
Vaš lik u tekstu funkcionira kao katalizator vitalističkog, gotovo prkosnog humora – od cijele filozofije o pečenju šljive, preko impulzivnog bijega automobilom prema Krku u potrazi za slobodom nakon svađe s mužem, pa sve do bizarnog i genijalnog poslovnog plana o naplaćivanju vrištanja na livadi (11. prizor). Ipak, u 24. prizoru doživljavamo potpuni emotivni slom kroz monolog o nestalom sinu i pravilima majčinstva koja je rat izbrisao. Kako balansirate taj fini glumački hod po žici između pulsirajućeg, preživljavačkog humora i ponora apsolutne, nerazriješene obiteljske traume?
Taj balans dolazi iz gotovo trideset godina profesionalnog iskustva na sceni, koje je pak neodvojivo od osobnog životnog iskustva. Umjetnici su promatrači života. Promatramo ga puno dublje i šire, što nužno utječe na naše stvaralaštvo. Ne moram imati izravno iskustvo svog lika, ali mogu ga “opipati” u svojoj mašti i iznijeti pred publiku. Hod po žici je svaka izvedba, kao i sama gradnja lika, ali tu je redatelj koji mi je omogućio siguran prolaz. Ovakve su uloge i glumački zadaci veliki izazov, a ja to osobno volim.
Igram ženu koja se humorom brani od duboke traume, koja nosi bol što se preboljeti ne može. Život joj je podario razlog da nastavi, a podršku na tom putu pronalazi u razumijevanju žena koje dijele slične sudbine. One su jedna drugoj ono polje s porukom: “Dođi i vrišti”.
U 15. prizoru Vaš lik progovara o čekanju („čeka se u sebi… u tišini“), dok istodobno svjedočimo birokratskom i institucionalnom apsurdu sustava koji Vam je obnovio kuću, ali – bez ulaznih vrata (14. prizor). Što točno za vaš lik znači ta šutnja i čekanje u kontekstu obrušavanja društvene odgovornosti? Je li ta unutarnja tišina oblik otpora prema sustavu koji vas proglašava „nenadležnim“ ili pak jedini preostali prostor dostojanstva? Kako Vi kao političko biće i građanka, a kako kao umjetnica vidite taj problem?
Kazalište ima tu moć da necenzurirano progovara o svemu onome o čemu se šuti. Mi na svoj način govorimo umjesto vas. Šutnja nije odustajanje. Šutnja samo čeka glas koji će je prekinuti. Moj lik čeka odgovor koji nije dobila, ali u tom čekanju ipak živi svoj život jer se nada da će taj odgovor jednom možda ipak stići.
Apsurdno je da su ljudima zaista obnovili kuću i napravili je bez ulaznih vrata. Ključ u ruke? Za koja vrata točno? To je apsurd za koji bi čovjek pomislio da ga je napisala ekipa Montyja Pythona, ali nažalost nije. Arterarij i Dom kulture KKV Sisak odlučili su progovoriti o tome bez cenzure, na obali predivne Kupe. Sretna sam što sam dio te priče i što na ovaj način mogu ljudima pružiti podršku, razumijevanje i ljubav. Voljela bih da glas naše predstave dođe do onih koji bi trebali preuzeti odgovornost i ljudima ovog kraja omogućiti dostojanstven život.
IVA VISKOVIĆ KRIŽAN
U 23. prizoru Vaš lik izgovara rečenice koje izravno propituju uvriježene društvene i terapeutske klišeje o pomirenju: „Nemojte od mene tražiti da budem bolja osoba… Mržnja nikome ništa dobro nije donijela. Treba oprostiti. Sve ja to znam. Ali kad zatvorim oči, moj otac i dalje ima samo dvadeset i sedam.“ Koliko je glumački (i ljudski) oslobađajuće, a koliko zastrašujuće na sceni utjeloviti ženu koja odbija društveni imperativ iscjeljenja i konvencionalnog opraštanja, ostajući vjerna svojoj intimi i svojoj boli? Svojoj „sigurnoj zoni“…
To je zapravo razgovor sa samom sobom – unutarnji monolog ili ispovijed koju možda nitko nikada neće ni čuti. Ona nikoga ne pokušava uvjeriti da je u pravu niti traži opravdanje za svoje osjećaje. Kao da nakon svih tih godina jednostavno prestaje govoriti ono što se od nje očekuje. Ne pokušava biti bolji čovjek, ne pokušava biti primjer drugima, niti želi sebe uvjeriti da je nešto prošlo ako zapravo nije. Bol ne slijedi logiku. Trauma nema linearan tijek; ona ima svoje vlastito vrijeme i ritam. Već na prvo čitanje osjetila sam da u ovome moram biti u potpunosti iskrena. Pustila sam da me tekst prožme i nosi, i sa svakom se novom izvedbom otključa neko novo mjesto u meni.
Kroz tekst se provlači dirljiva, a istovremeno jeziva transformacija Vašeg lika: od djevojčice koja kroz igru skrivača broji sekunde kako bi potisnula strah od potresa/rata i koja ne pamti što je to stvarna kuća (3. i 4. prizor), do trudnice/majke koja se vraća u obnovljeni stan, ali bez kupaonice, pitajući se: „Gdje ću ja oprati svoje dijete?“ Kako ste gradili tu specifičnu psihološku nit mlade žene čiji se cijeli životni vijek odvija u privremenim smještajima, kontejnerima i nedovršenim prostorima, te kako ta institucionalna nebriga oblikuje njezin strah od majčinstva?
U prvim prizorima ona još uvijek razmišlja kao dijete koje kroz igru pokušava razumjeti svijet. Brojanje, skrivanje i zamišljanje kuće nisu samo dječje igre nego i načini da preživi te pronađe kakav-takav osjećaj sigurnosti.
Smatram da institucionalna nebriga ne završava onog trenutka kada katastrofa prođe. Njezine posljedice nastavljaju živjeti u ljudima. One uđu u njihove najintimnije odluke – u pitanje hoće li imati dijete, kako će voljeti i može li se ikada više osjećati kao da negdje doista pripadaju.
Fotografije:Sanjin Kaštelan
