Iskustvo čitanja romana Ničiji sin (Son of Nobody) Yann Martela za mene je bio iskorak u izrazito osoban, intimni, a opet metafikcijski prostor u kojem se prepliću duboka filološka erudicija, subverzija antičkoga epa i potresna obiteljska drama. Martel u ovome radu ulazi u izravan i višeslojan dijalog s Homerom, Ilijadom, stvarajući tekst koji ne funkcionira samo na razini književne obrade antičkog mita već puno šire…
Tjera nas da preispitujemo sam mehanizam pripovijedanja, narative povijesnog pamćenja i načine na koje tekstualne strukture pokušavaju zacijeliti naše traume i slomljene odnose. Dok čitam ovaj novelistički korpus, ne mogu se oteti dojmu da autor dosljedno razrađuje misao koja me osobno duboko dotiče: način na koji bilježimo i interpretiramo prostranstva prošlosti izravno uvjetuje našu sposobnost da preživimo i razumijemo vlastitu sadašnjost.
Težište je tamo gdje boli
Ono što me kao čitatelja i kritičara u startu fascinira jest autorovo svjesno poigravanje vizualnom i strukturnom arhitekturom stranice, koje se nepokolebljivo proteže kroz čitavu knjigu. Odluka da se stranica poprečno podijeli oštrom horizontalnom linijom gdje gornji dio pripada rekonstruiranom epskom tekstu Psoade, a donji se povjerava opsežnim, ispovjednim fusnotama – predstavlja prevrat klasične hijerarhije teksta.Pisanje po uzusima fusnota je marginalno mjesto, podređeno gornjem tekstu, namijenjeno tek etimološkim referencama ili filološkim razjašnjenjima.
Međutim, Martel ovdje potkopava autoritet gornjega teksta i vrši preusmjeravanje narativnog težišta točno tamo gdje boli. Donji dio stranice preuzima primarnu emotivnu i egzistencijalnu težinu. Kroz fusnote progovara pripovjedač Harlow Donne, klasični filolog i proučavatelj antike, iznoseći krhotine vlastitoga života: spori i mučni slom braka sa suprugom Gail, duboko narušeni i emotivno distancirani odnos s kćeri Helen, te vlastitu nataloženu krivnju i osjećaj promašenosti. Između ta dva sloja osjećam neprestanu tenziju: udaljena, epska povijest ratovanja i antičkih heroja zrcali se u privatnoj tragediji jedne moderne obitelji, čime Martel iznosi tezu u koju i sam duboko vjerujem – da su tihi obiteljski raspadi jednako razorni, teški i dostojni tragike kao i padovi antičkih gradova pred zidinama Troje.
Yann Martel demistificira ratni užas
Ta subverzija kanona nastavlja se u samom sadržaju rekonstruiranog teksta Psoade koji teče gornjim dijelom stranica. Klasični starogrčki ep po svojoj je prirodi bio aristokratski institut – slavio je kraljeve, demigode i elitne ratnike poput Ahileja, Agamemnona i Hektora, dok je običan puk ostajao neimenovana masa, topovsko meso ili tek nijemi promatrač tuđe slave. Martelov koncept Psoade izrasta kao namjerna i tiha pobuna protiv takvoga kanona. Junak priče je Psoas iz Mideje, čovjek bez plemićke loze, naslijeđena sjaja ili zvučne ratničke loze – on je u doslovnom i metaforičkom smislu “ničiji sin”. Kroz njegovu perspektivu autor vrši dosljednu demistifikaciju ratnog užasa.
Umjesto uzvišene herojske smrti za domovinu i slavu, epski tekst bilježi banalne, ogoljene i surove okolnosti ratovanja: gustu prašinu, blato, bolesti, buhe, logističke neuspjehe i tihe pogibije od infekcija ili iscrpljenosti. Izmještanjem radnje iz moćnih mikenskih ili spartanskih središta u zaboravljenu provinciju Mideju, te povezivanjem forme pisma s drevnim bustrofedonom – stilom pisanja u oba smjera, poput vola koji ore brazdu – autor naglašava težak, fizički rad samoga pisanja i života koji izmiče službenim povijesnim ljetopisima.
Patnja i oprost i etika suosjećanja
Nadalje, roman kroz čitav svoj narativni luk otvara presudno pitanje odnosa između činjenice, povijesne istine i fikcije. Pripovjedač u tekstu vrlo precizno razgraničava građu: arheološki i lingvistički okvir potkrijepljen je stvarnim faktografskim činjenicama, poput spominjanja papirusa iz Oksirinha, zbirki u Ashmolean muzeju te izrazito specifičnih gramatičkih analiza starogrčkog jezika, uključujući izražajni glagolski način optativ koji izriče želju ili mogućnost.
S druge strane, sam lik Psoasa i njegova pjesma plod su fikcionalne rekonstrukcije. Međutim, upravo na toj granici između dokumentarnog i izmišljenog Martel gradi svoju centralnu teorijsku misao: mitovi i priče, čak i kada su u potpunosti stvoreni maštom, s vremenom preuzimaju snagu činjenica na kojima se temelje cjelokupna ljudska civilizacija i naše individualno poimanje stvarnosti. U tom se spoju antičkog epa i moderne filologije događa i tihi susret grčke epske misli s etikom suosjećanja, gdje se ranjivost nepoznatog vojnika iz Mideje u konačnici spaja s općeljudskim motivom patnje i potrebe za oprostom.
Jedini preostali jezik
Najdublja i emotivno najpotresnija nit koja povezuje čitavo djelo za mene se krije u faktu da cjelokupna filološka analiza, rječnički aparati i epski ulomci Psoade nisu namijenjeni samo akademskoj čitalačkoj javnosti, već su oblikovani kao izravno, intimno pismo kćeri Helen. Analize starogrčkih korijena riječi, etimologija i ratnih zbivanja pred Trojom neprestano bivaju prekinute osobnim sjećanjima na njezino djetinjstvo, školske klupe i obiteljske nesporazume. Lingvistika u Martelovim rukama time gubi svoju suhoparnu deskriptivnost i postaje emotivni medij – jedini preostali jezik kojim otac, svjestan vlastitih pogrešaka, pokušava premostiti stvorenu obiteljsku udaljenost, izreći duboko pokajanje i ponovno pronaći put do vlastitoga djeteta.
Proširujući analizu na čitav luk romana, fascinantno je promatrati kako Martel postepeno urušava distancu između pripovjedača i njegova antičkog alter-ega. Dok rat pred zidinama Troje neumoljivo napreduje prema svojoj tragičnoj kulminaciji, u donjem se dijelu stranice jednako neumoljivo razmotava emotivni raspad obitelji Donne. Paralelizam između Agamemnonova žrtvovanja obitelji radi ratnoga pohoda i Harloweve opsesivne akademske posvećenosti – koja rezultira emocionalnim napuštanjem vlastite žene i kćeri – pokazuje kako se obrasci ljudske sebičnosti i patnje ponavljaju kroz tisućljeća.
Martel srećom ne nudi jeftinu katarzu; on u završnim dionicama romana suprotstavlja neizmjernu strahotu drevnoga rata s tihom, ali razornom prazninom suvremenoga otuđenja. U konačnici, roman Ničiji sin , čini mi se, ostavlja trag iznimno zrelog spoja formalnog eksperimenta i emotivnosti. Naime, izgraditi nepostojeći ep unutar okvira filološko-ispovjednih fusnota znači stvoriti djelo koje istovremeno funkcionira kao oštar književnokritički osvrt na homersku baštinu i kao dirljiva, cjelovita osobna elegija o ljudskoj ranjivosti, opsesiji i nepovratnosti vremena.
Fotografije: Naklada Ljevak i Unsplash
Pogledajte i:
