Kristina Leko hrvatska je interdisciplinarna umjetnica i aktivistica čija je cjelokupna praksa neraskidivo vezana uz društvenu interakciju, participaciju i aktivno djelovanje u javnom prostoru. Nakon diplomiranja grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1990. godine u klasi prof. Miroslava Šuteja, nastavlja studij filozofije i indologije na Filozofskom fakultetu. Umjetnički se usavršava na Zakladi Antonio Ratti u Comu pod vodstvom Josepha Kosutha, a 2004. godine dovršava poslijediplomski studij na prestižnom Institut für Kunst im Kontext na Sveučilištu umjetnosti (UdK) u Berlinu.
Njezin stvaralački put od samih je početaka obilježen istraživanjem rubnih društvenih fenomena i radom s osjetljivim te marginaliziranim skupinama. Već tijekom devedesetih godina, kroz radove poput Speaker System (1994.), Škola gledanja (1995. – 1997.), Cvijeće (1997./1998.) i Veduta (1998.), propitivala je medijske monopole, procese vizualne percepcije, status religije i ideološke transformacije poslijestrukturiranih i postsocijalističkih društava. Taj se angažman ubrzo proširio na međunarodnu scenu kroz niz participativnih projekata ostvarenih izravno u zajednicama s doseljenicima, gastarbajterima, radnicima i umirovljenicima. U radovima Exchanging Biographies u Gdanjsku (2000.) i Sarajevo International (2001.) Leko u fokus stavlja osobne biografije doseljenika, dok u nizozemskom radu Vismijn (2004.) i njujorškom projektu Amerika (MSU Zagreb, 2005.) analizira realnost iseljeništva i ručni rad.
Pitanja pravednosti u javnom prostoru, gentrifikacije i redefiniranja koncepta spomenika razvijala je kroz serije bečkih i štajerskih intervencija – od radova Spomenici dobrim ljudima Volkertviertela (Beč, 2006.) i Missing Monuments (Graz, 2007./2008.) do permanentne instalacije Kattenburger Triomfboog u Amsterdamu (2007. – 2010.) te projekta Obitelj Berber na bečkom Naschmarktu (2010.). Istovremeno, njezino zanimanje za radničku baštinu i socijalnu skulpturu dolazi do izražaja u radovima Dokaz br. 4: Svaki je čovjek umjetnik u bečkoj Secesiji (2006.), Bez teme (U razgovoru s radnicima/ama) u Leipzigu (2004./2006.), Ured za popravljanje Ustava u Weimaru (2004./2005.) te u labinskom projektu Kratka povijest rudarenja (2008./2010.).
Za svoj je rad dobila niz značajnih priznanja, uključujući Nagradu Salona mladih (1992.), Nagrade Zagrebačkog salona (1995. i 1998.), Vjesnikovu likovnu nagradu „Josip Račić” za projekt Sir i vrhnje (u suradnji s udrugom [BLOK], 2004.) te prestižnu njemačku nagradu Kunstpreis Europas Zukunft u Leipzigu (2005.). Pristup tematici malih poljoprivrednih gospodarstava i proizvodnji hrane Leko je najprije oblikovala kroz rad O mlijeku i ljudima (2001./2003.) u suradnji s hrvatskim i mađarskim seoskim obiteljima, što je poslužilo kao izravni temelj za njezino najpoznatije, dugogodišnje ostvarenje – projekt Sir i vrhnje (2002. – 2026.). Danas, kroz 560 stranica monografije Knjiga o mljekaricama, Leko otvara ključna pitanja opstanka autentičnoga intersubjektivnog glasa na tržnicama, ekonomije brige i mikropolitike prehrane.
Kristina Leko – arhiv kao kontrapraksa zaboravu
Kad žena s Dolca kaže: „Koji ponos, a ponos je preprosta riječ” – kako zapravo izbjegavamo zamku patetičnog ili egzotičnog promatranja ruralnog ženskog subjekta? Kako u tom iskazu prepoznajemo čistu, klasno osviještenu žensku agenciju koja ne traži sažaljenje, nego materijalne uvjete za rad?
Leko: Svi bismo se mi kao urbane feministice jako iznenadili da češće otvoreno porazgovaramo s tim ženama. Nedavno je u Muzeju grada Zagreba – nakon što je novinarka Snježana Pavić govorila o svojem iskustvu razgovora s mljekaricama na Dolcu za potrebe knjige – bilo fascinantno gledati reakcije Renate i Ane, mljekarica koje su sudjelovale u diskusiji. Urbana žena doslovno ovisi o ruralnoj ženi jer želi zdravu, autentičnu hranu za svoju djecu. S druge strane, ako seoskoj ženi zatreba nešto u gradu – bilo da je to kontakt za doktora ili administrativna pomoć – gradska žena tu uskače. To je savez i duboka međuklasna solidarnost.
Osim toga, u mnogim tekstovima i porukama podrške koje su građani pisali na web-stranicama projekta i koji su objavljeni u knjizi vidi se da to nisu samo obični kupoprodajni odnosi. To su emotivne izjave, ljubavna pisma partnerstvu u preživljavanju.
Oslanjajući se na misao feminističke teoretičarke Adrienne Rich da je nespominjanje ženskog rada zapravo njegovo brisanje zaboravom, kako ovih 560 stranica tvoje knjige funkcionira kao arhivska kontrapraksa toj patrijarhalnoj anamnezi koja žensku svakodnevicu gura u mrak i zagrade?
Užasno je važno da se brinemo o tome da se svaki rad prizna. Sjetimo se samo pandemije koronavirusa: ljudi koji su iznijeli najteži teret društva dobili su mrvice, neku smiješnu povišicu ili jednokratnu pomoć, i bili su time zadovoljni jer su naučeni na mizeriju. Svi smo mi na neki način complicit – odgovorni što se nečiji rad ne cijeni i nije dostojno plaćen. Kada žena iz dana u dan sjeda na traktor, spava po tri-četiri sata, muze krave i potom stoji na hladnom i mokrom placu, ona radi monumentalnu stvar. Ivana Sajko je u recenziji napisala da su kumice tj. mljekarice kao neki naši „kućni sveci”. One preuzimaju odgovornost za životinje, za zdravlje grada i za našu kolektivnu memoriju. Akumulirati tu građu u arhiv znači spriječiti da taj rad propadne u zaborav. Jer njih je zadnjih godina alarmantno manje, a moglo bi se desiti i da nestanu.
Tržnica kao utvrda i mikropolitički čin
Jesmo li svjesni da je naša subotnja odluka između odlaska u supermarket i odlaska vlastitoj mljekarici zapravo svakodnevna mikropolitička gesta? Kakvu ulogu taj svakodnevni odabir igra u širem planu?
To je ključni trenutak u kojem moramo razbiti zabludu da “mi ništa ne možemo promijeniti”. Ako ti i ja mislimo da ne možemo ništa promijeniti, onda se ništa neće ni promijeniti. Ali ako samo nas petero počne izravno kupovati kod jedne mljekarice, njoj promet raste, a mi direktno podržavamo njezino obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG). Na peticiji koju smo pokrenuli na change.org/sirivrhnje, zadnja rečenica u ime građana glasi: Obećavam da ću naći svoju mljekaricu.
To je potpuno drukčije, analogno iskustvo. Kada uzmeš sir od žene koja ima tri ili deset krava, svaki je sir drukčiji jer je ona u izravnom kontaktu s tom životinjom. Kupovinom skraćujemo trgovačke lance. Iako pokret Slow Food postoji već dugo, ovdje je riječ i o građanskoj neposlušnosti prema visoko depersonaliziranom, korporativnom kapitalizmu u prehrani koji nas truje.
U trenutku kada Zagreb nastoji postati poligon za turističku gentrifikaciju, food-festivale, palačinkarnice i razne oblike otuđene potrošnje, na koji način “kumica s placa” ostaje posljednja utvrda autentičnoga intersubjektivnog glasa koji ima pravo na svoju vitrinu? Je li to borba za autonomiju – kako žensku, tako i poduzetničku?
Apsolutno. To je čist politički čin pobune protiv onoga čime nas industrijski posrednici gnjave i na što nas navikavaju. A briga o tome što jedemo i od koga kupujemo zapravo je čin brige o sebi. Ne radimo mi njima uslugu iz milosrđa – mi od tog susreta dobivamo neusporedivo više.
S druge strane, te se žene sustavno potiskuju. Na Dolcu i drugim tržnicama u svim upravnim strukturama uglavnom sjede muškarci. Kroz gastroevente i večernje programe tržnice se redefiniraju, a mljekarice nitko ništa ne pita jer one nemaju vremena za networking s urbanim developerima – one ustaju u tri ujutro. Naša je dužnost osigurati im suvremene, ergonomski projektirane prodajne prostore. Vitrine koje su dobile 2010. godine projektirane su loše: griju im noge, a ne hlade sir kako treba i ne zadovoljavaju ni osnovne ergonomske ni higijenske standarde.
Generacijski lom, nostalgija i budućnost sela
Što nam govori napetost između majki koje kćerima ostavljaju u nasljeđe drvenu kanticu ili mliječnu halu i onih koje im poručuju: “Ne dam ti da radiš ovo, marš u školu!”? Kakva se tu psihodinamika odvija?
To je duboko kompleksna dinamika klasnog skoka, žrtvovanja i potrage za autonomijom. Danas mljekarice koje imaju relativno velika gospodarstva s ponosom gledaju kako njihove kćeri nastavljaju posao – one voze traktore, vode modernu proizvodnju i obrazovane su. No seoske žene istovremeno govore o pražnjenju sela. Kćeri i sinovi mnogih obitelji otišli su trbuhom za kruhom u Irsku ili Njemačku. Kako kaže moja prijateljica mljekarica Renata: “Mladi su iselili za nekim boljim kruhom, a ja ne znam di ima boljeg kruha neg’ je naš domaći!“
Jednom kada zatvoriš štalu i ugasiš imanje, to je gotovo nemoguće ponovno pokrenuti. Zato je ponos s kojim one i dalje stoje na placu zadnja linija obrane te živuće kulturne baštine.
Fotografije: Kristina Leko / Vidan Leko Smithson
Pogledajte i:
