Otkako radim u najpoznatijem modnom magazinu na svijetu, moj radni ritam je istodobno zanimljiv i dinamičan, ali i prilično zahtjevan, posebice kad se približava deadline tiskanog izdanja i datum kada sve moramo poslati tiskari kako bi magazin bio na vrijeme na kioscima. Pritom je snimanje modnog editorijala ili glavne teme broja najzahtjevniji dio u kojem ništa ne smijemo prepustiti slučaju. Upravo u tom procesu važno mi je da ništa ne zaboravim, ali i da svi alati i tehnička pomagala kojima se koristim rade besprijekorno. Tada mi je vječni suputnik mobitel ponekad poput ili čak i više od najboljeg prijatelja, posebice otkako imam model HONOR 600 Pro s ugrađenim AI koji mi štedi vrijeme, a nerijetko i živce. Bezbroj poziva, mailova, bilješki i fotografija i organizacija koja zahtjeva moju punu koncentraciju…sve je ovog puta prošlo besprijekorno, zahvaljujući ovom uređaju.
No, krenimo redom. Alarm je zvonio u pet i pol. Ona vrsta buđenja gdje tijelo još ne zna što se događa, ali torba je već zapakirana od večer prije pa nema izgovora. Kava iz automata u garaži, automobil napunjen do krova, i redom kupim ekipu po Zagrebu koji još uvijek spava.
Volim taj dio putovanja. Cesta bez gužve, razgovor koji nema nikakve veze s poslom, netko je donio domaće kolače i nitko nije pitao od čega su niti hoćemo li se udebljati. Na autocesti prema moru sve nekako dobije drugu dimenziju. Koliko god naporan tjedan bio, kako kilometri odmiču, sve nekako zaboraviš, počneš gledati kroz prozor i opustiš se.
Negdje kod Karlovca sam izvukla svoj HONOR 600 Pro i počela snimati. Željela sam uhvatiti trenutak jer znam da ćemo se kasnije svega toga sjećati. Uskoro je mobitel počeo zvoniti što je bio znak da je prošlo 8 sati i da su svi polako već u uredima. Kolegica je vozila pa sam mogla nesmetno pričati na mobitel, ali i odgovarati na mailove, što je, otkako koristim ugrađeni AI u mom novom HONOR-u, fenomenalna stvar i potpuno mi olakšava svakodnevni posao do te mjere da ne mogu više ni zamisliti kako je to bilo kad sam koristila samo “svoju” pamet. 🙂
Napokon na trajektu
Čekanje na trajekt me uvijek živcira, ali ovaj put smo imali sreće te iako smo došli u posljednji trenutak, uspjeli smo se zadnji ukrcati. Snimila sam par kadrova luke, svjetlo je već bilo jako i bijelo, onako ljetno. Ukrcavanje, more sa svake strane, vjetar koji razbarušuje sve i svakoga.
Na trajektu smo se krenuli polako organizirati i raditi raspored snimanja sljedećih dana. Tko što radi, kad se kreće, logistika koja uvijek izgleda jednostavno na papiru, a u praksi je ponekad pravi kaos. Ekipa je bila odlična, fotografi poznati iako iz druge države, make up artist i frizer koje dobro poznajemo. Manekenke su bile preslatke, čak i u redu za trajekt izgledale su savršeno i svježe, za razliku od nas koji smo jedva čekali još jednu kavu.
Otok, hotel, prva večer
Hotel je bio blizu plaže, sobe s pogledom na more, ono kad otvoriš prozor i zvuk valova jednostavno uđe unutra. Odložile smo stvari, netko je odmah otišao na kavu, netko na more. Prva večer je bila lagana, večera vani, razgovor do kasno, upoznavanje s lokalnom ekipom koja nam je trebala pomoći oko logistike.
Pregledavali smo i stylinge, oduševile su me super teksture i odjeća koju je modna urednica pripremila. Jedva sam čekala sutrašnje snimanje.
Prvo jutro snimanja
Opet rani alarm. Set se postavljao dok se sunce još dizalo i to je bio jedan od onih prizora zbog kojih ne žališ što si ustala u šest. Zlatno svjetlo, sjena palmi na podu, ekipa u pokretu, tko nosi reflektore, tko provjerava odjeću, tko radi listu kadrova. Manekenke su bile u šminci otprilike sat vremena, možda i više. Sjedile su strpljivo dok su im frizer i make up artist radili sve što treba, razgovarale, pile kavu, gledale u telefon.
Lokacija je bila na otvorenom, direktno uz more. Vjetar je radio po svome i fotografi su morali stalno prilagođavati kadrove, odjeća se kretala, kosa se kretala, sve se kretalo. Nekad to izgleda kaotično, a u kadru bude savršeno. Taj dio nikad ne prestane biti malo čaroban.
Ja sam tijekom cijelog dana mojim HONOR 600 Pro hvatala različite kadrove. Iza kamere, između kadrova, reakcije, smijeh, trenutke čekanja koji su često zanimljiviji od samog snimanja. Jako sunce je tamo bilo konstantno i to je uvijek test za svaki telefon. HONOR 600 Pro ima 200 MP glavnu kameru s velikim senzorom koji dobro prima svjetlo čak i kada ga ima previše, a sustav za stabilizaciju slike znači da ni kadrovi iz ruke, u pokretu, između dvije situacije na setu, ne ispadnu mutni. Detalji su ostajali tu gdje jesu, boje su bile stvarne.
Snimala sam i video između svega. HONOR 600 Pro snima u 4K i ima optičku stabilizaciju pa čak i kratki clip snimljen u hodu izgleda odlično, bez trešnje koja inače ubije snimku.
Drugi dan, druga lokacija
Drugi dan je bio malo drugačiji: druga lokacija, drukčije svjetlo, poslijepodnevno sunce koje je nisko i toplo i koje sve čini malo dramatičnijim. Plaža, stjenovita obala, voda koja je bila toliko prozirna da sam je fotografirala desetak puta jer nisam vjerovala da fotografija može izgledati tako. HONOR 600 Pro ima i portretni mod koji stvarno radi ono što treba; odvaja subjekt od pozadine na način koji izgleda prirodno, ne kao da ga je netko izrezao škarama. Koristila sam ga za par kadrova između snimanja i ostala sam pozitivno iznenađena.
Ekipa je već bila uhodana. Taj dan me više nije ni brinula baterija. Zaboravila sam na to potpuno, što znači da je radila kako treba. HONOR 600 Pro naime ima veliku bateriju koja na ovom tipu dana, punog snimanja, storyja, videa i glazbe u ušima, jednostavno ne popušta. Od ranog jutra do kasnog poslijepodneva, bez punjača, bez power banka, bez trenutka panike. U poslu gdje svaki slobodni trenutak postaje kadar koji trebaš uhvatiti, ne možeš si priuštiti da razmišljaš o tome koliko još imaš baterije.
Osim toga, mobitel je tanak i lagan toliko da ga zaboraviš u džepu, a na setu to znači puno jer već nosiš dovoljno svega. Nije mi smetao, nije zahtijevao pažnju, bio je tu kad mi je trebao.
Zadnje popodne smo proveli na moru. Nitko ništa nije snimao, što je u ovom poslu rijetko i dragocjeno. Samo more, sol u kosi i razgovor o ničemu posebnom. Kući sam stigla kasno, torbu ostavila kod vrata i odmah otišla spavati. Fotografije ću pogledati sutra. Uvijek izgledaju bolje kada prođe noć.
Fotografije: Karlo Pavlić i Marin Galić
