Postoji nešto neodoljivo i u isto vrijeme subverzivno u načinu na koji nam visoka moda i teatar, kad se susretnu na pravoj temperaturi, mogu potpuno redefinirati klasike. Marin Držić je u svom Skupu stvorio lik koji je, ako ga čitate bez akademske uštogljenosti, zapravo prva prave pravcata dubrovačka it-djevojka. Riječ je, dakako, o Grubi – mladoj Dživovoj godišnjici (pojam “godišnjica” u starom dubrovačkom govoru označava kućnu pomoćnicu ili službenicu) koja svojim britkim jezikom, erotičnom drskošću i odbijanjem da bude žrtva uloga koje su joj namijenjene razbija u prah i pepeo dosadne, uštogljene petrarkističke uzdahe dubrovačke gospode.
Antitjelo usiljenoj patetici
A kada u njezine cipele, njezin ritam i njezinu vizualnu mantru uskoči Anđela Ramljak, stvar prestaje biti samo kazališna lektira i postaje čisti, pjenasti, vizualni statement.
Gruba nije nesretna, rezignirana Variva koja s gospodarom pakao vari. Ona je mlada, vižljiva, svjesna svoje seksualnosti i neumoljiva prema starcima koji kašljuju i ne mogu hodati, a htjeli bi nositi mladost kao ukras. Dok zaljubljeni Kamilo uzdiše i umire od svoje melodramatske pozicije, Gruba ga bez milosti ismijava svojim pučkim ritmom, nudeći umjesto uzvišenih uzdaha čistu, tjelesnu pragmatiku.
Ona je antitijelo usiljenoj patetici, ona djevojka na partyju koja će vam bez dlake na jeziku reći da su vam stihovi patetični – i upravo ćete se zbog toga u nju smrtno zaljubiti. Nije ni čudo da se oko nje motaju i Munuo i Kotoranin Pasimaha, jer Gruba, unatoč imenu protiv kojeg se tako glasno buni, posjeduje onaj neuhvatljivi je ne sais quoi s kojim se rađa, a koji se ne može kupiti ni ukradenim tezorom. Kad je Munuo pita hoće li s njim sada kada je u svilu može obući, njezin je odgovor, u najboljem feminističkom duhu renesanse, kratak, lucidan i nemilosrdno jednostavan: Idi!
Ne hoda nego pleše
I tu dolazimo do onog najzanimljivijeg obrata u kojem se kazalište pretvara u modnu pistu ideja. U glumačkom i vizualnom utjelovljenju Anđele Ramljak, umjesto teških renesansnih tkanina i zagušljivih slojeva prošlosti, njezin kostim vješto koketira s čistom estetikom talijanskog filma kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina. To je bezobrazna, suncem obasjana La Dolce Vita preseljena na dubrovački kamen.
Anđela Ramljak nosi kostim koji s jedne strane slavi pokret, fluidna je i vrckava baš kao i Grubini stihovi; u njoj ona ne hoda nego pleše, poigravajući se sa svojom erotičnošću dok izmiče rukama silnih udvarača. Svilena marama svezana oko glave ovdje nije tek običan modni detalj, nego rekvizit slobode i filmskog glamura, koja nam priziva u pamćenje one nezaboravne kadrove u kojima Sophia Loren ili Monica Vitti bježe od pleda svakodnevice. Priča dobiva svoj pop-akcent kada u tu cjelinu uđe Vespa – taj savršeni simbol talijanskog modernizma i mobilnosti.
Zamislite taj sraz: dubrovački renesansni dijalekt i retro skuteraški šik na kojem naša Gruba balansira, pokazujući da je unatoč svom staležu renesansne služavke zapravo najslobodniji lik na sceni. Ona odlazi kad hoće, s kim hoće i isključivo pod vlastitim uvjetima.
Anđela Ramljak stoga ne igra samo klasični lik iz 16. stoljeća već spaja dvije mediteranske epohe koje dijele istu strast, isti humor i istu opsesiju ljepotom i neovisnošću. Pokazala je da renesansa, kad se s nje skine prašina, miriše na talijanski jug, retro glamur i lagani povjetarac s rimske Vespe. Ova Gruba dokazuje da prave djavolice nikada ne izlaze iz mode – samo promijene haljinu, svežu maramu pod bradom i odvezu se u suton, ostavljajući muškarce da za njima uzdišu i viču svoje bespomoćno jao. Razgovarali smo s glumicom Anđelom Ramljak povodom nedavne premijere Skupa na Dubrovačkim ljetnim igrama pod režijskom palicom barda Paola Magellija.
Gruba je u Držićevu Skupu izuzetno vitalan, prkosan i erotičan lik koji ne pristaje na patetiku. Kako si pronašla njezinu suvremenu energiju i što za tebe osobno znači ta njezina beskompromisna potreba za slobodom?
Ono što krasi Grubu, kao što joj i samo ime govori je nježnost. Paradoksalno, jer ljepota kazališta je u njegovoj slobodi da bude nelinearno, neočekivano i da izmiče očekivanom stereotipu. Gruba, nježna, zavodljiva, neuhvatljiva. I šarmantna. Takvom sam je vidjela. A kada je na to sve došla vespa, simbol slobode i stila, bila sam uzbuđena što ću morati svladati novu vještinu u životu. A ako nešto obožavam, onda je to da uz ulogu trebam naučiti nešto novo. Vespa me inspirirala u stvaranju lika. To je kultni motor koji ove godine slavi 80-ti rođendan, a vespa na talijanskom znači osa. Moja Gruba i je kao osa, vragolasta striljica kako kaže Munuo. Ona nije žena koja čeka da joj se život dogodi, nego ga uzima u svoje ruke. Njezina sloboda nije deklarativna ni bunt radi bunta – ona jednostavno odbija pristati na ono što nije njezina istina. Mislim da je upravo u tome njezina suvremenost. Bez obzira na stoljeća koja nas dijele, prepoznajemo tu potrebu da ostanemo vjerni sebi, čak i kada to nije najlakši izbor.
Kostimografija vaše Grube napravila je fascinantan estetski zaokret prema kultnoj La Dolce Vita estetici. Kako ste se osjećali unutar tog spoja renesansnog dubrovačkog dijalekta i vizualnog koda talijanskog filma pedesetih?
Osjećala sam se kao zlato u vati. To je tako dobar i prirodan spoj. Talijanski filmovi tog vremena su nešto što ne možeš ne voljeti. Ponekad poželim da sam stvarala u tom vremenu. S jedne strane govorimo Držićevim jezikom, a s druge živimo u vizualnom svijetu koji priziva Fellinijevu poetiku, talijanski glamur i slobodu pokreta. Umjesto da jedno poništava drugo, ta dva svijeta se itekako nadopunjavaju. I pokazuju koliko su emocije, odnosi i ljudska priroda bezvremenski. S druge strane, taj spoj pokazuje koliko je Magelli genijalan redatelj.
Svilena marama, lepršava haljina i Vespa na sceni stvaraju snažan osjećaj emancipacije, jer u to vrijeme odista i kreće artikuliranije se politike baviti ženskim pitanjima. Je li ti taj specifičan modni identitet pomogao da fizički i pokretom definirate Grubinu vrckavost i izmicanje muškim očekivanjima?
Grubu osjetim kao ženu koja se ne boji biti primijećena i koja nosi svoju ženstvenost s velikom sigurnošću kada je to potrebno. Toliko je ženstvena da može hodati i kao baraba. Taj posljednji kostim koji mi je kostimograf Leo Kulaš napravio; svilena marama, bijele mačkaste naočale i modra haljina sa bijelom kragnom i bijelim gumbima, a na nogama borosane, je jednostavno antologijski. Obožavam ga. U njemu nije potrebno ni glumiti, samo dođem na vespi, i sve je jasno.
Gruba glatko odbija Munuovu ponudu da je “obuče u svilu” od ukradenog novca i odgovara mu jednostavnim: Idi! Kako gledate na tu njezinu reakciju kroz prizmu mode – kao stav da se stil i osobni integritet ne mogu kupiti?
Gruba zna da vrijednost odjeće nije u njezinoj cijeni, nego u tome kako je nosiš i što stoji iza nje. Stil bez integriteta ostaje samo površina. Zato mi je lijepo što njezino odbijanje nije moraliziranje, nego vrlo jasna granica. Ona ne pristaje da joj netko određuje vrijednost kroz darove ili materijalno. To je poruka koja mi se čini jednako važnom danas kao i u Držićevo vrijeme. Novcima se stvarno može svašta kupiti; i najnovije must have cipele i najluksuznije torbice, i najgenijalnije cvike, i safire i dijamante, ali karizmu koja to sve nosi, kupiti ne možeš.
Koja je glavna poruka koju ova tvoja “djavolica” s Vespe šalje današnjoj, modernoj ELLE ženi – što možemo naučiti od Držićeve godišnjice kad skinemo s nje prašinu stoljeća?
Voljela bih da publika u Grubi prepozna ženu koja se ne ispričava zbog toga što je svoja. Mislim da nas Držić podsjeća kako se ljudska priroda zapravo nije puno promijenila – još uvijek tragamo za slobodom, ljubavlju, dostojanstvom i pravom da budemo ono što jesmo. Ako skinemo prašinu stoljeća, ostaje nam lik koji je duhovit, hrabar, senzualan i beskrajno živ. A možda je upravo to najljepša poruka i današnjoj ELLE ženi: da elegancija nije samo u onome što nosimo, nego u slobodi da živimo u skladu sa sobom.
Fotografije: Milan Šabić
