Daria Lorenci Flatz: 'Sada želim sve'

Darijin talent veći je od života. Zato nije ni čudno što je u dvadesetima i tridesetima njezina života bio u prvom planu. Čak je i sakrio neke njezine druge vrijednosti: ljepotu, savršeno tijelo, duhovitost i njezinu želju za pažnjom medija i potrebu za ljubavlju publike. Paradoksalno, jedna od najvećih glumica naše regije patila je dok su joj oduševljeno tepali da je „glumica koja nikad nije snimila reklamu“. 

Mediji su to mislili pohvalno, u smislu da se nikada nije prodala komercijali nauštrb umjetnosti, ali: „Ja sam uvijek imala konflikt s tim da se pokazujem. Da stanem i kažem: ja sam tu, ja ovo želim, ja želim biti glavna, ja želim biti viđena. A s druge strane, to mi je uvijek bila najveća čežnja. No htjela sam da se to dogodi samo od sebe, da ne moram to tražiti, da se ne otkrije da sam to htjela. Nažalost, dugo sam zbog tog sukoba unutar sebe komunicirala da to ne želim jer sam ja 'art'. Dugo sam zaista patila u tom konfliktu. I uvijek sam imala osjećaj da zapravo ne vrijedim ako nisam vrijedna naslovnice, ako nisam vrijedna te pažnje, da me se slavi, da me se slika kao lijepu ženu. Mislila sam – ako me tako ne vide, kao uspješnu i lijepu, onda to i nisam. Onda mi je sinulo – pa nisam znala to tražiti. Bilo mi je ispod časti, bila sam preponosna i pretašta da kažem otvoreno: Ali ja bih htjela da se moja uloga slavi, da se moj talent prepozna i u javnosti.

„Kao neki kompleks manje i veće vrijednosti istodobno. (smijeh) Imala sam osjećaj da sam puno toga napravila, ali da to prolazi ispod radara. Tren kad je moje oslobađanje krenulo bio je, čini mi se, kad sam ušla u HNK i shvatila da mi nije svejedno što ću odjenuti za premijeru. Želim lijepu haljinu za premijeru, rekla sam samoj sebi. Sama sam nazvala Matiju Vuicu. Na početku, kod mene je to čudno izgledalo. Ljudi su me čak znali pitati: Što se to s tobom događa? Jer nisu navikli na to da ja tako izgledam.“ 

Dariju sam upoznala prije dvadeset godina: ona je već bila velika zvijezda, radila je čuda s alternativnim, istraživačkim teatrom. Prostirala je intimne dijelove sebe po pozornicama. Te je sezone zamađijala publiku u „Božanskoj gladi“ u ITD-u. Bila je vodeća glumica Exita koji je točno tada postajao kultna točka hrvatske kulturne scene. Ipak, bila je samozatajna, intrigantno neumišljena. Bila je topla. Kad sam se trebala skinuti na sceni sa samo dvadeset i nešto, rekla mi je koje su mi točke sigurnosti. Svaka njezina pažljiva rečenica mladoj kolegici bila je poput zagrljaja. Bila je gostujuća zvijezda naše predstave, ali radila je kao da joj je to prvi projekt.

Uvijek je sa sobom imala allure „drugog svijeta“, kao da je njezin identitet neuhvatljiv, jer je izbjeglica, jer je došla iz Sarajeva, bolnog i svetog, jer se jedva punoljetna udala za jednog od najvećih kazališnih redatelja pa se vrlo brzo, luđački hrabro, zbog intenzivne ljubavi s još jednim genijalcem razvela. Unatoč svim tim faktima, Daria je bila „raja“, feel good mjesto duboke, autentične empatije. Od tog trena do danas Daria se sretno udala i rodila troje djece. Javno je govorila o bitki s anoreksijom, o bitki s rakom i o izazovima trostrukog majčinstva. Postala je članica zagrebačkog HNK, gdje je odigrala velike dramske uloge, za koje će mi reći da joj je bitnije s kim ih radi nego koje su.

Postala je vlasnica kreativnog studija 4sobe gdje djeca glume, žene plešu, a svi uče. Sada iza sebe ima i sapunicu i „Ples sa zvijezdama“. Njezin skok u entertainment donio joj je masovno prepoznavanje i, kako kaže, mnogo zabave. Istodobno, konačno se oslobodila. „Znala sam se brinuti kad sam počela raditi telenovelu da će sve u umjetnosti što sam dotad napravila nestati. Razgovarala sam sama sa sobom i opet si morala osvijestiti – ali ti to želiš. Taj moj raskorak uvijek povezujem sa Sarajevom, gdje je šiš-maš moguć. Taj grad je spoj krajnosti i ti možeš isto to biti, spoj krajnosti kao osoba. Ako je tulum, svi će slušati narodnu muziku. Mogao si biti alternativac, umjetnik i popeti se na stol kad počnu narodnjaci. Sad se to i kod nas mijenja. Ali kad sam došla u Zagreb, to je bilo nemoguće. Morao si se odrediti, jasno reći kome pripadaš. Od silne želje da se uklopim, jako sam taj dio sebe kastrirala. Meni je alternativa ležala po nekom mom senzibilitetu, ali u sebi imam i kafane, i zabave, i ljepote, i frivolnosti. I kao da sam si sada počela dopuštati sve svoje želje. Hoću biti lijepa, hoću se slikati. Još imam glad i svjesna sam da je život kratak. I osjećam silovitu slobodu koju nikad prije nisam osjećala.“ 

Pitam je misli li da je to zato što je sada u četrdesetima. Nose li godine neku zdravu sebičnost?„Vjerojatno je normalno da se u dvadesetima i tridesetima pitaš što ljudi misle o tebi. Pogotovo kad izgradiš neku pripadnost, ljudi povjeruju u taj neki identitet, a ja nisam imala svoju obitelj u Zagrebu, svoj grad, pa mi je bilo nužno držati se za sebe u koju su ljudi vjerovali, bilo mi je presudno za život da i ja vjerujem da znam tko sam – Daria, umjetnica, kojoj nisu važne naslovnice. Mi živimo od slika drugih o nama. Tuđe oči nam govore tko smo. I želiš biti vjeran tome. Ali sada, na kraju četrdesetih, zaista si želim ispuniti sve što se nisam usudila tražiti prije u životu.“ 

Teško je nabrojiti sve Darijine nagrade, zlatne Arene, nagrade hrvatskoga glumišta, glavne uloge. No kod nas glumci ne zarađuju puno ako ne snimaju reklame i serije. Pitam ju je li odluka o telenoveli imala i financijsku stranu. „Nakon 70 predstava i 30 filmova mislim da zaslužujem i financijsku sigurnost. Želim lijepe stvari, zdravu hranu, želim da moja djeca imaju neke mogućnosti u životu. Treba prestati koristiti umjetnost kao izliku da se umjetnici ne plaćaju. Ne znam što bi bilo da nisam doživjela rat. Ali ja sam kodirana iznutra da moram raditi i da moram imati za sebe. U meni je takav preživljavački zov da nema Boga koji bi me odvojio od mog posla. To je meni poziv. I da sam se udala za tajkuna, vjerojatno bih imala osjećaj da moram imati za sebe i svoju djece. Financijska neovisnost je ključna za ravnopravan odnos i moje psihičko zdravlje“, smije se Daria. Daria se i inače stalno smije. Na njoj se fizički vidi silno veselje zbog svega što joj se novo otvara u životu: televizija, finale zabavnog showa, masovno prepoznavanje, nova karijera. 

Lakše dišem otkad sam se oslobodila, no nije to završen proces. Doživotno ću imati prtljagu tog osjećaja nedovoljnosti. Ali valjda se sa starenjem dobije to mirenje s realitetom. I dalje užasno puno radim, ali sada radim što mi se radi. Ne radim više da bih dokazala talent. Radim samo ono što me veseli. I zbog toga sam bolje volje općenito.

Dok razgovaramo, prekidaju nas brojni pozivi njezina tri sina. Zove im taksije usred snimanja, provjerava jesu li stigli na odredište. Danas je rođendan blizancima, a za vikend jedan ima natjecanje u Osijeku. Vozi ga Daria pa se odmah potom vraća jer njezin studio ima produkcijske nastupe. S lakoćom i veseljem sve to odrađuje, u bodiju koji otkriva nevjerojatno tijelo – za koje Daria kaže da duguje novootkrivenoj ljubavi prema standardnim i latino plesovima. Kad me pogleda očima punim smijeha nakon stotog telefona, pitam je kako uspijeva baš u svemu biti 10/10. 

„Moj je trik u tome što me sve veseli i rekla bih da je to moj ključni talent. Sve čega se prihvatim me opčinjava. Evo, te moje 4sobe osmislila sam kad sam bila na prvom porodiljnom. Mogla sam se maknuti na jedva dva, tri sata od blizanaca i tada sam jurila voditi dramske grupe. A sada imam 220 polaznika na tri lokacije. U redu, ne vodim ih više, sad imam 20 voditelja. Ali toliko sam čitala o dramskoj pedagogiji. Tijekom 'Plesa sa zvijezdama' mene je veselio trening cijeli dan. Tako mi je i sa stanom i s kućom i s djecom. Veselilo me praviti baš svaku makrobiotičku kašicu, pasirati smeđu rižu, praviti biljna mlijeka, peći kruh svaki dan. Non-stop radim. Nikad ne sjednem. Ali mene i to veseli. Polizati školjke, podove, napraviti ulogu, snimiti film, plesati u finalu, ja ustvari uživam u tome što sam učinkovita.“ 

A na pitanje kako njezin brak podnosi njezin perfekcionizam i karijeru te kako je uspjela i u tome da ima jednu od najstabilnijih veza na sceni, odgovorila je: „Postoji nešto arhetipsko u svima nama, što ne znam kako da pobijedimo. Od pamtivijeka, valjda zbog konstitucije, hormona, neke stvari su prirođenije muškarcima, neke nama. Kod pračovjeka je to bilo prirodno: oni su lovili, mi drndale u spilji s djetetom na sisi. Ali život se toliko promijenio. Uloge su u ovom našem modernom svijetu zaista zeznute jer ih još prihvaćamo kao da smo u spilji. Čujem da postoje neke skandinavske zemlje koje to ravnopravno dijele, što je čak i meni zbunjujuće, jer mislim da je sisa na ženskom tijelu s razlogom. Ali biologija je jedno, a suvremeni svijet drugo. I nakon prve tri godine prođe biologija. I onda vidiš okrutnu istinu: mi smo preuzele mnogo njihovih uloga, a oni naših ne. Balkan je ostao u tom arhetipu gdje žene imaju previše toga na sebi.“ 

Postoji li neka laž koju bi dekonstruirala s cijelim svojim životnim iskustvom, pitam. Malo razmišlja, još jednom odgovori na poziv pa kaže: „Možda da žene moraju biti majke i da se moraju udati. Da nešto mogu mijenjati, rodila bih rano. Dočekala bih četrdesete s velikom djecom. Prirodno je da ti se život vrati u tvoje ruke u četrdesetima. A ja i dalje spavam s Tinom koji leži između Emila i mene i uspavljujem ga. Iskreno mislim da bi žene trebale imati svoj život u četrdesetima. Ali, ako nisi majka – žališ. A ako si majka – žališ za slobodom. Zeznuto kako god okreneš. Ja sam, primjerice, uvijek htjela veliku obitelj. Ali ženama se roditeljstvo zamjeri jer nije prirodno da dvoje ljudi samo podiže troje djece. Generacije su živjele zajedno pod istim krovom, susjedstvo ju odgajalo djecu, ulica je zajednički i s puno ljubavi i brige odgajala djecu. Kad si bila s roditeljima doma? Nikad. Nisi ni htjela! Kad su te vozili na sto aktivnosti? Nikad! Mogao si imati i desetero djece. Kao da su moji roditelji planirali sve svoje dane unaprijed. Nije problem imati djecu nego imati djecu u ovakvim suludim uvjetima. I taj mentalni mapping svih obaveza, ta organizacija, vožnja, fizički rad, to nas ubije.“ P itam, iako znam da odgovora nema, zašto mislim da tzv. mental load većinom pada na ženska pleća. 

„Ne znam zašto je organizacija uvijek na ženi. Valjda građa mozga. Mi sve radimo dispoziciju za obitelj, mi naprosto to možemo. Oni možda mogu nešto drugo – evo, Emil pruža neku stabilnost koju ja često podrazumijevam. Neki coolness, neki mir, neko neuzrujavanje zbog sitnica. Kad ga nema doma, samo čekam da on prođe kroz vrata. Možda je to trik – svatko od nas donosi nešto što može u zajednicu. Obitelj zarobljava ženu, da, ali zarobljavanje je jaka emocija, negativna, koja nije uvijek točna, jer nam i zadatost paše. A najveći izazov za brak su djeca, čak i ona koja dođu iz ljubavi. (smijeh) U suvremenom se svijetu većina brakova raspadne u prve dvije godine djetetova života. Rekla bih da se žene danas teško mire s ulogom majke, s tim što sve ona nosi sa sobom. Mislim da nas sve iznenadi intenzitet služenja obitelji. Ja sam prirodno htjela biti povezujuća majka, ali i meni se stalno rađala frustracija. Teško sam se mirila s tim da i kad smo oboje zajedno s djecom, ja više radim. A jednostavno je to moja uloga. I ako par nije spreman i s jedne i s druge stane puno toga sagledati, pregrmjeti, pregristi, onda se raspadne. A kad ostanete sami, i dalje morate htjeti biti jedno s drugim. To je onda ljubav. Ništa drugo ne pomaže, samo ljubav.“ 

Pitam kako je pomirila karijeru i majčinstvo: „Najteže mi je što imam osjećaj da je moja svrha omogućavati da obitelj funkcionira te da onda ja ne postojim. Koža, ortodonti, pokloni za rođendan, WhatsApp grupe, zalijevanje cvijeća, kad će se pas cijepiti – sve je to na ženi. To rade žene. Uz svoj posao radim i taj koji je dovoljan da sam za sebe bude posao.“ A društveni život? Daria se opet smije.

„Srećom, moj posao je moj društveni život. Svi moji hobiji su dio mog posla. Sve što volim pretvorim u posao. 4sobe su dio moje obitelji. Kad ljudi vide da sam u formi, pitaju se odakle mi vrijeme za to, a do toga sam došla u nekoj rupi između glume, ali kao dio mog posla. Evo, sad idem na plesna natjecanja. A i na njih idemo zajedno, jer je moj sin plesač. U osam sati uguram i posao i obitelj i rekreaciju i druženje.“ Koji joj je plan sada, biti plesačica ili… Sad se obje smijemo. „Uvijek mi je ostala ljubav za autorske projekte i male scene. I za performans u fizičkom teatru. Nešto što je suvremeno, što direktno komunicira sa mnom i svijetom u kojem se nalazimo, to je ono što sam uvijek htjela raditi, što sam oduvijek i radila te što ću uvijek raditi. Zato volim istraživački teatar. To mi je važno, da komuniciram s ljudima. A sve više me zanima i entertainment, komedija, da ljudi dođu na zabavu i umru od smijeha, da nakon toga imam osjećaj da sam se i ja zabavila.“

Daria je neodvojiva od svog tijela, ali i taj je odnos kompleksan, i pun paradoksa. „U mladosti sam imala anoreksiju. Mislim da je to direktna posljedica rata i izbjeglištva tijekom kojeg sam se udebljala deset kila od nezdrave hrane i emotivnog prejedanja koje me tješilo. Anoreksija ima dvije ideje u sebi: prisutna je psihološki autodestruktivna linija zajedno s idejom da mršaviš. Opsesivna ideja hranom u kojoj izostavljaš hranu. Rekla bih da jednom kad si imao anoreksiju to zauvijek ostaje kao neizbrisiv dio tebe, kao trag u tvojoj duši, kao rana. Ali isto tako, svijet iz kojeg dolazim sklon je tome jer se baviš time što tijelo može i sve što jedeš održava se na tvom tijelu i izgledu. Moje tijelo danas… (smijeh) Moje tijelo je svašta prošlo, i blizanačku trudnoću u kojoj sam dobila 30 kilograma, i trudnoću u četrdesetima, i rak. Sad sam sretna, imam kila kao prije faksa, ali ne brojim kalorije, sjedim evo na ručku i pijem vino. No ovaj ples mi je donio povratak svakodnevnom treningu i povratak tijelu u smislu stalnog rada. I sviđa mi se kako izgledam. Tijelo je moj materijal koji sama kreiram. Zato mi je puno toga o tijelu.“

A tijelo joj je – nikad senzacionalnije, kao i ona. Djeluje kao da uživa u svakom dahu, svakom koraku na zemlji. I plesnom i svakom drugom. „I dalje imam osjećaj da nisam poznata, iznenadim se svaki put kad me netko prepozna. Ali, da, došao je cijeli novi svijet u moj život i to je najbolje što mi je televizija donijela. A mi smo takvi, mi glumci: posao nam postaje obitelj. Ja sam uvijek samo to htjela: biti dio zajednice, pripadati.“