“Čim si prispjela, brže-bolje sam te privila uza se. Znaš li da u tom trenutku stravične okrutnosti i neizrecive nježnosti započinje svijet?”
U usijanoj praznini ljetnog Zagreba, dok kći odlazi na more s ocem, majka ostaje sama. Njihovi telefonski pozivi i glasovne poruke ubrzo prerastaju u tjeskobno, ali beskrajno nježno obraćanje u kojem se intimna drama razvoda izravno sudara s nemirima suvremenog svijeta.
Novi roman Materina (Stilus, 2026.) Maše Kolanović – profesorice na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i autorice zapaženih, nagrađivanih i prevođenih naslova poput Sloboština Barbie, Jamerika te Poštovani kukci i druge jezive priče – hipnotičan je tekst koji jednako dira i uznemiruje. Balansirajući između humora i nelagode, autorica majčinstvo ne prikazuje kao romantizirani mit, nego kao koncept radikalne ljubavi, leću kroz koju razotkriva nevidljivi rad, apsurde digitalnog kapitalizma i potragu za empatijom u načetome svijetu. S Mašom Kolanović razgovarali smo o prekariziranom životu, majčinskom radu i utopijskoj snazi imaginacije.
U romanu majčinstvo nije romantizirano, već je prikazano kao intenzivan fizički i emocionalni rad – od vožnje kćeri u improviziranoj kočiji i “bičevanja vlastitih koljena” na mostu, do kuhanja juhe od kostiju. Kako kroz prizmu feminističke etike skrbi i teorije prekarijata gledate na taj nevidljivi, iznurujući rad reprodukcije života koji se danas često uzima zdravo za gotovo ili prebacuje isključivo na leđa samohranih majki?
Prevladavajući imaginarij majčinstva ističe njegovu idealiziranu stranu, a one manje romantične strane majčinstva, kao što su fizička iscrpljenost, emocionalni napor, frustracija i svakodnevna borba za preživljavanje, naročito kod majki koje nemaju nikakvu podršku, mnogo rjeđe tematiziramo. U romanu nisam imala namjeru romantizirati majčinsku izdržljivost ni žrtvu jer kada slavimo sposobnost žena da izdrže nemoguće, zamagljujemo istinu o onome što majčinstvo od žena često traži. Nevidljiv, rodno obilježen i nepriznat rad jest onaj koji drži društvo, a rijetko mu se priznaje stvarna vrijednost. Tu je možda jedna od mogućih poveznica s prekarijatom. Prekarni radnici nerijetko rade poslove koji su nužni, ali slabo plaćeni, dok je sama njihova egzistencijalna sigurnost sporedna.
Naselje, neboder, socijalistički beton i arhitektura stanovanja igraju ulogu snažnog prostornog okvira u romanu. Na koji način arhitektura i urbana geografija oblikuju intimno iskustvo majčinstva i usamljenosti, te kako se u tom sivilu betona zrcali transformacija nekadašnjeg kolektivnog stanovanja u današnju atomiziranost prekariziranih kućanstava?
Pusto betonsko naselje ljeti poslužilo je kao korito za frenetičnu struju svijesti koja je gusto ispripovijedana, teška i ljepljiva, u svojoj bujici nosi suhe grane i leševe utopljenika. Ima zaista nešto začudno u atmosferi praznog Zagreba ljeti, recimo neki ljudi koje znam na to gledaju romantično, u mom romanu je ugođaj više nesnosan i apokaliptičan. K tome, takva ogoljelost i reduciranost Naselja u kojem živi junakinja ujedno je pozornica na kojoj mogu zaigrati ranjivi subjekti koji u regularnoj popunjenosti grada ne bi došli do izražaja.
Takva atmosfera ima nešto od onog sablasnog osjećaja u vrijeme korone kada smo snažnije primjećivali ono što nam u uobičajenom tijeku svakodnevice redovito prolazi ispod radara. To je, dakle, bila spisateljska intencija. U stvarnosti života, gradska betonska naselja danas svakako nose drugačije oblike društvenosti nego što je to bilo, primjerice, prije tridesetak godina. Posebno je to vidljivo u kulturi djetinjstva koje se u glavnini odvijalo u čoporativnim igrama u dvorištu, znajući da će netko od susjeda djeci dati jesti i piti kad ogladne i ožedne, dok se danas djetinjstvo u velikoj mjeri odvija u zlatnom kavezu osame pred ekranom.
Misli jednog mrava
Junakinja romana je stalno prikopčana na “Sustavko”, izmjerena radnim sekundama i SUS bodovima, dok rad od kuće zamagljuje granicu između profesionalnog i privatnog. Smatrate li da je suvremeni digitalni kapitalizam unio novu razinu alijenacije u majčinski život, gdje se briga o djetetu odvija u rascjepu između praćenja aplikacija i ispunjavanja Excel tablica?
Čini mi se da je donio alijenaciju u svačiji, a ne samo majčinski ili roditeljski život. Junakinja romana radi jedan od onih “bullshit” poslova, kako ih naziva David Graeber, posao koji nema neku stvarnu svrhu, čini se besmislen i u konačnici nepotreban. Takvu vrstu rada danas ima svaka struka, neke tablice, izvještaje i procedure koje ničemu ne služe, a moraju postojati.
K tome mi je fascinantno kako se oko cijelog tog sloja “bullshit” zadataka oformio jedan poseban tip jezika, tobože kreativnih kratica i pojmova, gotovo tepanja upućenog nekim besmislenim programima koje će sutra zamijeniti neki drugi. Dio sa “Sustavkom” u romanu karikirano ukazuje na apsurdnost takvog jezika, takvog posla i takvih zadataka koji ubijaju smislenost i kreativnost, a koji bi trebali biti sastavni dio ljudskog rada.
Djevojčicin notes Misli jednog mrava i njezine ideje o “poštenoj ekonomiji”, gdje svatko sam crta svoje najljepše novčanice, donose dječju filozofiju koja prokazuje odraslu racionalizaciju svijeta. Koliko nam upravo ta naivna, otporna i možda subverzivna dječja perspektiva može poslužiti kao korektiv za okrutnosti suvremenog tržišnog društva?
Kod djece me fascinira ta nesvjesna lucidnost koja prokazuje legaliziranu i institucionaliziranu nepravednost i apsurd svijeta odraslih. Dječja perspektiva još nije “zagađena” logikom svijeta odraslih, pa mi je zanimljiva kao način očuđavanja svijeta, svojevrsni dadaistički odgovor na suvremeni “kapitalistički realizam”.
Prizor Bolesnice i Čarobnjaka u susjednoj zgradi nosi snažnu vizualnu i tjelesnu težinu (gubitak dojke, njega oboljelog tijela, starost). Kako kroz teoriju pogleda (gaze) i feminističku medicinsku humanistiku tumačite taj čin promatranja tuđe patnje kroz prozor – je li to oblik voajerizma ili jedini preostali put do empatije i solidarnosti u otuđenoj zajednici?
Junakinja u romanu ne uživa u tom pogledu, ona ga prema susjednoj zgradi upućuje sa strepnjom i brigom te sanja o rušenju barijera koje postavlja odvojenost i otuđenost života u betonskim blokovima. Njezin pogled upućen susjednoj zgradi i prizoru njegovanja teško bolesne žene jest sekvenca romana koja dinamizira junakinju u njezinoj osamljenoj poziciji u skladu s onim što ona osjeća i kako promatra svijet. Empatija započinje pogledom i zamišljanjem što osjeća druga osoba. Takav pogled isprva može biti voajerski znatiželjan, ali se on isto tako ne iscrpljuje u znatiželji, već želi prijeći nevidljivu barijeru, pružiti ruku. To je svojevrsni nulti korak empatije.
Prizor padanja i pucanja stakla uokvirene sepija-fotografije na kojoj su majka i kći kostimirane u žene s početka 20. stoljeća otvara prostor za razmišljanje o ženskim pravima. Zašto nam je i danas, usprkos prividnoj slobodi, potrebno osvještavati da prava ženskog tijela, rada i imovine nisu neupitna, nego izvore tražimo u dugom, krhkom i lako lomljivom lancu naših majki i prabaka?
Razmišljati feministički znači imati svijest o tim koracima i o tome da ono što danas smatramo našim pravom nije bilo tako prije trideset ili pedeset godina. Ta su prava izborena uz visoku cijenu. Književnost nas na to neprestano podsjeća. Svojim studentima/icama uvijek kažem: pročitajte Kamen na cesti Marije Jurić Zagorke kako biste vidjeli kako smo stajali sa ženskim pravima i konceptom slobode prije nepunih sto godina.
No, ne mora se čak ići ni tako daleko. Pogledajte, primjerice, tekstove i sudbine Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić koje su hrabro i ustrajno otvarale prostor intelektualne i građanske slobode pod cijenu vlastitog komfora. Naš današnji položaj ne može se promatrati bez svijesti o kontinuitetu te borbe, kao i svijesti o vlastitoj odgovornosti u sadašnjem trenutku koja će imati reperkusije za budućnost onih koje dolaze.
Maša Kolanović – žao mi je, ovo nije ta knjiga
Junakinja “priznaje” da, dok je sama, jede zaleđenu hranu, nezdrave obroke i podliježe kaosu svakodnevice, suprotstavljajući se normativnom diktatu “savršene, nutricionistički osviještene majke”. Koliko je važno u književnosti osloboditi majčinstvo od osjećaja krivnje i prikazati ga u njegovim stvarnim, kontradiktornim i nesavršenim oblicima? Vidjeli smo u razgovoru na Klubu čitatelja da nije lako…
Da, čitatelji koji su očekivali junakinju koja će razvod stresti kao prašinu s cipela i uspješno reguliranu novorazvedenu majku definitivno će se razočarati. Takva mi perspektiva ne bi bila spisateljski inspirativna niti bih njome mogla izraziti sve ono što mi je ovakav nesavršen i ranjeni glas omogućio.
Roman uostalom hvata krišku života u svijesti junakinje koju pratimo u prvom ljetu nakon razvoda kroz nepuna tri ljetna tjedna u pustoši grada ljeti dok radi besmislen posao, k tome joj se pokvarila klima i u jednom trenutku se razboli… Roman govori to što govori, a ne nešto drugo. Još je važnije kako govori.
U pisanju ovog teksta stil i igra s jezikom bili su mi iznimno važni. Ironija isto tako igra važnu ulogu u načinu na koji junakinja vidi sebe, primjerice kad se naziva i opisuje različitim usporedbama kao što su plastična vrećica koja se batrga, zemlja puna mravljih rupa… Netko bi možda poželio da radi na sebi, izlazi, nezadovoljstvo pretvori u osobni rast, ide u teretanu, bude “najbolja verzija sebe”… Žao mi je, ali ovo nije ta knjiga.
U Materini se intimna drama razvoda i samoće neprestano isprepliće s globalnim tragedijama – od ratova u Gazi i Sudanu do klimatskog kolapsa i oluja koje čupaju krovove. Kako književnoteorijski opravdavate tu nemogućnost bijega u “izoliranu privatnost” i zašto majčinska briga nužno mora postati globalno i politički osjetljiva?
Naslovljenica na prvoj razini pripovjednog registra jest kći, ali na drugoj razini to je cijeli svijet. Moja je intencija bila gusto ispreplesti obraćanje lika voljenom biću i pripovjedno obraćanje svijetu. Citat iz Varufakisove knjige Što sam rekao kćeri o ekonomiji daje početni signal za takvo čitanje. Ni Varufakis nije pisao privatno pismo kćeri o ekonomiji, već ju je iskoristio kao naslovljenicu svoje knjige kojom objašnjava ekonomsku logiku suvremenog svijeta svim čitateljima.
Moja intencija nije bila napisati roman u kojem se zabrinuta majka obraća odsutnoj kćeri jer u svijetu romana ona naizgled i nema razloga za preveliku brigu – dijete je s ocem na sigurnom. Ali strahote svijeta u kojem se roman odvija i koji je građen na prepoznatljivim koordinatama suvremenosti obilježene genocidom, klimatskim promjenama, zagađenjem, nasiljem i mržnjom nipošto ne čine od svijeta sigurno mjesto, ne samo za njih dvije, nego za sve.
Stoga “majčinsko” u romanu nije samo iskustvena kategorija, nego koncept ljubavi koji se želi protegnuti iz partikularne dimenzije i primijeniti na cijeli svijet. Kad bismo svu djecu gledali kao vlastitu djecu, svakog čovjeka kao dio naše vlastite proširene obitelji, tuđa patnja i nevolja ne bi često ostale samo tuđi problem. Koliko god je svijet ispunjen nasiljem i mržnjom, utoliko je majčina ljubav u romanu prenaglašenija, nekima će se činiti hipertrofirana. Ali takvom je čini postupak književnog očuđenja jer upravo tako prenaglašena stoji kao protuteža okrutnom i bešćutnom svijetu.
Lik Mladića koji luta Naseljem, izvikuje svoj krik i na kraju biva žrtvom nasilja predstavlja marginalizirane i neshvaćene pojedince našeg društva. Njegova neočekivana prosidba glavne junakinje nosi dirljiv i tragikomičan naboj. Kakvu ulogu u strukturi romana igra taj krik i zašto nam je tako teško prihvatiti drugačije tijelo i glas u javnom prostoru? Ovdje, danas, kod nas…
Drugi i drugačiji izazivaju nelagodu i strah, često i nasilnu reakciju, iako nikoga ne ugrožavaju. Baš zato njegov krik dobiva važan prostor u romanu; junakinja se s njime identificira, preuzima ga kao vlastiti jer u njegovoj slomljenosti i izgubljenosti prepoznaje dio sebe. Ona do apsurda dovodi situaciju Mladićeve prosidbe u stilu “što bi bilo kad bi bilo” kao nekonvencionalan i neočekivan odgovor na to pitanje. Umjesto da ga, recimo, gurne i od njega se odmakne s gađenjem, ona u svojoj mašti radikalno ide u suprotnom smjeru zamišljanja što bi donio pozitivan odgovor, da bi naposljetku nježno ustuknula.
Motiv Tamagotchija (koji biva zaboravljen, pa “rodi jaje”, pa pretvara majku u “baku”) donosi element digitalne igračke koja zahtijeva stvarnu emocionalnu i fizičku skrb. Je li to komentar na posthumanu stvarnost u kojoj razvijamo simbiotske i skrbničke odnose s plastičnim i virtualnim entitetima kako bismo kompenzirali usamljenost?
Nadam se da je Tamagotchi u romanu prvenstveno nasmijao čitatelje. On je, dakako, sve to što kažete i aluzija na virtualnost u kojoj se botovi smatraju osobama, ali ne zaboravimo da je to bila jedna od prvih digitalnih igračaka koja je tražila neki oblik skrbi i tzv. “odgovornosti”, za razliku od propadališta skrolanja u potrazi za zabavom…
Meni je taj motiv prvenstveno poslužio za gradnju humora u tekstu, kao način na koji se majka uživljava u svijet djeteta i približava njegovom imaginariju i jeziku – to su one luckaste situacije u igri kad roditelj od sebe radi pajaca, priča sa svojim djetetom gluposti i šašave svaštarije, pokušava mu preko njemu poznate igračke objasniti osjećaje i svijet… No, pripovjedačica takvu situaciju koristi kao povod za postavljanje još radikalnijih zahtjeva obučenih u tobože djetinje ruho, primjerice kad govori da bi trebali ugraditi Internacionalu u repertoar Tamagotchijevih melodija… Dijete u romanu, dakako, neće skužiti u čemu je poanta, ali čitatelji valjda hoće.
Vaš stil karakteriziraju jezične igre, dekonstrukcija početnica i slovarica (npr. ako jabuci makneš ja, ostane buka; Gaza, genocid), te spajanje pop-kulture i mračne stvarnosti. Kako humor i jezična igra pomažu u nošenju s traumom i gorkom svakodnevicom, a da pritom ne umanje težinu tematskog okvira?
Igra s jezikom za mene je epifanijski dio pisanja. Iz te igre proizlazi najveći užitak samog stvaranja teksta. No, humor za mene uvijek ujedno ima i političku dimenziju, iz njega se rađa kritika, on ukazuje na apsurde svijeta u kojem živimo, pružajući kakvo-takvo olakšanje čija je moć ponekad samo u neobičnoj slici i metafori. Takva igra ujedno nosi veliku odgovornost i mora imati osjećaj za mjeru, posebice kad su u pitanju teške teme ovoga romana. Napetosti horora i humora opisuju njegovu srž.
Opisujete kako se razvodom magični broj tri raspuknuo na “jedan i pol”, a dijete postalo “migrant s teškim snopom ključeva i školskom torbom”. Kako književno oblikovati iskustvo redefiniranja obitelji izvan patrijarhalnog ideala, a da se ujedno odrazite na osjećaj raspolovljenosti koji to donosi djetetu i majci?
Roman ne bježi od težine te situacije i emocionalnog tereta koji ona sa sobom nosi. Negiranje te težine za mene bi opet bilo ravno self-help kiču koji preskače procese žalovanja i procesuiranja koji su nužni za ponovno redefiniranje razrušenih obitelji. Majka i dijete nakon događaja razvoda u romanu ne mogu reći: “Sve je bilo lijepo i ništa nije boljelo.” Ali isto tako idu dalje i nose svoje ožiljke kako znaju – nespretno, bolno, trapavo, nesavršeno. Roman prikazuje djelić tog procesa kroz koji prolazi svijest majke koja se s tom težinom hrva i u konačnici zakoračuje u novu konstelaciju svog života. Ta konstelacija ima sidrište u ideji u kojoj je cijeli svijet produžena obitelj.
Voda u romanu dolazi u raznim oblicima – od iscurene tekućine pokvarene klime, znoja, olujne kiše, pa sve do opasnog mora na Lampedusi i pločica u kupaonici. Koja je simbolička i materijalna funkcija vode u tekstu – je li ona prijetnja prelijevanja kaosa ili medij pročišćenja i ponovnog rađanja?
Mislim da može biti sve to što govorite i da na neki način taj motiv fluktuira između kataklizme i nade, baš kao i cijeli roman u kojem je struja svijesti junakinje uvijek pomalo na rubu da se prelije izvan korita, ali se to ipak ne događa. Za mene je u gradnji teksta, primjerice, bilo važno napraviti kontrast s jedne strane vrelog ljeta na asfaltu na kojem je majka i mora na kojem je djevojčica. Ti kontrasti poslužili su mi u gradnji različitih pripovjednih mikrosituacija.
Kao sveučilišna profesorica, znanstvenica i književnica, u tekstu se dotičete i pozicije intelektualnog i kulturnog rada u suvremenom društvu (radionice za pamćenje OIB-a, mizerni honorari umjetnika, birokratizacija). Koliko je Materina ujedno i autorazmatranje o uvjetima u kojima danas nastaje književnost?
“Sustavko” obuhvaća dio motiva vezan za besmislenu stranu rada koji očigledno plaća račune, dok su ovi drugi motivi ukazivali na suzbijanje kreativnosti i njezino prikazivanje nevažnom i nerelevantnom, a samim time i neadekvatno plaćenom u tehno-političkom svijetu naše suvremenosti. I tu opet dolazi očuđena mašta djeteta kao upitnik. Djecu, kad su mala, recimo uvjeravamo kako je lijepo i važno crtati, a onda im u jednom trenutku počnemo govoriti da se kane takvih stvari jer je budućnost u STEM-u. Dakako, ne ja osobno, već kao društvo to činimo. Dijete u romanu dovoljno je malo da ga se u to još ne može uvjeriti.
Završne stranice romana donose silovit, takoreći karnevaleski i utopijski preokret – proslavu ozdravljenja, dolazak mira, povratak Mladića, ukidanje SUS bodova i zagrljaj na betonskom platou. Je li taj eksplozivni happy end, prožet stihovima i nadom, svjesna feministička subverzija distopijskog svijeta i pjesnički čin vjere u to da je “stara nesreća samo mlada sreća”?
Kraj romana prevrednovani je happy end, karnevaliziran, felinijevski, silovit… Kraj proglašava pobjedu zamišljanja alternative jednog boljeg svijeta za sve. U smislu književnog postupka time sam htjela postaviti pitanje o ulozi imaginacije “u ovom strašnom času”, točnije, u što sve trošimo našu imaginaciju. U mržnju, sočne hejterske komentare, psovku, tehnologiju, profit, vojnu tehnologiju…
A što bi bilo da je tako ulažemo u izgradnju boljeg svijeta, u traženje rješenja za mir, u načine očuvanja okoliša, pomaganja ugroženima, bolje uvjete obrazovanja, rada, zdravstva… Kao što je kroz cijeli roman briga za dijete ujedno i briga za svijet, tako se na njegovom kraju dobar osjećaj i sreća dijele sa svijetom, a imaginacija “sretnog završetka” i slike zagrljaja treba isto tako obuhvatiti cijeli svijet. To nije ironija za kraj. To je imperativ za kraj.
Fotografije: Privatna arhiva, Anto Magzan, Marko Ercegović
Pogledajte i:
