Živimo u svijetu koji nas miluje po glavi dok nam tiho oduzima prostor otpora. Uronjeni u glatka sučelja platformi, algoritamski kurirane mjehure i podilazeće chatbotove, navikli smo na pop-kulturnu svakodnevicu koja ne proizvodi frikciju – na to “slatko” koje je ugodno, pitomo i podređeno. No što se događa kada ta nevina, ružičasta površina prestane biti sklonište i razotkrije se kao jedno od najsuptilnijih oružja suvremenog tehnokapitalizma, kontrole i manipulacije?
Odgovor na to pitanje u svom novom, iznimno ambicioznom projektu traži kustoski kolektiv KUĆĆA. Osnovana 2021. godine kao platforma za eksperimentiranje s novim načinima osjećanja, mišljenja i bivanja, KUĆĆA se u kratkom vremenu etablirala kao ključno suradničko mjesto za umjetnike, teoretičare i istraživačke prakse – što potvrđuju i međunarodna priznanja poput pisanja u KUNSTFORUMU, e-fluxu i ETC. magazineu, kao i kustosko oblikovanje jubilarnog 60. Zagrebačkog salona. I da, KUĆĆA je nezavisni kustoski kolektiv i izložbeni prostor iz Zagreba, koji vode kustosi Jurica Mlinarec, Klara Petrović i Luja Šimunović.
S projektom CUTE BUT PSYCHO, KUĆĆA izmješta izvedbe iz tihih i zaštićenih izložbenih dvorana Muzeja suvremene umjetnosti u njegove sporedne, neizložbene prostore i prolaze. Kroz niz iznenadnih situacija, radikalnih performansa i instalacija – u rasponu od Julije Fox kao vodiča kroz automatiziranu budućnost do gigantskih krpelja i repetitivnih queer poljubaca – autorski tim preispituje kako platformska estetika oblikuje našu intimu, tijela i strukture moći. U subotu, 31. listopada u spomenutom muzeju predstavljaju cjelodnevni međunarodni program – riječ je o središnjem događaju istoimenog godišnjeg programa koji se bavi tehnologijom, identitetom, potrošnjom i kulturom slatkog.
U nastavku donosimo razgovor o tome kako prepoznati teror zapakiran u pinkwashing, zašto je slatkoća uvijek natopljena agresijom te kako nam umjetnost pomaže pronaći pukotine u infrastrukturi koja pokušava kontrolirati našu svakodnevicu.
Slatko je uznemirujuće
Gdje je za vas točno granica na kojoj se privlačna i „slatka” površina pop-kulture te internetske svakodnevice pretvara u nešto uznemirujuće i opasno? Kako ste je „detektirali“?
Luja: Slatko je nevino, naivno, dražesno, pitomo, bezopasno – štene koje želimo toliko stiskati da ga zadavimo, koje želimo staviti u usta i progutati. Slatko je razoružano, podrazumijeva pasivnu poziciju koja postoji u svrhu subordinacije. U tom je smislu savršen primjer logike konzumerizma: biti sladak znači nekritički usvajati svijet oko sebe, biti glatka površina koja nema vlastitu snagu djelovanja. Koncept se oslanja na nekoliko kritičkih pozicija koje promatraju fenomen slatkoće u kontekstu suvremene, masovno digitalne kulture. Teoretičarka Sianne Ngai u knjizi Our Aesthetic Categories: Zany, Cute, Interesting iz 2013. godine upravo indeksira te online fenomene kao mehanizme kojima se razotkriva logika neoliberalnog kapitalizma: od našeg emotivnog ulaganja i rada, preko cirkulacije „zanimljivih” informacija, do konzumacije sadržaja koji nam je uvijek podređen.
Odnos dominacije i podređenosti elementarno je svojstvo slatkog, pa tako lako prerasta u nešto što možemo smatrati oružjem kontrole i manipulacije. Još jedan važan izvor bila nam je knjiga Cute Accelerationism Maye B. Kronic i Amy Ireland – čitanje slatkog kao subverzivnog mehanizma: slatko tu postaje pogon i kamuflaža kroz koju se odnosi pasivnog i aktivnog izokreću. Slatko je uvijek uznemirujuće i opasno jer je duboko isprepleteno s agresijom, pa tako i s vlastitom suprotnošću. Ukratko, slatko je uvijek psihotično.
Jurica: Ova recentna filozofska promišljanja slatkog, kao i njihova primjena u poljima umjetne inteligencije i algoritamske arhitekture društvenih mreža, značajno su utjecala na naš pristup cjelogodišnjem programu. U tom je smislu možda važno istaknuti da fenomenu slatkog zapravo ne pristupamo isključivo kao estetskoj kategoriji, već prepoznajemo na koji način s njim povezane karakteristike komuniciraju s tehnološkim sustavima u kontekstu ostvarivanja oblika manipulacije u situaciji neravnoteže moći. Na primjer, kada pogledamo velike jezične modele (LLM), u njih su ugrađene karakteristike podilaženja i afirmacije koje, u kombinaciji s činjenicom da su im pripisani autoritet i objektivnost u proizvodnji znanja, izazivaju zaista začudnu cjelinu u odnosu čovjeka i sustava umjetne inteligencije.
Već je računalni program za obradu prirodnog jezika ELIZA, razvijen 1960-ih, uključivao tu karakteristiku podilaženja na koju su ispitanici reagirali razvojem osjećaja empatije prema programu, kao i spremnošću na dijeljenje intime. Danas se chatbotovi široko primjenjuju u svakodnevnom životu i mutiraju u razne primjene, uključujući i takozvane shrinkbotove, koji su postali praktična i besplatna alternativa psihoterapiji. Pitanje slatkog u tom se kontekstu odnosi na načine na koje neki sustav postaje privlačan, pristupačan i bezopasan upravo zato što ne proizvodi frikciju. Kroz program zato pokušavamo promišljati što se događa kada infrastruktura interneta sužava naš doživljaj svijeta – od sklonosti potvrdi do algoritamski kuriranog sadržaja koji nas ubacuje u bubble. Nadalje, kada pogledamo šire pojave u političko-društvenom kontekstu, od komodifikacije zapakirane u otvorenost do pinkwashinga, taj je paradoks jednostavno posvuda: nešto što djeluje benigno ili čak poticajno u stvari održava kompleksne strukture moći, hijerarhije i eksploatacije.
Zašto vam je bilo važno izmjestiti izvedbe iz klasičnih izložbenih prostora na lokacije poput podzemne garaže i kako ta arhitektura mijenja odnos publike prema muzeju?
Klara: Program donosimo na prag Muzeja suvremene umjetnosti – u sporedne prostore koji nisu namijenjeni izlaganju. Kao institucija, muzej iziskuje određenu dozu strahopoštovanja šire publike jer unutar svojih zidova sadrži vrijedne artefakte koji su ujedno i nacionalno blago. Sličan efekt sigurno uzrokuje i neka veća banka ili pak katedrala. Ti prostori nisu nužno shvaćeni kao mjesto za zabavu ili bilo kakav oblik kaosa, bio on kontroliran ili ne. Takva su mjesta sigurna i tiha, imaju vrlo jasno određenu funkciju, a okupljanja unutar njih imaju utkana neizrečena pravila ponašanja. Bivati u takvom prostoru izvan ovih okvira, na primjer ostati sam u muzeju nakon zatvaranja, uvijek je uzbudljivo jer se osjećamo kao da radimo nešto što ne bismo smjeli.
CUTE BUT PSYCHO izlazi iz tih okvira krećući se po čitavom prizemlju muzeja, izbjegavajući izložbene prostore. Muzej će biti intenzivno ispunjen, ali ne predmetima, već performansima koji imaju snagu redefinirati prostor za publiku. Počinjemo u kinodvorani Gorgona, nakon čega bivamo odvedeni pred službenicu koja nad nama pokušava uspostaviti autoritet, zatim dvoje ljubavnika u gužvi, da bi sve kulminiralo hipertrofiranim podražajem tisuća konfeta koji nas obasipaju u prostoriji inače namijenjenoj radionicama i edukaciji. Osim toga, cijelo događanje prožeto je druženjem, raspravama i povezivanjem uz hranu, piće i glazbu – aktivnostima koje povezujemo s kućnim tulumima ili izlaskom u grad s prijateljima.
Ljepota i teror i suputnici
U radu Daniela Felsteada i Jenn Leung glas Julije Fox služi kao vodič kroz nesavršenosti automatizirane budućnosti. Zbog čega je upravo njezina kulturna pojava ključna kao antiteza umjetnoj inteligenciji?
Luja: Julia Fox „miljenica” je interneta koja je karijeru započela u Hollywoodu kao seksualna radnica, ostvarila viralnost medijski eksponiranom ljubavnom aferom (?) s Kanyeom Westom, a danas je „it cura” TikToka. Možda je manje trebamo zamišljati kao oštru antitezu, a radije kao koprodukt te tehnološki posredovane stvarnosti koju živimo. Žena koja je ostvarila karijeru online – svojom sposobnošću da stvara viralne trenutke koji oblikuju naš kulturni pejzaž. Viralna, kontroverzna, autentična – Julia Fox savršen je algoritamski produkt, pa tako i savršen vodič za našu automatiziranu budućnost koja od nas traži neprestanu nadogradnju. U trilogiji se pojavljuje likom i glasom u AI formi: amalgam njezina masivnog digitalnog traga koji u osnovi i definira tko smo i gdje stojimo u modernom društvu.
Alex i Raw tematiziraju “samopoboljšanje”?
Jurica: IT GIRL recentna je suradnja Alex Quicho, teoretičarke čija praksa uključuje kritičko pisanje i izvedbena predavanja kako bi razvila nove načine razumijevanja života unutar tehnoloških sustava, te Raw2.2, umjetnice čiji rad kombinira pokretnu sliku, izvedbu i zvuk te promišljanje femborg estetike i dekorativnosti rasizirane azijske ženstvenosti. U novom projektu tematiziraju fenomen ljepote izložene neprestanom procesu samopoboljšanja, kreirajući scenarij u kojem se susreću podilazeći chatbotovi, ljubavna pisma i tekstovi preuzeti iz komentara na YouTubeu te prepoznajući „ljepotu i teror u stapanju sa stranim suputnicima koji nalikuju nama, ali ne dijele naše vrijednosti.”
Esben Weile Kjær spaja monumentalnu skulpturu divovskog krpelja s eksplozijom konfeta. Reflektiraju li parazitski mehanizmi u kombinaciji sa spektaklom našu potrebu za konzumacijom zabave?
Klara: Esben Weile Kjær u svojim se radovima služi jezikom internetske generacije koja svoje vrijeme provodi na društvenim mrežama. Naziv skulpture jest Thirst Trap, pojam koji označava fotografije i videouratke čija je svrha zavesti publiku te dobiti njihovu validaciju na temelju vlastitog izgleda. No krpelj je parazit, njegova žeđ nema granica i on raste gotovo do pucanja, baš kao i umjetnikova skulptura na napuhavanje. Performans SUN spaja elemente života izvan internetske kulture – elektroničku glazbu i energiju noćnog života pretvara u kontradiktorno hiperintenzivnu i energetičnu meditaciju o slobodi i mladosti. Oba rada prenose određene potrebe – biti viđen i istovremeno slobodan, konzumirati bez granica i bez razmišljanja o posljedicama. Oba rada emaniraju spoj nelagode i ushićenja: s jedne strane, monstruozno predimenzionirani krpelj sastavljen od šarolikog patchworka zahtijeva od nas divljenje i gađenje, kao i performans koji nas vodi od mlake svađe do klaustrofobičnog ispunjavanja prostora bukom i tisućama žutih konfeta unutar samo nekoliko minuta.
U radu Liine Magnee lik policajke prolazi kroz krizu identiteta. Kako humor i groteska pomažu razotkriti krhkost mehanizama institucionalne moći? Što nas očekuje?
Jurica: Performans SSasing’s Creed (Lady Says Stop) Liine Magnee kaotična je izvedba koja se neprestano kreće između apsurda, groteske i ranjivosti. Lik policajke predstavljen je u potpunom krahu – u jednom je trenutku vidimo u stanju apsolutne i intimne koncentracije dok svira klavir, dok se već u sljedećem prepušta samoreferencijalnom ludilu. Performans, osim razotkrivanja krhkosti institucionalne moći i onih koji je predstavljaju, otvara pitanje o novim junacima koji se pojavljuju u trenucima kada se društveni status počinje urušavati. Magnea istražuje okolnosti u kojima se pojedinci mogu izgubiti u ulozi žrtve ili razviti osjećaj mesijanstva, progovarajući o institucionaliziranim mehanizmima radikalizacije.
Alternativne queer stvarnosti
Luca Bonamore pretvara gestu poljupca u repetitivni, gotovo mehanički materijal. Kakvu poruku takva transformacija intimnog čina šalje o queer egzistenciji i izloženosti tijela javnom pogledu? Ili je tek opomena?
Jurica: Radi se o performansu koji nam je bilo zanimljivo uključiti u program iz nekoliko razloga, među ostalim i zbog njegova promišljanja stanja institucionalizacije onoga što mnoge muzejske ustanove nazivaju queer umjetnošću, kao i za svojevrsnu aproprijaciju queer stvarnosti u okviru onoga što možemo nazvati politikom predstavljanja (representational politics). Do prije nekoliko godina skoro svaki veći europski centar umjetnosti u svoje je programe uvrštavao i vogue ball, val koji je odjednom stao, a koji nam vjerojatno najviše govori o njihovoj ekstraktivističkoj prirodi. Radi se o projektu koji je inspiriran promišljanjem odnosa između javnih, polujavnih i kontraprostora kao teritorija u kojima se mogu realizirati alternativne queer stvarnosti, no zanimljivo je performans promatrati i u muzejskom kontekstu.
Bonamore razvija performans koji je mehaničan i repetitivan, ali unatoč tim kvalitetama i nepredvidiv – izvođači se neopterećeno kreću kroz prostor muzeja, prisvajajući njegovu infrastrukturu u cijelosti te razvijajući izvedbu s nejasnom vremenskom i prostornom dimenzijom, čime se otvara mogućnost da performans u potpunosti odbaci okvir muzeja i nastavi se izvan njega. Mislim da performans odražava ono što José Esteban Muñoz naziva horizontom koji tek treba doseći kada govori o queer egzistenciji, odbijajući fiksirane okvire promišljanja vlastitog postojanja. Vrijeme i prostor nalaze se u trenutku suspenzije, a kolektivnom sjećanju (poput iskustva cruisinga) pristupa se kao aktivnom i afektivnom teritoriju prevedenom u koreografiju.
Program nije koncipiran kao jedna predstava, nego kao niz situacija kroz koje se publika slobodno kreće. Kakvo ponašanje očekujete od posjetitelja i koliko računate na njihov osjećaj nelagode? Odnosno – na što „računate”?
Klara: Iz našeg iskustva, ovakav tip događanja donosi ushićenje. Umjetnički rad, performans, doživljava se puno intenzivnije jer je iznenadan. Publika je stavljena u poziciju iščekivanja nadolazećeg podražaja bez jasne predodžbe o tome što će je dočekati iza ugla. Zato što je cijelo događanje koncipirano kao niz neočekivanih situacija, teško je razaznati koja je od njih dio protokola, a koja je umjetnički performans, sve dok se izvedba ne počne vrlo jasno odvijati pred njihovim očima.
Utrka za budućnost
Trilogija I’m So Janky odbacuje i utopiju i distopiju u korist „neuredne i apsurdne” stvarnosti. Zašto vam je bilo važno naglasiti baš tu tehničku nesavršenost i koncept jankspacea? Možete li ga pojasniti?
Luja: Daniel Felstead i Jenn Leung pozivaju se na tekst nizozemskog arhitekta Rema Koolhaasa iz 2001. koji koristi termin junkspace. Za Koolhaasa, junkspace je otpadak moderne civilizacije koji se očituje u hiperprodukciji i hiperkonzumaciji – kopije kopija korporativnih zgrada, klimatizirani i dezorijentirajući prostori koji se u kontekstu povijesti civilizacije pozicioniraju kao prolazno smeće u neprestanom procesu renovacije. Jankspace je, kako opisuju autori, „groteskni, prazni prostor u digitalnoj mreži tehnokapitalizma koji ispunjavamo svojim sluzavim ljudskim tijelima”. Trilogija ispituje kakvu stvarnost kroje tehnološki titani i platforme kao što su Meta, Google ili Amazon, specifično stvarnost u kontekstu naših živih, nespretnih, smrtnih tijela. To je posebno relevantno u pogledu umjetne inteligencije i ideoloških pozicija onih koji je razvijaju i vode – jer to su utrke za budućnost koja nas čeka, za načine na koje će se ophoditi prema našim tijelima.
Tehnologija i njezin napredak nisu nekakva neutralna i neizbježna činjenica; ona je vezana za politike i programe onih na poziciji moći. A te politike često postavljaju naša tijela kao problem koji treba riješiti, a smrtnost kao prepreku koju treba nadići. To je ta stara prosvjetiteljska podjela tijela i uma, materijalnog i nematerijalnog, prirode i kulture. Utopija se kroji samo za selektirani broj privilegiranih – dok je stvarnost daleko neurednija jer je činjenica da čimbenik onoga što čini čovjeka jest i njegovo tijelo. U kontroverznom intervjuu za New York Times 2025. godine, multimilijarder i suosnivač Palantira Peter Thiel dao nam je naslutiti o kakvim je idejama riječ: kada ga je novinar pitao želi li da ljudska rasa preživi, Thiel je oklijevao – oklijevanje povezano s transhumanističkim svjetonazorom koji se oslanja na metode radikalnog rješavanja problema. Jankspace, dakle, ispituje što se događa kada se takve ideje pretvore u stvarnost.
Smije li se tvrditi da CUTE BUT PSYCHO sažima dosadašnja istraživanja kolektiva KUĆĆA o skrivenim strukturama moći, proizvodnji znanja i alternativnim načinima djelovanja? Dolazimo li do skorih, preliminarnih rezultata ?
Luja: Iz dosadašnjih reakcija publike i umjetnika jasno nam je da je tema iznimno relevantna i nešto o čemu je nužno govoriti: ugrubo, kako platformske estetike oblikuju naš svijet i kako supostojimo u tom okruženju. Pitanje je široko postavljeno i istraživali smo ga kroz različite teme, pristupe i medije: od 28. Media Mediterranea, kada smo u proljeće 2026. pripremili izložbeni i izvedbeni program, preko programa u našem prostoru na Trešnjevci – a konačno i kroz program u Muzeju suvremene umjetnosti 31. listopada. Od umjetnice Alex Quicho, koja je u Puli predstavila performans Lovescam u kojemu se bavila ekonomijom ljubavnih prijevara, do Tullija della Cortiglije, čiji ćemo novi rad tek predstaviti 13. studenoga u KUĆĆI, a istražuje veze zabavne i vojne industrije – CUTE BUT PSYCHO otkriva da se tehnološke infrastrukture emocija i platformske estetike pružaju u sve sfere svakodnevice, kako individualne tako i kolektivne. Aktualnost teme informirala je i naš kustoski program za 2027. godinu, kada pripremamo razvoj, odnosno nastavak ove teme.
Fotografije: I.B./Press
Pogledajte i:
