Žensko tijelo kao arhiv i poligon nasilja – zašto je Lubenica možda najvažnija predstava sezone? Recenzira Srđan Sandić

Od ratnih izvješća iz Negeva do zagrebačkog eskapizma, predstava Lubenica razotkriva kako patrijarhalna matrica moći povezuje genocid i nasilje nad ženama

6 min čitanja
Lubenica

Postoje kazališne večeri nakon kojih izlazite iz dvorane s osjećajem ugodne kulturne zasićenosti – onim malograđanskim alibijem koji jedan od likova u ovoj predstavi tako brutalno i točno secira riječima: “Otvorili smo temu. Ma otvorili smo kurac.” Predstava Lubenica pripada onoj drugoj, rijetkoj i neophodnoj vrsti teatra koja vam taj alibi izbija iz ruku već u prvim minutama. Kroz strukturu humanitarnog pub-kviza, klupskog ravea, whatsapp-šaputanja o dostavljačima i dokumentarno-književne rekonstrukcije, autorski tim Montažstroja, redatelj Borut Šeparović u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu gradi važnu mapu našeg svakodnevnog suučesništva, ravnodušnosti i selektivne empatije. Barem za tu jednu noć, ako ne i za dugo sjećanje…jer znamo kako je kazalište porozno. A i naše sjećanje.

Gledati Lubenicu kroz feminističku prizmu znači uočiti kako se nasilje nad Palestinom i nasilje nad ženskim tijelom ne odvijaju na odvojenim kolosijecima, već izviru iz iste kolonijalne i patrijarhalne matrice. Predstava ne pristaje na humanitarnu patetiku koja od žrtve traži da bude nijema ikona; umjesto toga, ona secira jezik moći – od birokratske hladnoće izraelskih vojnih izvješća iz 1949. do zagrebačkog lifestyle eskapizma u kojem se genocid natječe za pažnju s menstrualnim grčevima i ring lightom.

Žensko tijelo kao arhiv i poligon nasilja – zašto je Lubenica možda najvažnija predstava sezone? Recenzira Srđan Sandić

Od ratnog plijena do algoritma: kako ratujemo preko ženskih leđa

Središnji, etički najteži dio predstave – epizoda Nirim – suprotstavlja dokumentarni zapis iz izraelskog dnevnika Haaretz (2003.) i književni tekst palestinske autorice Adanije Shibli (Sporedan detalj). Ovdje predstava ulazi u izravan dijalog s temeljima feminističke teorije rata. Kao što je još Susan Brownmiller u svojoj pionirskoj studiji Protiv naše volje (1975.) dokazala, ratno silovanje nije eksces neobuzdane muške požude, već svjesni politički čin zastrašivanja, demonstracije moći i ponižavanja neprijateljske zajednice preko tijela njezinih žena.

Kada potporučnik Moshe u Lubenici postavlja demokratsko glasanje pred svoj vod – hoće li zarobljena beduinska djevojka biti kuhinjska radnica ili će vojnici s njom raditi što god žele – svjedočimo onome što Cynthia Enloe definira kao militariziranu muškost. Vojna institucija ovdje ne funkcionira unatoč seksualnom nasilju, već upravo zahvaljujući njemu: zajedničko, rasporedom regulirano silovanje postaje cement muškog ratnog drugarstva, dok je tijelo neimenovane djevojke svedeno na teritorij koji treba “očistiti”, “oprati” petrolejem i crijevom te naposljetku “ukloniti sa svijeta” kad postane suvišno.

Istodobno, predstava majstorski povezuje taj povijesni zločin s njegovom suvremenom pravno-teorijskom artikulacijom kod Catharine A. MacKinnon i Rhonde Copelon. Dok MacKinnon inzistira na tome da sustavno seksualno nasilje nije privatni incident već instrument genocida i uništavanja identiteta zajednice, Copelon nas upozorava na opasnost hijerarhizacije zločina – na činjenicu da međunarodno pravo i javnost često ostaju slijepi na rodno uvjetovano mučenje sve dok ono ne postane dio šire statistike istrebljenja. U Lubenici, sudska presuda iz 1950. godine, djevojčino ime zauvijek gubi u pijesku Negeva, postaje paradigma sustavnog brisanja ženskog iskustva iz povijesnih arhiva dok su potporučnik Moshe i narednik Michael u odvojenim postupcima osuđeni za ubojstvo djevojke. Moshe je oslobođen optužbe za silovanje. Za silovanje je osuđen samo jedan vojnik.

Žensko tijelo kao arhiv i poligon nasilja – zašto je Lubenica možda najvažnija predstava sezone? Recenzira Srđan Sandić

Žensko tijelo na sceni: između spektakla, eskapizma i svjedočanstva

Lubenica odbija tradicionalnu reprezentaciju ženskog tijela kao pasivnog objekta pogleda (male gaze) ili estetskog ukrasa patnje. U suvremenom postdramskom i dokumentarnom teatru žensko tijelo na sceni nikada nije neutralno: ono je ili hipervidljivo kao potrošački ideal (kroz beauty rutine, tutoriale za stražnjicu i orijentalističke fantazije o “zlatnim” ženama pod hidžabom u uredskim tračevima), ili je radikalno izloženo kao mjesto upisivanja povijesne traume.

Autorski tim briljantno izbjegava zamku voajerizma u prizorima nasilja nad beduinskom djevojkom. Umjesto naturalističke simulacije silovanja – koja bi u kazalištu lako skliznula u pornografiju patnje – nasilje se posreduje kroz hladnu, gotovo forenzičku montažu iskaza, promjenu registara i tjelesni otpor izvođačica.

Žensko tijelo na ovoj sceni istodobno je i tijelo zagrebačke milenijalke, djevojke koja zbog menstrualnih grčeva traži datulju (gdje čak i menstruacija postaje bojno polje etičkog konzumerizma i bojkota), i tijelo djevojke u Negevu čija se gola koža ispire pod vojničkom cijevi. Upravo u tom sudaru svakodnevnog biološkog i radikalnog političkog leži subverzivna snaga ove režije: nema “sigurnog” mjesta izvan politike, čak ni u vlastitoj maternici ili na plesnom podiju.

Žensko tijelo kao arhiv i poligon nasilja – zašto je Lubenica možda najvažnija predstava sezone? Recenzira Srđan Sandić

Glumački ansambl kao seismo-aparat vremena

Ovakav dramaturški i etički zahtjevan materijal mogao bi lako skliznuti u pamflet da iza njega ne stoji iznimno artikuliran i posvećen izvođački tim koji s lakoćom prelazi iz britke satire u ledenu dokumentarnu tišinu.

Posebnu pohvalu zaslužuje studentica 5.godine glume na zagrebačkom ADU Nina Spasović, koja na scenu donosi rijetku kombinaciju ranjivosti i glumačke koncentracije. Njezin izvođački dio nosi ogroman emotivni i etički teret predstave; Spasović ga iznosi bez imalo patetike, s jasnom unutarnjom tenzijom koja publiku drži prikovanom za stolac i onda kada bi najradije skrenula pogled.

Uz nju, Andro Damiš fascinira svojom tjelesnom izvedbom. Njegovo tijelo na sceni funkcionira kao svojevrsni katalizator ritma i napetosti – od klupske ekstaze i tjelesne komike do mračne, disciplinirane koreografije moći, Damiš dokazuje da je fizički teatar najuvjerljiviji onda kada misao izravno upisuje u mišić i pokret.

Bernard Tomić još jednom potvrđuje status standardno izvrsnog i pouzdanog glumca koji precizno vlada tekstom, ritmom i ironijom. Njegova sposobnost da u jednoj rečenici ogoli licemjerje domaće kulturne i političke scene – bez suvišne geste, oslanjajući se na inteligenciju izgovorenog – daje predstavi nužnu intelektualnu oštrinu.

Konačno, Andrija Žunac u ulozi “radikalnog centra” i glasa hrvatskog političkog konformizma potvrđuje se kao istinska buduća glumačka zvijezda. S nevjerojatnim osjećajem za mjeru, suptilnu grotesku i prepoznatljivu retoriku “umjerenog užasa”, Žunac utjelovljuje onaj tip domaće šutnje koji najglasnije odobrava zločin dok se zaklinje u “dijalog” i “složenu povijest”.

U konačnici, cjelokupni autorski i izvođački tim – uključujući snažne ženske glasove i prisutnosti poput Petre Cicvarić, Dore Dimić Rakar te Jakova Jozića i Nine Pavlekovića kao izvođača na kojih se osovina militantnosti pouzdano oslanja – stvorio je predstavu koja nas ne pita znamo li što se događa u Gazi ili što se dogodilo u Negevu. Lubenica nas pita nešto puno neugodnije: koliko nam je još sekundi udobnosti potrebno da bismo tuđu smrt nastavili konzumirati kao usputnu informaciju između dva zalogaja? Utoliko velika pohvala dramaturškom timu Filipu Rutiću i Ivani Vuković.

Fotografije: Jelena Janković

Povezani članci

elle decoration

Pretplati se na časopis

PRETPLATITE SE