Postoje dani kada se čini da je na popisu obveza baš sve; posao, obitelj, poruke, sastanci, kupovina, organizacija i još ono nešto što se mora riješiti “samo danas”. U takvom tempu vlastite potrebe često završe na dnu liste. Kava se pije usput, obrok se odgađa, san postaje luksuz, a vrijeme za predah ostaje za neki drugi dan.
Upravo se zato sve više govori o važnosti brige o sebi, ali bez pritiska da svakodnevni život mora postati savršeno organiziran. Zdravije navike ne moraju podrazumijevati velike rezove i stroga pravila – ponekad je prvi korak jednostavno zastati i obratiti više pažnje na ono što nam tijelo govori.
Na tu su temu, kroz jedno sasvim spontano druženje u prirodi, razgovor započele nutricionistica Marijana Zubac i diplomirana medicinska sestra Mirela Sušac, glavna sestra Transfuzijskog centra SKB Mostar i doktorandica na Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Mostaru.
Njihov razgovor ubrzo je prerastao u puno više od uobičajene priče o prehrani. Dotaknule su se energije, kretanja, sna, stresa svakodnevnih navika, ali i pitanja koje se lako izgubi u užurbanosti: koliko zapravo slušamo vlastito tijelo?
Zdravije navike ne moraju biti savršene
Kada se govori o zdravom načinu života, često se stvaraju velika očekivanja. Više treninga, bolja prehrana, dovoljno sna, manje stresa, više vode… Sve zvuči jednostavno dok se ne suočimo sa stvarnim rasporedom. Za Marijanu Zubac upravo je zato važno maknuti pritisak savršenstva. Znanje o zdravlju postoji, ali svakodnevica često ne ostavlja dovoljno prostora da ga jednostavno pretočimo u praksu.
“Umjesto velikih promjena, puno je održivije krenuti od malih pitanja: Kako izgleda naš obrok? Jedemo li prebrzo? Krećemo li se dovoljno? Pijemo li dovoljno vode? Kako spavamo? Koliko vremena u danu uopće ostavljamo za sebe?“
Takve navike možda djeluju nevažno kada ih promatramo pojedinačno, no upravo se iz njih dugoročno gradi odnos prema vlastitom zdravlju. Pritom prehranu nije moguće promatrati odvojeno od ostatka životnog stila. Energija, osjećaj sitosti i svakodnevno funkcioniranje povezani su i sa snom, stresom, kretanjem te ritmom kojim živimo. Zato se briga o sebi ne mora pretvoriti u još jedan zadatak koji treba savršeno odraditi. Ponekad je dovoljno postati svjesniji vlastitih navika.
Kada svakodnevne navike postanu vidljive
Upravo je ta ideja bila u središtu malog osobnog izazova koji su Marijana Zubac i Mirela Sušac odlučile isprobati. Umjesto da o prehrani i njezinom utjecaju samo razgovaraju, odlučile su tijekom svakodnevice više pažnje posvetiti vlastitim reakcijama. Kontinuirano praćenje glukoze nakon obroka pritom im je poslužilo kao alat za bolje razumijevanje vlastitih navika i reakcija organizma.
Važno je naglasiti da nije riječ o medicinskom eksperimentu niti pokušaju postavljanja dijagnoza. Fokus je bio na osobnom i edukativnom iskustvu – na tome da ono što svakodnevno radimo postane malo vidljivije. Jer upravo na autopilotu često prolaze naše najčešće navike. Obrok pojedemo zato što je vrijeme za ručak. Kavu pijemo jer smo umorne. Doručak preskočimo jer kasnimo. Navečer ostajemo budne jer još samo nešto treba završiti. A tijelo cijelo vrijeme šalje signale. Pitanje je samo imamo li dovoljno vremena zastati i primijetiti ih.
Žene koje brinu o svima često zaborave na sebe
Tema brige o sebi posebno dobiva na važnosti kada se govori o ženama koje su svakodnevno u ulozi onih koje brinu o drugima. Mirela Sušac iz perspektive zdravstvene djelatnice dobro poznaje važnost odgovornosti, podrške i solidarnosti. Njezin profesionalni angažman u transfuzijskoj službi svakodnevno je povezan s ljudima i situacijama koje podsjećaju koliko mali čin može imati velik značaj.
“Briga o drugima ne bi trebala značiti zanemarivanje vlastitih potreba.“
Žene su često navikle istovremeno držati pod kontrolom posao, obitelj, odnose i brojne svakodnevne obaveze. U takvom rasporedu lako je vlastiti odmor, kvalitetan obrok ili nekoliko minuta mira odgoditi za kasnije. Problem je što “kasnije” često ne dođe. Zato briga o sebi nije luksuz niti nagrada koju treba zaslužiti nakon što su sve obaveze završene. Ona je dio svakodnevice i nešto što bi trebalo imati svoje mjesto u rasporedu.
Wellbeing ne mora izgledati savršeno
Priča Marijane Zubac i Mirele Sušac ne nudi univerzalnu formulu za zdraviji život – i upravo je u tome njezina vrijednost. Nije riječ o savršenom jelovniku, idealnoj rutini ili još jednom popisu pravila koje treba slijediti. Riječ je o osvještavanju. O tome da primijetimo kako se osjećamo nakon obroka. Da se zapitamo koliko se krećemo. Da prepoznamo kada smo umorni. Da popijemo čašu vode prije nego što shvatimo da smo cijeli dan zaboravile na nju. Da odemo ranije spavati kada nam je to potrebno.
Wellbeing ne mora izgledati kao savršena jutarnja rutina, sat vremena treninga i unaprijed pripremljeni obroci za cijeli tjedan. Ponekad izgleda puno jednostavnije; kao šetnja nakon posla, obrok bez mobitela, nekoliko minuta tišine ili odluka da se danas ne mora biti produktivan baš svake minute.
Vrijeme za sebe ne treba čekati
Jedna od važnijih poruka ove priče upravo je da za brigu o sebi ne treba čekati idealan trenutak. Obveze nikada neće u potpunosti nestati. Uvijek će postojati još jedan mail, poziv, zadatak ili nešto što treba organizirati. Ako čekamo da sve bude završeno kako bismo se posvetile sebi, vrlo je moguće da taj trenutak nikada neće doći.
Zato promjena može početi malim korakom. Jednim kvalitetnijim obrokom. Kratkom šetnjom. Ranijim odlaskom na spavanje. Pauzom bez telefona. Nekoliko minuta posvećenih vlastitim potrebama.
I, možda najvažnije, jednostavnim pitanjem koje se često postavlja svima drugima, ali puno rjeđe samima sebi:
Kako sam ja?
Upravo bi to pitanje moglo biti jedan od najjednostavnijih početaka ozbiljnijeg odnosa prema vlastitom zdravlju i dobrobiti.
Naslovna fotografija: Privatna arhiva
Pogledajte i:
Bob frizure 2026: varijante za svaki oblik lica i tip kose
