Monika Herceg ne piše iz ugodne estetske udaljenosti – njezina književnost izrasta direktno iz trbuha, iz menstrualnog grča, iz siromaštva u kojem se predmeti popravljaju do besvijesti, a trauma nasljeđuje generacijski. U svom romanesknom prvijencu Ovdje počinje šuma, jedna od najznačajnijih i najnagrađivanijih regionalnih autorica mlađe generacije donosi beskompromisnu, polifonu i uznemirujuće autentičnu kroniku ženskog preživljavanja. Romano Nikolić i Dorotea Šušak upravo postavljaju dramatizaciju ovog romana u HNK Ivana Pl. Zajca u Rijeci. Predstava donosi potresnu i stilski preciznu kroniku ženskog iskustva, generacijske traume, siromaštva i emancipacije.
O tijelu kao arhivu nasilja i nježnosti, jeziku usmene predaje, marginaliziranoj radničkoj svakodnevici te patrijarhatu koji se lomi i prenosi kroz matrilinearnu vertikalu – razgovaramo s Monikom Herceg.
U romanu Ovdje počinje šuma tijelo djeteta i tijelo majke funkcionira kao arhiv neprerađenog nasilja – od uganutih zglobova i šiba do somatskih manifestacija enureze pod stolom dok đed razbija posuđe. Kako promišljaš feminističku koncepciju “tijela kao primarnog tekstualnog prostora”? U kojoj mjeri proza omogućuje preciznije mapiranje te generacijske, patrijarhalne traume u odnosu na tvoju raniju poeziju (Početne koordinate)?
Dobila sam jučer menstruaciju, i krvareći evo, mogu samo napraviti poklon svom tijelu dok razgovaram u bolovima. Tijelo shvaća situaciju prije nego što razumijemo. Prije nego što možemo imenovati nasilje, prije nego što možemo objasniti strah, prije nego naš mozak dobije šansu procesuirati, donijeti zaključke, tijelo već reagira. Tijelo je stratište, ali i bašta, sve je naše tijelo. Žensko je tijelo i doslovno u stanju stvoriti drugo ljudsko biće. Zamislite tu nevjerojatnu moć!
Dijete koje se skriva pod stolom ne razmišlja o patrijarhatu, o obiteljskom nasilju, o generacijskim traumama. Ono pokušava zauzeti što manje prostora, smanjiti se toliko da ga nitko ne vidi jer shvaća da je to način na koji će možda ostati sačuvano. I meni je upravo to važno: da u jednom malom pokretu tijela, u nastojanju da ono bude što manje vidljivo može biti sadržana čitava povijest odnosa moći.
Ali ne bih htjela tijelo svesti samo na arhiv nasilja, iako mislim da je ono naš najveći i najbolji arhiv. Tijelo je i arhiv nježnosti, užitka, ljubavi. Ono nije samo mjesto na kojem se nasilje upisuje, nego i mjesto s kojeg mu se možemo oduprijeti. Tijelo sve upija, ugrađuje. I zato je važno da o tijelu govorimo i s pozicije razumijevanja klasnih razlika. Nisu sva tijela jednako izložena, niti imaju jednake mogućnosti oporavka. Tijelo žene koja cijeli život fizički radi, rađa, njeguje druge i pritom nema pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi ne možemo promatrati odvojeno od materijalnih uvjeta njezina života. Tijelo je uvijek i društveno tijelo.
Prije šume, bila sam duboko u pisanju jednog drugog romana koji se bavi seksualnim oslobođenjem mlade žene koje se događa istodobno s gubitkom majke. Žensko seksualno oslobođenje još je uvijek velik tabu. Taj roman gradim kao veliku, polifonu strukturu u kojoj se isprepleću povijesti nevidljivih žena, različiti feministički trenuci, mizogini obrasci i propitivanje književnih formi. Ali negdje tijekom pisanja shvatila sam da ne mogu preskočiti početak.
Da, ako se doista želim baviti jezikom, moram krenuti prema njegovu središtu. A središte jezika za mene je, između ostaloga, usmena predaja i djetinjstvo. Jezik žena koje nisu imale mogućnost obrazovanja, koje nisu imale pristup knjigama, koje nisu mogle razvijati vlastiti izraz izvan vrlo ograničenih društvenih i materijalnih okolnosti. Jezik koji je bio okljašten siromaštvom i nedostatkom obrazovanja, ali koji je istodobno posjedovao nevjerojatnu imaginaciju, metaforičnost, vlastitu logiku i vlastite načine pripovijedanja. I to mi je bilo iznimno važno. Ne samo rekonstruirati jedan svijet nego pokušati razumjeti kako je taj svijet sam sebe pripovijedao. Kako su govorile i pripovijedale žene koje nisu imale mogućnost postati književnice? Kako su stvarale priče? Što su mogle izgovoriti, a što je ostajalo izvan njihova jezika? I što se događa kada taj jezik, koji je dugo postojao samo u usmenoj predaji, pokušate prenijeti u književnost?
Taj proces za mene je u određenim trenucima bio i retraumatizirajući. Jer nije jednostavno vraćati se u iskustva iz kojih ste se godinama pokušavali izmaknuti. Ali istodobno sam osjećala da je nužan. Lako je pisati roman služeći se svim onim što danas znam, svim književnim i intelektualnim alatima koje sam stekla. Mnogo je teže pokušati napisati roman o onome kako je bilo, a pritom ne nametnuti tom svijetu znanje koje tada nije postojalo. Ne govoriti umjesto djeteta koje još nije imalo riječi kojima bi moglo objasniti vlastiti život, ni umjesto babe koja živi po jedinim pravilima koja zna.
Početne koordinate imale su neki drugi cilj, drugačiju strategiju pisanja; tamo sam se bavila više kolektivnom naracijom s ulazima u osobno iskustvo, također istražujući sjećanje i nasljeđivanje. U romanu sam namjerno radikalno ušla u tijelo. Sve što radimo, radimo tijelom, a o tome tako rijetko razmišljamo. Ali, kada smo na tijelo svedeni jer je ono naš jedini radni resurs, tjelesne stvari najednom su daleko konkretnije, bitnije. Siromaštvo proizvodi drugačiji pogled na tijelo: ako se oznojite, a ne možete se okupati, znoj je nešto što ostaje s vama, ako osjećate stalnu fizičku bol zbog teških poslova, nećete preskočiti umor tijela; ako je vaša ishrana loša, cijeli sustav probave postaje vidljiviji. Vama. A da uključimo i paradoks, društveno postaje sve nevidljiviji.
Tijelima se želimo baviti samo kada ih možemo eksploatirati: za lijepe billboarde, pozive na kupovinu i njegu itd. Tijela koje se muče, trpe i pate potpuno su nevidljiva za ostatak društva, kao i siromaštvo uostalom. Zašto mislimo da siromaštva nema? Jer se ono skriva, jer je sram golem, jer je društvena isključenost radi istoga ogromna. Da se vratim na tijelo, moramo mu vjerovati. Kad osjetimo neugodu, kad osjetimo ugrozu, naše tijelo zna nešto. Pitajte ga, uvijek ga pitajte, što je to što osjeti.
Baka u romanu posjeduje specifična, arhaična znanja o prirodi, krumpiru na stopalima, čišćenju crijeva i preživljavanju, dok su ta znanja istovremeno u neprekidnom sukobu s institucionalnim sustavima (bolnica, škola, crkva). Kako feministički situiraš tu potisnutu, neformalnu epistemologiju ruralnih žena? Je li pisanje o takvom radu – nevidljivom, reproduktivnom i fizički iscrpljujućem – čin književne valorizacije ženskog povijesnog subjekta koji je u kanonu najčešće ostajao bez glasa?
Za mene je vidljivost i prisutnost tog znanja bila ključna u knjizi. Dugo sam istraživala različita vjerovanja, različite običaje, iako bi čovjek pomislio da je sve to banalno. Ali tim je teže, jer je to znanje, nažalost, teže dostupno. Nužno je da sve to, što nestaje sa selom, kao i jezik na kraju krajeva, ostane sačuvano. Zato je za mene ova knijga, baš kao i tijelo, također arhiv i tako sam je, među ostalim, i gradila.
Kada govorimo o znanju, prvo se moramo zapitati tko je imao pravo određivati što se znanjem smatra. Moja baba, kao i mnoge žene njezine generacije, nije imala pristup obrazovanju koje bi njezinu inteligenciju i iskustvo pretvorilo u društveno priznatu vrijednost. Ali znala je nevjerojatno mnogo o zemlji, biljkama, životinjama, uzgoju hrane, bolestima, godišnjim dobima, preživljavanju. Ta znanja nisu bila sustavno zapisana, nisu se predavala u školama, nisu donosila akademske titule. Prenosila su se radom, razgovorima, promatranjem su se produbljivala, mijenjala, među ženama koje su često bile nepismene ili vrlo slabo obrazovane.
Naravno, ne želim romantizirati taj svijet. Nije svako tradicionalno znanje nužno ispravno, kao što nije svaka narodna metoda liječenja učinkovita. Mnoga su ta rješenja nastala upravo zato što ženama nisu bili dostupni liječnici, lijekovi, obrazovanje i institucionalna zaštita. Ali ne možemo zbog toga odbaciti čitav jedan sustav iskustvenog znanja.
Zanima me i koliko smo ženskog rada jednostavno izbrisali iz povijesti. Žene su hranile obitelji, održavale kućanstva, uzgajale hranu, brinule se za djecu i starije, a sve se to podrazumijevalo. Kao da se hrana sama pojavljivala na stolu, kao da su djeca sama odrastala, kao da se kuće same čistile. Pisati o tom radu znači učiniti ga vidljivim. Ali meni je važno i nešto drugo: te žene nisu bile samo radnice, majke i njegovateljice. One su bile i pripovjedačice. Posjedovale su vlastite interpretacije svijeta, vlastite mitologije, humor, maštu. Zapravo, rekla bih da je jedna od temeljnih priča mog romana upravo priča o tome kako se pripovijedanje prenosi s jedne žene na drugu. Baba ne ostavlja djevojčici samo sjećanja. Ostavlja joj mogućnost da od svijeta napravi priču.
Pocinčani i porculanski tanjuri, tarač, ruljača, kutija od cipela, gumene pelene iz Caritasa – tvoj tekst zasićen je materijalnošću siromaštva. U feminističkom materijalizmu objekti nisu samo kulisa, već aktivni sudionici ženskog života i preživljavanja. Na koji način materijalna oskudica uvjetuje identitet djevojčice u romanu i kako izbjegavaš zamku romantičarske egzotizacije siromaštva u suvremenom hrvatskom romanu?
Mene u ovom romanu nije zanimalo kako napisati lijepu rečenicu koja će zadiviti svu silu književno-kritičarskih patrijarhalnih očekivanja. Zanimalo me nešto radikalnije: kako doći do prikaza jednog konkretnog iskustva? Kako pronaći jezik koji neće prekriti ono o čemu pišem? Kako ne pretvoriti siromaštvo u estetiku, nasilje u atraktivnu književnu scenu, a tuđu ili vlastitu patnju u nešto što će čitatelju biti zanimljivo na onaj voajeski način?
Mislim da je to istodobno estetska, etička i epistemološka odluka. Jer ne odlučujemo samo kako ćemo nešto ispričati. Odlučujemo i kakvo ćemo znanje o svijetu tim pripovijedanjem proizvesti. Hoćemo li iskustvo učiniti razumljivijim ili ćemo ga, paradoksalno, upravo ljepotom jezika udaljiti od njegove stvarnosti?
A pritom nisam željela odustati od jezika kao prostora književnog istraživanja. Naprotiv. Mene je zanimalo kako pronaći jezik koji proizlazi iz samog iskustva, iz prostora u kojem se ono dogodilo, iz ljudi koji su ga živjeli. Jer i siromaštvo proizvodi drukčiji odnos prema jeziku. Kao što ga proizvode geografski prostor, obrazovanje, rad, migracije, društvena klasa. Ne govorim pritom da je jezik siromašnih ljudi siromašan. Upravo suprotno. On može biti nevjerojatno bogat metaforama, humorom, usmenim pripovijedanjem, neobičnim sintaktičkim rješenjima, ali istodobno može biti ograničen mogućnostima obrazovanja i društvenim okolnostima u kojima nastaje.
Mene je zanimalo upravo to proturječje. Bilo mi je važno da se taj jezik čuje. Da ne bude samo materijal koji ću ja, kao obrazovana autorica, naknadno prevesti u nekakav književno prihvatljiv govor. Da zadrži vlastiti ritam, svoje pukotine, svoje nespretnosti, svoju imaginaciju. Da ne bude folklorni ukras, nego jedan od temelja same književne forme. Bilo mi je jasno da time riskiram puno, ali s druge strane, nikad nisam ne riskirala, pa bi mi bilo krajnje neprihvatljivo prilagoditi se očekivanjima.
Siromaštvo nije estetika. Nije zanimljiva scenografija, nije zbirka neobičnih predmeta, nije nekakva izgubljena autentičnost kojoj bismo se trebali diviti. Siromaštvo je prije svega nedostatak mogućnosti. Nedostatak izbora. Nedostatak sigurnosti. I vrlo često nedostatak vremena, jer siromašni ljudi troše nevjerojatno mnogo energije samo da bi osigurali ono što drugi podrazumijevaju. Zato su mi predmeti u romanu toliko važni. Nije svejedno imate li jedan nož ili deset. Nije svejedno možete li kupiti nove cipele ili ćete nositi one koje vam je netko darovao, premda su premale. Nije svejedno imate li kupaonicu, toplu vodu, vlastiti krevet. Predmeti u siromaštvu imaju drukčiju težinu jer se ne mogu jednostavno zamijeniti. Razbijeni tanjur nije samo razbijeni tanjur. Predmeti u siromaštvu imaju i svoju povijest. Popravljaju se, nasljeđuju, prenose, čuvaju. Često traju dulje nego što bi trebali jer ne postoji mogućnost zamjene.
A djevojčica kroz te predmete upoznaje vlastitu društvenu poziciju, iako još nema riječi kojima bi je opisala. Ali koliko zapravo imamo književnosti koja iznutra govori o iskustvu radikalne materijalne oskudice? To je za mene i pitanje i klasne prohodnosti našeg društva. Na tome, evo, da mi oprostite psovku, jebeno zapinjemo, nismo prošli test. Ako možemo reći da takvog siromaštva nema, to samo znači da smo dovoljno privilegirani da ga nikad nismo morali ni vidjeti iz daljine. A bogami očito nije bilo ni dovoljno takve književnosti da nas senzibilizira na stvarnost koja nije neka tamo daleka prošlost, nego je tu, u našim gradovima i selima.
Bitno je govoriti i o tome kako siromaštvo mijenja budućnost. Ono određuje i ono što možete zamisliti za sutra. Koliko daleko možete otići? Što si možete dopustiti željeti? Možete li studirati? Možete li postati umjetnica? Smeta me kad se odrastanje u ruralnom siromaštvu proglašava književnom modom. Jer pritom se rijetko postavlja pitanje koliko je ljudi koji su u takvim uvjetima odrasli uopće dobilo priliku postati piscima. Mislim da je to ključno pitanje. Ne samo tko piše o siromašnima, nego tko od siromašnih ima mogućnost pisati. I tu se vraćamo kanonu.
Ako su za književno stvaranje potrebni vrijeme, obrazovanje, knjige, mir, prostor i određena materijalna sigurnost, samo da dohvatim i Woolf, koja ne samo da je rekla da ženi treba soba, nego i novac, a taj dio često izbacimo iz priče o tom eseju, onda književni kanon nikada nije nastajao u uvjetima jednakih mogućnosti. To ne znači da trebamo odbaciti estetske kriterije. Znači da moramo propitati uvjete u kojima su ti kriteriji nastajali i u kojima su određena iskustva proglašavana univerzalnima, a druga nebitnima.
Dom u Ovdje počinje šuma, od prakuće sa zemljanim podom do posuđene zidane kuće bez vrata i prozora, destabilizira klasični patrijarhalni mit o domu kao mjestu sigurnosti, heimlich postaja unheimlich. Iz feminističke perspektive geografije prostora, kako gradiš tu opresivnu arhitekturu obiteljskog sobička u kojem ženska tijela stalno uzmiču ili se skrivaju ispod stola?
Dom je jedan od onih pojmova koje vrlo lako idealiziramo. Dom bi trebao biti sigurnost, pripadanje, toplina. Ali što ako je upravo dom mjesto najveće opasnosti? U romanu je kuća prostor u kojem se stalno mora osluškivati. Dijete uči prepoznavati raspoloženja odraslih, zvuk koraka, način na koji se otvaraju vrata, trenutak kada bi nasilje moglo početi. Ono poznaje arhitekturu kuće kroz mogućnosti skrivanja. Zato je prostor za mene uvijek povezan s tijelom. Nije isto hodati prostorijom u kojoj se osjećate sigurno i prostorijom u kojoj morate neprestano razmišljati kako ćete pobjeći. Ali ta kuća nije samo mjesto obiteljskog nasilja. Ona je i privremeni dom prognaničke obitelji.
Prostor koji im ne pripada potpuno, u kojem ne mogu slobodno odlučivati o vlastitoj budućnosti. Tu feministička perspektiva nužno postaje i klasna. Jer pravo na vlastiti prostor nije jednako raspoređeno. Često govorimo ženama da trebaju otići od nasilnika. Ali kamo? S kojim novcem? U kakvom sustavu podrške? Mislim da je zato pravo na siguran dom jedno od temeljnih pitanja slobode. Ne možemo govoriti o autonomiji tijela ako nemamo prostor u kojem je to tijelo sigurno.
Hannah Arendt u Izvorima totalitarizma piše o gubitku doma kao gubitku čitavog društvenog svijeta kojem pripadamo, a u Vita activa razmatra važnost vlastitog privatnog prostora. Što kada kada nemate ni siguran prostor u kojem možete ostati ni materijalne mogućnosti da iz njega odete? Spominjem upravo Arendt jer ima ta anegdota kada mi je jedan stariji muškarac, intelektualac, pisac, spomenuo Hannah Arendt i rekao mi kako se ona nije identificirala kao feministkinja. Pa zašto ja, pobogu, moram biti toliko glasna oko feminizma? Njegova je misao bila da će mi to samo naštetiti i kao spisateljici i intelektualki, a nju je, eto, naveo kao primjer žene koja nije to sve radila pa vidi je, kud je došla.
Pokušala sam mu objasniti da upravo u tome i jest problem. Hannah Arendt mogla je. Toliko je jednostavno, da ću ponoviti: mogla je. Ali netko je i njoj otvorio put. Netko je prije nje morao izboriti pravo žena na obrazovanje, na intelektualni rad, na sudjelovanje u javnom životu. Ona je, uz vlastitu iznimnu inteligenciju i rad, imala pristup mogućnostima koje mnoge žene njezina vremena nisu imale. A to je već privilegij. I mislim da je važno razumjeti kako privilegij ne znači da se netko nije morao boriti, raditi ili suočavati s preprekama. Privilegij znači da neke prepreke za njega nisu postojale u istom obliku u kojem su postojale za druge.
Mogućnost da se ne bavimo vlastitom potlačenošću nije jednako raspoređena. Neke žene mogu sebi priuštiti da o feminizmu ne razmišljaju, da se s njim ne identificiraju, da ga čak smatraju nepotrebnim. Ali mnoge druge žene nemaju taj luksuz. One se s pitanjima vlastite slobode susreću svaki put kada nemaju novca da odu iz nasilnog odnosa, kada ne mogu nastaviti obrazovanje, kada nemaju pravo odlučivati o vlastitom tijelu, kada njihov rad ostaje neplaćen ili nevidljiv.
I upravo zato me uvijek iznova fascinira kako se pojedinačna iznimka pokušava pretvoriti u univerzalno pravilo. Kao da činjenica da je jedna žena uspjela znači da su sve žene imale jednake mogućnosti. Kao da možemo zaboraviti sve one koje nisu uspjele ni doći do vrata, a kamoli kroz njih proći. Isto vrijedi i za književnost. Sustav će propustiti jednu, da potvrdi sam sebe, ali što je sa svima ostalima? Uostalom, i sama činjenica da se danas možemo javno odreći feminizma počiva na slobodama koje nisu pale s neba. A ja ne želim zaboraviti žene koje su nam te slobode omogućile. Niti one koje ih još uvijek nemaju.
Majka u romanu je istovremeno zaštitnica i protagonistica discipliniranja – šiba, kopriva, udarci, pritisak na hranjenje. Izbjegla si manihejsku podjelu na “dobru majku” i “nasilnog oca/đeda”. Kako promišljaš taj maternalni kompleks u kojemu se patrijarhalno nasilje internalizira i prenosi dalje kroz matrilinearnu vertikalu?
Mislim da je jedna od najvećih opasnosti u pisanju o nasilju pojednostavljivanje. Ako majku prikažemo samo kao žrtvu, oduzimamo joj složenost. Ako je prikažemo samo kao nasilnicu, zanemarujemo okolnosti koje su oblikovale njezin život. Majka u romanu istodobno voli i povređuje. Ona hrani djecu, štiti ih, pokušava održati obitelj na životu, ali ih i udara, ponižava, kažnjava. I te stvari ne isključuju jedna drugu.
Patrijarhat ne opstaje samo zato što muškarci provode nasilje. On opstaje i zato što se njegovi obrasci prenose kroz odgoj, jezik, očekivanja, odnose među ženama. Žene mogu sudjelovati u vlastitom potčinjavanju, ali i u potčinjavanju drugih žena. Međutim, ne želim da se to pretvori u još jedan način optuživanja žena. Majka u romanu živi u siromaštvu, prognaništvu, iscrpljenosti, bez stvarne podrške.
Od nje se očekuje da sve izdrži, da sve organizira, da sve održi na okupu. A onda se čudimo kada se iscrpljenost pretvori u bijes. To ne opravdava nasilje. Ali nužno je da znamo kako ono nastaje i kako se prenosi. Mislim da je feministički važno inzistirati na toj složenosti. Žene su ljudska bića sa svim svojim proturječjima. Ne želim stvarati nove idealizirane slike žena, nego omogućiti da ih napokon vidimo u njihovoj punoj ljudskosti.
Naratološki gledano, roman se kreće između dječje vizure – koja stvara vlastiti magijski konceptualni aparat – “dijete-trešnja”, “mravinjak”, “stroj za mljevenje” – i naknadnog razumijevanja traume. Kako si rješavala izazov održavanja te balansirane distanciranosti, izbjegavajući infantilizaciju glasa, a istovremeno zadržavajući, reći ću – brutalnu autentičnost dječjeg doživljaja ratne i obiteljske stvarnosti?
Dugo sam tražila jezik romana. Nisam željela da dijete govori kao odrasla osoba koja naknadno objašnjava vlastitu traumu, ali nisam željela ni imitirati pojednostavljeni dječji govor. Mislim da djecu često podcjenjujemo. Njihovo razumijevanje svijeta nije nužno manje složeno od našeg, samo je drukčije organizirano. Djeca možda ne poznaju pojmove kojima odrasli objašnjavaju društvene odnose, ali vrlo precizno opažaju. Osjećaju nepravdu, poniženje, strah. Primjećuju ono što odrasli često pokušavaju sakriti. A pritom imaju nevjerojatnu sposobnost imaginacije. U romanu se zato stvarnost neprestano preobražava. Konji mogu protrčati kroz sobu, dijete može postati trešnja, mravinjak može ponuditi drukčiji model zajednice. To nije samo obrambeni mehanizam. To je i stvaralačka sposobnost. Ovdje počinje šuma roman je o nastanku pripovjedačice.
Na početku postoji dijete o kojem se pripovijeda. Ono sluša priče odraslih, prije svega babine. Postupno počinje preuzimati jezik, oblikovati vlastite interpretacije svijeta, a na kraju dolazi do mogućnosti da kaže ja. Taj pomak nije samo gramatički. On je za mene duboko politički. Jer postoji velika razlika između toga da ste objekt nečije priče i toga da postanete subjekt vlastite. A mislim da se upravo tu otvara pitanje ženskog književnog nasljeđa.
Jezik nije gotov alat
Tvoji naslovi – od pjesničkih zbirki Vrijeme prije jezika i Početne koordinate do drame Ubij se, tata – čine izuzetno koherentan tematski i formalni luk. Ovdje počinje šuma djeluje kao sintetički vrhunac tog istraživanja. Koliko je prelazeći iz sažetog pjesničkog/dramskog koda u prozni format došlo do preoblikovanja tvoje estetske strategije i feminističkog angažmana?
Ne vjerujem u hijerarhiju u kojoj je roman nekakav najviši oblik književnosti, a poezija tek priprema za njega. Uvijek pišem poeziju, i pišem je stalno. Mislim i da je teško govoriti o književnom razvoju kao o nekoj pravocrtnoj putanji. Svaka knjiga traži vlastiti jezik. Sveukupnost znanja koje stječemo tijekom godina, sve što čitamo, mislimo, proživljavamo, sve što intelektualno uspijemo otvoriti, omogućuje nam nove uvide u književni tekst. Ali ti uvidi ne moraju nužno voditi prema složenijoj sintaksi, raskošnijoj rečenici ili formalnoj demonstraciji vlastitih sposobnosti. Ponekad upravo suprotno. Ponekad je najveći izazov znati što sve možeš učiniti s jezikom, a onda svjesno odlučiti što nećeš.
Mogu napisati rečenicu koja traje čitavu stranicu i pritom se silno zabavljati koristeći svu raskoš jezika i intelektualnih mogućnosti koje sam tijekom godina stekla. I to mi je osobito važno jer dolazim iz sredine u kojoj su mogućnosti obrazovanja i pristupa različitim jezicima znanja bile izrazito ograničene. Moj vlastiti odnos prema jeziku ujedno je i priča o klasnom proboju. O osvajanju prostora koji mi nije bio unaprijed dan. Ali upravo zato ne mislim da svaka knjiga mora demonstrirati koliko sam daleko stigla. Nije stvar u tome da pokažem što sve znam. Stvar je u tome da znam dovoljno kako bih prepoznala što pojedini tekst od mene traži. Dugujemo jeziku ozbiljnost, a za mene ta ozbiljnost nije igranje po pravilima koje je netko samouvjereni skrojio prema većini.
Mi koji se bavimo književnosti, jeziku dugujemo spremnost da ga ne koristimo samo onako kako smo naučili, nego da ga neprestano propitujemo, okrećemo, rastavljamo, obilazimo sa svih strana. Jezik nije gotov alat koji jednom usvojimo pa njime proizvodimo knjige. Svaki novi tekst mora ponovno uspostaviti odnos prema njemu.
Zato su i stvari na kojima sada radim različite. Pišem novu knjigu poezije u kojoj se radikalnije bavim jezikom i njegovim emancipacijskim mogućnostima, osobito razgradnjom ustaljenih fraza, naslijeđenih predodžbi i religijskih obrazaca. Pišem eseje o tijelu i siromaštvu, u kojima istražujem odnos između vlastitog iskustva i intelektualnog znanja, mogućnosti spoznaja općenito kada si rastrzan između ta dva svijeta, o mogućnostima prelaza i svemu što ostaje prešućeno, a tu je tek puno tijela.
Pišem drugi dio ove romaneskne trilogije, a povremeno se vraćam i romanu koje sam započela prije Šume. Svaki od tih tekstova ima drukčiju unutarnju logiku, drukčiju narativnu strategiju, drukčiji odnos prema vremenu, tijelu i jeziku. Ne želim jednom pronaći vlastiti književni postupak i zatim ga reproducirati do kraja života. To je dosadno, predvidljivo.
A što se feminističkog angažmana tiče, mislim da je on neodvojiv od svega toga. Ne samo zato što pišem o ženama, ženskim tijelima ili iskustvima koja su bila potiskivana, nego zato što me zanima kako i sama forma može sudjelovati u emancipaciji. Što se događa kada u književnost uđu iskustva koja dugo nisu bila smatrana književno relevantnima? Mijenja li se samo sadržaj književnosti ili se moraju mijenjati i načini na koje pripovijedamo i čitamo?
Od početaka feminističke književne kritike propituje se upravo to: ne samo odsutnost žena iz kanona nego i kriteriji prema kojima je kanon nastajao. Inače, u Srbiji je u Štriku izašla sjajna knjiga Biljane Dojčinović Ginokritika, koja je objavljena prvi puta još prije trideset godina. Aktulanija je nego ikad. Ne mislim pritom samo na broj autorica koje objavljujemo ili nagrađujemo, a ni tu nismo ravnopravne. Mislim na načine na koje čitamo njihova djela. Jesmo li spremni prepoznati estetsku vrijednost iskustava koja nisu oblikovala dominantnu književnu tradiciju? Jesmo li spremni prihvatiti drukčije narativne strategije, drukčije odnose prema tijelu, jeziku, vremenu i obitelji? Ili ćemo ih uvijek iznova mjeriti prema pravilima koja su nastajala u njihovoj odsutnosti?
Djevojčica u romanu konstantno biva oblačena u uniseks odjeću ili ošišana “na derana”, a majka naglašava da se djevojčica smije obući kao dječak, ali dječak ne kao djevojčica. Kako unutar teorije rodne performativnosti iščitavaš taj rani, prinudni gubitak vidljivih znakova ženstvenosti koji u romanu istovremeno služi i kao štit i kao oblik unakaženja pred okolinom?
Mislim da je zanimljivo koliko rano počinjemo disciplinirati dječja tijela. Određujemo kako bi djevojčice trebale izgledati, kako bi se trebale ponašati, što je primjereno djevojčicama, a što dječacima. Ali u romanu postoji još jedna važna dimenzija: siromaštvo. Djevojčica ne može uvijek birati što će nositi. Odjeća dolazi od drugih, nasljeđuje se, prilagođava. Njezino tijelo mora stati u ono što je dostupno.
Većinu sam života imala to iskustvo, nisam mogla percipirati vlastito tijelo jer ono nikad nije bilo u nečemu što bi mi pristajalo, što sam željela nositi. S tom traumom se i dan danas borim…Ne znam često čak ni izabrati odjeću koja će zaista biti dobra prema mom tijelu, koja će ga nježno zagrliti, a ne nagrditi. A kad je to tako, osjećamo se kao i da nismo dovoljno vrijedne i za neke druge stvari. Još uvijek se borim da usustavim u brigu za tijelo neke vjerojatno drugima smiješne stvari: odlazak kozmetičarki, frizerki, pedikerki.
U rečenici da djevojčica može izgledati kao dječak, ali dječak ne smije izgledati kao djevojčica. Tu je sadržana čitava hijerarhija. Muškost je nešto čemu se smije približiti. Ženstvenost je nešto što bi dječaka navodno ponizilo. I to nam govori koliko rano učimo djecu da žensko iskustvo ima manju vrijednost.
Ali djevojčica u romanu nije samo pasivna žrtva tih očekivanja. Ona ih pokušava razumjeti, ponekad im se prilagođava, ponekad im izmiče. Upravo u tom prostoru između nametnutog identiteta i vlastitog iskustva počinje se oblikovati njezina svijest o sebi.
Koliko je potrebno da oporavi zajednica?
Muški likovi u romanu – otac, đed – obuzeti su alkoholom, šutnjom, gelerima u grlu, poslijeratnim PTSP-jem i fizičkim nasiljem. Rat nije prikazan kroz heroiziranu perspektivu, već kroz destrukciju svakodnevice i unutarnje rastrojstvo obitelji. Na koji način feministička dekonstrukcija ratnog diskursa u tvojoj prozi potkopava hegemonijski maskulinitet koji dominira regionalnim postratnim pismom?
Rat se često pripovijeda kroz one zanimljive, napete, herojske priče, vojne operacije, pobjede. Uostalom, tako učimo povijest u školama. Povijest, kako je učimo, sagrađena je od bitaka, velikih sukoba, osvajanja, poraza, pomicanja granica. Ali što se događa nakon bitke? Koliko je vremena potrebno da se ponovno izgradi grad koji je potpuno uništen bombardiranjem? Koliko je potrebno da se oporavi zajednica?
Kako se uopće oporavlja od koncentracijskih logora, masovnih grobnica, genocida, od iskustava koja su toliko destruktivna da se pitam može li ih ljudsko biće uopće do kraja pojmiti, a kamoli preživjeti bez posljedica? Svetlana Aleksijevič u knjizi Rat nema žensko lice radi nešto nevjerojatno: mijenja perspektivu iz koje pripovijedamo rat. Umjesto velike povijesti pobjeda i poraza, ona donosi iskustva žena, iskustva tijela, straha, gladi, menstruacije, svakodnevnog života koji se mora nastaviti čak i usred apsolutne destrukcije.
Aleksijevič je u knjizi ostavila komentare cenzora, tako je je jedan od komentara na početku taj da, ako će se ovako pisati o ratu, nitko više u rat neće ići? Sapienti sat. To precizno otkriva kako funkcionira proizvodnja povijesnih narativa. Dakle, rat mora biti ispripovijedan na određeni način da bismo bili spremni ponovno ga voditi. A što kada bismo ga počeli pripovijedati drukčije? Kada bismo umjesto velikih bitaka učili povijest kroz posljedice koje su one ostavile na ljudske živote?
U Varšavi postoji četvrt Muranów, izgrađena nakon rata na ruševinama Varšavskog geta. Doslovno živite na povijesti jednog od najvećih zločina čovječanstva, čak je i materijal iz geta uvelike korišten. Mene zanima i taj trenutak nakon uništenja. Ljudi koji dolaze graditi kuće ondje gdje su se dogodili nezamislivi zločini. Ljudi koji moraju ponovno živjeti, raditi, rađati djecu, kuhati ručak, popravljati ceste. Kako se ponovno gradi život? Koliko je generacija potrebno da se društvo oporavi od nasilja takvih razmjera? I oporavi li se ikada do kraja? Koliko prostora u našim udžbenicima povijesti zauzima upravo ta povijest obnove, preživljavanja i pokušaja iscjeljenja?
Mislim da nam suštinski nedostaje dubinsko razumijevanje posljedica rata. Ne samo razumijevanje njegove političke i teritorijalne destrukcije nego i onoga što rat učini ljudskom biću. Rat je prostor krajnjeg nasilja, apsolutne destrukcije, i razara mnogo više od gradova i infrastrukture. Razara odnose, povjerenje, osjećaj sigurnosti, mogućnost da zamislimo budućnost. I ne završava onda kada se potpiše mir. Nastavlja se u tijelima, u kućama, u obiteljskim odnosima, u generacijama koje dolaze poslije.
Upravo je to ono čime sam se željela baviti u romanu. Što se događa kada se čovjek vrati iz rata, ali rat ne izađe iz njega? Što se događa s njegovom obitelji? S djecom koja odrastaju uz strah, alkoholizam, šutnju, nasilje? Pritom mi je iznimno važno reći da rat nije stvorio patrijarhalno nasilje. Ono je postojalo i prije njega. Rat ga može intenzivirati, dati mu nove oblike, ali ne može biti univerzalno opravdanje za nasilje nad ženama i djecom. I zato moramo razgovarati i o muškoj ranjivosti, o tome što muškarcima čine društvena očekivanja snage, kontrole, nepobjedivosti, ali bez pretvaranja njihove patnje u opravdanje za nasilje nad drugima.
Ali pritom ne smijemo ponovno završiti u situaciji u kojoj će briga za mušku ranjivost postati još jedna epizoda ženskog neplaćenog rada, u kojoj se od žena očekuje da riješe i taj problem umjesto društva i institucija. Feministička perspektiva rata nije suprotstavljena brizi za muškarce koji su ga preživjeli. Naprotiv. Ona nam omogućuje da vidimo i njih izvan uskih herojskih i toksičnih nacionalističkih obrazaca. Jer što zapravo znači brinuti se za veterane? Je li dovoljno slaviti njihovu hrabrost, podizati spomenike i organizirati komemoracije ili bismo se morali ozbiljno baviti njihovim životima nakon rata, psihološkom pomoći, socijalnom sigurnošću, njihovim obiteljima? I, naravno, odgovornošću za nasilje.
Likovi u romanu često ne govore – zubi im ispadaju, riječ se zapliće oko vrata, majka “muči”, baba govori krezavim ustima. Koliko te u pisanju vodila premisa o nemoći jezika da artikulira ekstremno nasilje i traumu, te kako feminističko pismo rekonstituira jezik onih kojima je pravo na govor sustavno oduzimano?
Mislim da je jezik jedno od najvažnijih mjesta borbe za moć. Tko ima pravo govoriti? Tko ima pravo tumačiti stvarnost? Čije se iskustvo smatra važnim, a čije se odbacuje kao nevažno, privatno, žensko, provincijalno? U romanu postoji mnogo šutnje. Ali ta šutnja nije uvijek odsutnost jezika.
Ponekad je posljedica straha, ponekad srama, ponekad činjenice da nitko nikada nije pitao te žene što misle. Ali mislim da se tu otvara još jedno pitanje: nije dovoljno samo dati glas onima koji su bili ušutkani. Moramo biti spremni i slušati ih. I ponovno se vraćamo feminističkoj književnoj kritici. Što znači da su žene počele pisati ako ih nastavljamo čitati kroz iste obrasce koji su ih stoljećima isključivali? Jednako vrijedi i za jezik siromaštva.
Monika Herceg – Važno je propitati logiku dominacije
Šuma u naslovu i tekstu nije tek geografski pejzaž; ona je utočište, granica, ali i prostor divljine u kojem se svinje, krave, srne i konji izjednačavaju sa ženskim sudbinama – klaonica svinja vs. rađanje/nasilje nad ženama. Kako situiraš svoj rad unutar suvremenih ekofeminističkih teorija i kritike antropocentrizma?
Mi smo navikli prirodu promatrati kao resurs. Šuma je nešto što možemo posjeći, zemlja nešto što možemo iscrpiti, životinja nešto što možemo iskoristiti. A mi smo zapravo jedan dio mnogo većeg sustava odnosa, kad dohvatimo svemir, suštinski smo i nebitni, milijarde mrava na nekom kamenu u svemiru koji pukom slučajnošću ima uvjete da na njemu postoji život.
Postoje, jasno, poveznice između načina na koji patrijarhalni sustavi tretiraju ženska tijela i načina na koji ljudi instrumentaliziraju životinjska tijela, prirodu općenito. I mislim da je bitno propitati logiku dominacije koja određena bića proglašava manje vrijednima.
Zanima me i mogućnost drukčije zajednice. Šuma je složen sustav međuovisnosti. Nijedno stablo ne postoji potpuno samo. Nijedno biće ne može opstati bez drugih. A mi smo izgradili društva koja slave individualizam, natjecanje, dominaciju. Možda bismo od šume mogli naučiti nešto o solidarnosti, o međusobnoj ovisnosti, o brizi.
I tu mi se čini važnim povezati ekofeminizam s klasnim pitanjem. Jer posljedice uništavanja prirode nisu jednako raspoređene. Oni koji imaju najmanje resursa često imaju i najmanje mogućnosti zaštititi se od ekoloških katastrofa. Zato pitanje našeg odnosa prema prirodi nikada nije samo pitanje prirode. Ono je i pitanje društvene pravde.
U romanu je nasilje svakodnevna pojava – razbijeni tanjuri, udarci oklagijom, guranje mačje glave u izmet, premlaćivanje žene. Nema melodramatičnog patosa; događaji se nižu s jezivom staloženošću. Koje si stilističke postupke koristila kako bi izbjegla senzacionalizam, a zadržala nazovimo ga – “feministički šok” nad banalnošću obiteljskog zla?
Nasilje u romanu često je opisano vrlo mirno, gotovo usputno, upravo zato što je za dijete koje u takvom svijetu odrasta ono dio svakodnevice. Mislim da bi bilo pogrešno svaku scenu nasilja dodatno emocionalno naglašavati. Čitatelju ne treba neprestano govoriti da je nešto strašno. Dovoljno je pokazati što se događa.
Dapače, nije li najjezivija stvar od svih to da na nešto naviknemo, da prestane u nama proizvoditi šok? Da se nađemo u situaciji da prihvaćamo pravila svijeta, da ih više ne primjećujemo, iako smo ušli u svijet s mišlju da je sve unutra potpuno krivo, da je nepravedno, da je strašno? Također, kada nešto opisujemo do tančina, mi dajemo čitateljima mogućnost da naprosto taj dio teksta preskoče. Kada smo suočeni s tim da se prizor zavšri u nama, on dulje ostaje jer smo mi ti koji smo dovršili priču, htjeli to ili ne htjeli.
Zato mi je jako važna bila preciznost. Jednostavnost izraza. Ali jednako mi je važan i kontrapunkt. U trenutku nasilja mogu se pojaviti konji. Dijete može pomisliti nešto smiješno. Može se dogoditi neka potpuno neočekivana slika. To nije estetizacija nasilja. To je način na koji dječja svijest pokušava obuhvatiti stvarnost.
Dostojanstven život ne bi trebao ovisiti o dobroj volji
Žensko tijelo u Ovdje počinje šuma pod stalnim je nadzorom: zubar i ginekolog iznuđuju krikove dok djeca gledaju sa stolice, svećenik uzima novac pokraj pšenice u čaši jogurta, a Caritas dijeli premale cipele i razbijene igračke. Kako tvoj tekst kritički progovara o institucionalnom zapostavljanju i strukturalnom nasilju nad ženama s margine? Kako to sada vidiš?
Drago mi je da smo se opet vratili na tijelo, što znači da roman sam nas cirkulano u tijelo odvodi. A evo i menstrualnog grča! Mislim da je jedna od najvećih društvenih podvala ideja da svi imamo jednake mogućnosti i da je naš uspjeh isključivo rezultat osobnog rada. Nije. Dijete ne bira hoće li odrastati u kući bez vode, hoće li imati odgovarajuće cipele, hoće li njegovi roditelji imati stabilan posao, hoće li mu biti dostupni liječnici, knjige, obrazovanje.
Institucije bi trebale postojati upravo zato da te razlike smanjuju. Ali što se događa kada institucije ne dopiru do onih kojima su najpotrebnije? Ili kada ih dodatno ponižavaju? U romanu su škola, bolnica, Crkva i humanitarna pomoć dijelovi svijeta koji djevojčica pokušava razumjeti. Nije riječ o tome da su svi ljudi unutar tih institucija nužno loši. Riječ je o pitanju kako institucije djeluju prema onima koji nemaju novca, obrazovanja, društvenog kapitala ni mogućnosti da se zaštite.
Posebno mi je važna razlika između milosrđa i prava. Humanitarna pomoć može nekome doslovno omogućiti preživljavanje. Ali dostojanstven život ne bi smio ovisiti o tuđoj dobroj volji. I danas često govorimo o siromašnima kao da im trebamo biti zahvalni što postoje ljudi spremni pomoći.
A možda bismo se trebali pitati zašto smo izgradili društvo u kojem je toliko ljudi prisiljeno ovisiti o milosrđu. Mislim da je to duboko feminističko pitanje jer su upravo žene često te koje svojim neplaćenim radom nadomještaju sve ono što institucije nisu osigurale.
Odnos između majke, bake i djevojčice oscilira od duboke solidarnosti – skrivanje u sijenu, pranje tijela, dijeljenje hrane – do međusobne okrutnosti i optuživanja – “smrdiš ko ćeno”. Je li feministička solidarnost u uvjetima ekstremne patrijarhalne i materijalne bijede uopće moguća u punom smislu ili ostaje rascjepkana na puke preživljavačke paktove?
To je jedna od stvari koje sam željela zadržati u romanu: proturječja ljudskih odnosa. Žene nisu automatski solidarne zato što dijele iskustvo patrijarhalnog nasilja. One mogu biti međusobno okrutne, mogu se natjecati za ograničene resurse, mogu prenositi iste obrasce ponižavanja kojima su i same bile izložene. Ali mislim da je važno ne izgubiti iz vida koliko su ti odnosi oblikovani okolnostima.
Ako živite u stalnoj nesigurnosti, ako nemate dovoljno hrane, novca, vremena, ako ste neprestano iscrpljeni, mogućnosti za nježnost postaju ograničenije. Ipak, to ne znači da nježnost nestaje. Naprotiv, možda je upravo tada posebno važna.
Ali ne želim romantizirati ni žensku solidarnost. Ne možemo očekivati da žene beskonačno brinu jedne o drugima i svojim radom nadomještaju sve ono što društvo nije osiguralo. Solidarnost ne bi smjela biti samo strategija preživljavanja, reakcija u nuždi. Ona bi trebala biti i temelj drukčije organizacije društva.
Posljednjih godina svjedočimo snažnom valu književnosti autorica iz regije koje se bave temama obitelji, traume i patrijarhata. Gdje književnoteorijski smještaš svoj prozni prvijenac unutar tog suvremenog feminističkog kanona u nastajanju i u kojoj mjeri tvoj specifični spoj poetskog jezika i sirove materijalnosti nudi novu vizuru na žensko iskustvo radničke i ruralne periferije?
Mislim da je važno krenuti od činjenice da feministička književna kritika već desetljećima propituje ne samo položaj žena u književnosti nego i sam kanon. Još od ranih ginokritičkih istraživanja Elaine Showalter postavlja se pitanje ženske književne tradicije, uvjeta u kojima su žene pisale, načina na koje su njihova djela vrednovana i razloga zbog kojih su mnoga ostajala izvan književne povijesti.
Adrienne Rich u eseju When We Dead Awaken: Writing as Re-Vision govori o potrebi da se književnosti vratimo novim pogledom, da ponovno čitamo tekstove koje smo naslijedili i propitamo pretpostavke koje su oblikovale naše razumijevanje književnosti. Taj esej izlazi 1972., stanimo sada malo da probavimo tu godinu. Meni se čini da smo danas, više od pola stoljeća poslije, još uvijek suočeni s istim temeljnim pitanjima. Znamo li čitati žene? I želimo li ih uopće čitati? Jesmo li spremni u ženskom pisanju prepoznati formalnu inovaciju, filozofsku misao, estetsku ambiciju, i to izvan ustaljenih praksi?
Mislim da je to posebno važno kada govorimo o književnosti koja dolazi iz klasno marginaliziranih sredina. Jer tu se događa dvostruko isključivanje. S jedne strane, žensko iskustvo povijesno je smatrano manje univerzalnim. S druge strane, iskustvo ruralnog i radničkog siromaštva često je promatrano kao nešto rubno, lokalno, nedovoljno važno.
A meni se čini da je upravo ta pretpostavka ono što trebamo propitati. Zašto bi iskustvo obrazovanog muškarca iz srednje klase bilo univerzalno, a iskustvo siromašne djevojčice sa sela nešto egzotično? Zašto je nekoliko romana o selu književni trend čim žena počne pisati o selu? Zašto fragmentarna organizacija s jasnom niti razvoja ženske autorice odmah nešto stavlja u sumnjivu kategoriju možda nije roman, ali to slavimo kao krajnje inovativno kada je riječ o autorima? Hm.
Meni je važno da književnost neprestano otvara prostor iskustvima koja su iz dominantnih pripovijesti bila isključena. Žene pišu fantastične knjige, napokon donose iskustva koja su toliko dugo bila nevidljiva, i znate što, žene ih čitaju. Ja ih čitam. Gutam. Jer sam gladna iskustva žena, prepoznavanja.
Fotografije: Igor Bararon, Fraktura
Pogledajte i:
