Možda i postoji taj specifičan razlog zašto s nestrpljenjem otvaramo svaku novu stranicu koju potpiše Srđan Valjarević. Možda je ovo razlog-objašnjenje: u vremenu hiperprodukcije plitkih podražaja i agresivne popularno-psihološke imperativnosti sreće, Valjarevićev glas ostaje jedno od rijetkih mjesta iskrene, neusiljene estetske i subverzivne azilantije. Jučer je u izdanju V.B.Z.-a promoviran njegov novi „Roman o agoniji i vedrini: Kraj jedne porodice” – završnica sada već antologijskog ciklusa o Fricu i Dobrili, Kinezu Liju i Profesoru povijesti u penziji.
Smješten u sjenu društvenih ruptura i kolektivne trajne narkoze, ovaj roman iznova analizira našu stvarnost beketovskom burleskom: mračno je, bit će mračno i dalje, ali između suza i smijeha treperi ona mikro-sekunda autentične vedrine. Tik uoči sinoćnje promocije, dok su se u pozadini preplitali žamor publike i posljednje pripreme, sjeo sam s piscem čije autorstvo neprestano obnavlja našu (moju) vjeru u čin pisanja. Poveli smo razgovor o teoriji kao paravanu oportunizma, tjeskobi, neizbježnoj agoniji i onoj rijetkoj vedrini koja provali kada prestanemo kontrolirati vlastiti ulaz u tekst.Ili u život…Ili…
Sklanjanje stvari od sebe
Ako je agonija majka svih tekstova, kao što ste jednom rekli, je li ona zapravo osnovno radno stanje u kojemu autor odbija pristati na društvenu anesteziju?
Zato je tu vedrina kao majka svih promjena. Inače, mislim da taj odnos stoji. Pored agonije, često samo tu agoniju ne vidimo. Ako je to uopće moguće.
A spada li i ta vedrina u spektar dijagnoza? Pogotovo u ovom kontekstu divljanja popularno-psihološke misli, gdje smo navučeni i naučeni misliti da je uvijek sve do nas, a ne do društvenog konteksta?
Da, moje je iskustvo da su meni promjene u životu donosile samo to razvedravanje, a i vedrina je uvjetovala promjenu.
Je li teorija koja se provlači kroz roman neka vrsta paravana našeg građanskog oportunizma ili je tu zaista da nečemu služi? Kako vam se činila dok ste je uvodili, kako ste je osjećali?
Na koju teoriju misliš?
Pa kad se spominju filozofi – Kant, Descartes – onako kako se provlače kroz tekst.
Mislim da je sklanjanje tih stvari od sebe, ili sklanjanje nas od svih tih teorija, ono što smo naučeni, a što je pogrešno u svojoj suštini. Teorija sama po sebi zvuči kao prva reakcija: nešto dosadno i tako dalje, iako su teorije često objašnjene vrlo pitko.
Što čitate kada radite rekapitulaciju ideja, kada se želite nahraniti nekakvim mišljenjem? Čemu se vraćate, u što bježite?
Iskreno da ti kažem, ne bježim više ni u što i ni od čega. Činjenica je da sve teže čitam prozu, a sve lakše i sve više uživam u stvarima kao što su filozofija ili čak teologija, iako nisam religiozan. Sve manje čitam prozu i poeziju, ali se vraćam nekim provjerenim stvarima. Znači, uvijek novim, gdje se negdje potvrđuje ono Kierkegaardovo ponavljanje – da se emocije ne ponavljaju. To sam, recimo, nedavno ponovno čitao. Pokušao sam čitati neke klasike; neki mi danas stoje, neki ne. Jedan od pisaca koji zaista stoji u svom vremenu, kao da je jučer pisao, jest Kafka. To iskustvo čitam danas tako, a jučer nisam tako mislio. Uvijek bude nešto novo.
Lik Kineza se transformira iz ugostitelja u konceptualnog umjetnika?
Da.
Je li to svojevrstan stav prema konceptualnoj umjetnosti koja je znala obesmisliti svoju funkciju i dovesti stvar do radikalnog besmisla, ili je to tek povjerenje u nju? Što biste rekli o tome?
Kada pišem ili stvaram nešto, ne moram slušati glazbu, ali ono što je u meni nosi toliko glazbe, filmova ili elemenata iz likovne umjetnosti. Teško je uvijek prepoznati odakle sve to dolazi jer je to neka čorba u tebi koju miješaš, pa vadiš…nekad su mi iskustva gledanja nekih filmova iz agonije i vedrine došla izravno iz gledanja De Sice ili Buñuela. To stanje blaženstva, stanje uživanja u umjetnosti, nešto je što se teško opisuje.
Kako opisati to stanje estetskog… Ne znam, nađi neku drugu riječ osim blaženstva. Nešto neopisivo, a može se dogoditi u svakoj umjetnosti. Sve se umjetnosti prožimaju i utječu jedna na drugu. U mnogim filmovima konceptualna umjetnost ima utjecaja, kao što i u nju ulazi puno glazbe. Kinez nije to sam odabrao, nisam mu ja to nametnuo.
I…imati karticu za autobus
A koliko vam je, kao nekome tko je autorski prilično racionalan, bilo teško povjerovati da neki drugi principi – pa evo, nazovimo ih likovi – vladaju u vašem autorstvu, a ne vi osobno? To je ta domena teološkog, religioznog povjerenja u „onu stranu”, da nešto drugo ipak vodi ruku i pogled. U tekstu…
U ovom trenutku, Knez Li je taj profesor filozofije u mirovini koji nikada nije doživio spoznaju smisla života ili sreće, što mu je negdje obesmislilo cijeli život, da bi na kraju ipak sve to doživio zahvaljujući… i evo, prepričao sam knjigu! Ali kad sam se već upecao na to razmišljanje i od toga napravio lik, onda je neminovno da pratim tu fikciju. Iz nje potom ulazim u potpuno novo i nepoznato polje, što je zapravo idealno za stvaranje.
Je li teško živjeti u stvaranju u našim kontekstima, kada ste na neki način protiv imperativa konvencionalnog rada koji osigurava benefite poput mjesečne plaće? Kada morate zauzeti stav da to neće biti vaša priča, a onda se dogodi realnost… Biste li rekli drugima da slijede taj put?
Ne bih ja drugima rekao ništa. Niti druge nagovaram.
Mislim na mlade autore, da specificiram.
Ma kakvi, ne mogu. Nisam ni ja nikoga slušao, niti imam pravo ikome išta govoriti. To je…
Stvar izbora?
Sa svojih 60 godina, to je sad moj stav. Ne slušaš nikoga, slušaš sebe. Opet, i to je fraza, ali u mom je slučaju točno. Ja sam sa 60 godina na korak do mirovine – znači, može se i ovako kao ja stići do mirovine i imati karticu za autobus.
I tu i tamo još ponešto.
Da.
Porodica, obitelj kao ideja koja se u medijskom i kulturnom polju, pogotovo u Srbiji, i u regiji provlači kao nekakav argument… Pronositelji te ideje uvjereni su da znaju o čemu pričaju. Kakav je vaš stav prema toj anakronoj ideji, i tekstualno i u stvarnom životu?
Prema tradicionalnoj ideologiji i bilo čemu što ti oduzima individualnost imam… Mržnja je preteška riječ, ali osim što mi je to nakon nekog vremena užasno neukusno, nemam drugačiji odnos prema tome.
Rita Felski napisala je knjigu o namjenama književnosti. To je jedno od meni iritantnijih pitanja, da parafraziram naslov, ali ne možemo se praviti da literatura nema neku funkciju, neku namjenu. Čak i kada se ne prodaje, ona stoji s nekakvom namjerom. Zanima li vas odgovor na to pitanje? Koja je za vas najvažnija funkcija književnosti danas?
Gledam je samo kao jedno od umjetničkih polja, ne kao nešto presudno. Iako negdje mislim da je riječ ono najjače što čovjek ima, književnost danas nema onu snagu koju je imala nekada, što je potpuno normalno. Ali i dalje je smatram samo jednom od važnih sfera za proživljavanje.
Gertrude Stein je u jednom kontekstu rekla „there is no there there” . Vaši likovi sanjaju o nekom mjestu na kojem će biti to “nešto”, a druge geografije su duboko nezainteresirane za naše nesreće. Kako je bilo ponovno ispisivati taj stav? Meni je još u Komu bilo jasno da trava nigdje nije zelenija.
Stein je rekla jednu fenomenalnu rečenicu: da piše samo za sebe i za ljude koje ne poznajemo. I to je meni možda najljepša definicija toga zašto netko piše.
Geografije nisu zainteresirane za naše nesreće. Je li to utješno ili je to jednostavna činjenica?
To je stanje stvari s kojim se čovjek, nažalost, mora pomiriti.
Scene u čekaonicama, ortopedijama, neurologiji i psihoklinici nose tjelesnu i institucionalnu mučninu. Je li tijelo koje otkazuje dokaz da u ovim našim kontekstima i u vašem tekstu nikada neće biti napretka? Je li to pesimističan pogled ili samo detekcija?
Nemam problem s tim jesam li pesimističan ili skeptičan prema doživljaju društva uopće – bilo lokalno ili globalno. Ne ide se nikada iz lošeg u dobro, nego iz lošeg u još gore. Nažalost, to je tako. Mislim da je to jedan spori pad koji traje minimum dvije tisuće godina.
Dvije tisuće godina?
Da. Zaokruži na tri, ako hoćeš.
Razmišljati o publici i čitateljima dok se piše nije poželjno, ali se na kraju ipak bavite pitanjem svrhe pisanja. Nije moguće da niste mislili o tome što znači pisati za društvo u kojemu čitanje više nije vrednovano ni prakticirano, gdje su zaborav, zabava i potvrđivanje iluzije primat, a ne uvid. Kako ste uspjeli pisati i što vas je pogonilo? Sigurno nije bio honorar.
Nije, to je zaista uživanje u samom činu pisanja. Druga je stvar što s vremenom pisanje postane način razmišljanja. Zaista vjerujem da možeš razmišljati kontemplativno, sjediti, gledati drvo i razmišljati, ali možeš razmišljati i aktivno – pišući. Otvaraju ti se mnoge stvari koje dok ne napišeš ne znaš ili ne vidiš. Kad ih vidiš, to ide dalje. Pisanje je dobro fizičko iskustvo. Uzmi primjer pisanja pisma: pišeš nekome pismo i u desetoj rečenici napišeš nešto što uopće nisi planirao u prvoj. Tako da je pisanje način na koji čovjek razmišlja kada razvije taj metod. Meni je pisanje odavno neophodno za život. Ne mislim pritom na preživljavanje, nego na bivstvovanje.
Mi upravljamo dojmom o sebi, nastupamo kroz dan i život. Je li vam mučno što vas se doživljava preozbiljno? Kad god sam čitao o vama, postojala je izvjesna količina težine i patetike, a kad sam čitao vaša djela, to nije imalo veze s tom reprezentacijom. Biste li promijenili taj imidž o sebi?
Nemam pojma, uopće me ne zanima moj imidž.
Ne mislim na imidž u popularnom smislu.
Ma uopće. Kako tko to doživljava… Problem je što o tome ne možeš ni misliti, jer bi morao ući u nešto što…
Što se zove samouništenje…
Da, naprimjer. Svi mi imamo problema s vlastitim projekcijama. To su stvari na koje ne možeš utjecati, a na sve ono na što ne možeš utjecati – ne treba ni misliti.
Nismo svjesni vedrine
Spominjali ste sanjarenje i nadanje kao dio dijagnoze našeg društva. Što je problem u tim konceptima?
Zato što je to izbjegavanje rada.
Preuzimanja odgovornosti?
Da, i svega što to podrazumijeva: rizik rada i odgovornost. To se dugoročno zapatilo tamo gdje se malo radi.
Narator u knjizi prilično je iritantan lik. Zašto je takav?
Narator je iritantan zato što u njemu ima najviše autobiografskog. Ali dobro, šalu na stranu. Prosto, ono što mi je nedostajalo u svemu tome… U jednom mi je trenutku bilo dosta pisanja tih tekstova. S druge strane, nisam završio s tim i ne volim prekidati stvar koja nema razloga za prekid. Ako sam već shvatio da mi je dosta i da je to muka, hajde da od toga nešto napravim. I onda sam napravio lik u kojemu sam mogao…
Dekonstruirati sve to. Sve napisano…
Tako je. I onda je potpuno normalno da jedan takav glas bude iritantan – netko tko kuka sve vrijeme, kome ništa ne odgovara, netko tko mora ili ne mora. Tako da mi je on nedostajao kako bih ovo privukao kraju.
Za sam kraj: ta nepokolebljiva vedrina koja je prisutna… Mene je ta riječ mučila. Ne znam koliko joj vjerujem i koliko je uopće koristim. Kao da je iz nekog davno prošlog vremena, čak malo i naivna. Zašto baš odabir baš te riječi?
Zato što je to potpuni kontrast agoniji. Vedrina traje 30 sekundi ili minutu, a agonija može trajati godinama. Nisam imao bolju riječ za to. Meni je legla u kompletnom nastavku. Zaboravim i ja na nju, ali način na koji si me maločas pogledao bio je vedar, a da nisi ni svjestan. Većinom nismo svjesni vedrine; agonije jesmo.
Imamo li šanse da nam bude bolje u životu?
Uvijek.
Fotografije: Marko Uzelac
Pogledajte i:
