Dok se mediteransko sunce odbija o stakla raskošnih hotela na Kroazeti, a miris skupih parfema miješa sa slanim morskim zrakom, Cannes se priprema za još jedno, 79. po redu, izdanje svog filmskog festivala. Na prvi pogled, sve je onako kako nalaže tradicija: beskrajni redovi crnih limuzina, bljeskalice fotografa i strogi protokoli. Kao u filmu o filmskom životu iz snova. No, ispod te blještave površine oduvijek tinja bunt. Festival u Cannesu nikada nije bio samo smotra lijepih haljina i autorskog filma. Naime, od samih početaka, bio je bojišnica na kojoj su se lomila koplja oko politike, morala i estetskih granica.
Film kao revolucija
Povijest ovog festivala ispisana je prkosom. Još 1939. godine, Cannes je zamišljen kao slobodarski odgovor na Mussolinijevu kontrolu filmskog festivala u Veneciji. Iako je rat odgodio njegovo rođenje za 1946. godinu, taj gen otpora ostao je trajno upisan u DNK festivala. Najbolje se to vidjelo onog mitskog svibnja 1968. godine, kada su Jean-Luc Godard i François Truffaut, usred općeg štrajka koji je potresao Francusku, odlučili da estetika ne smije biti važnija od etike. Vješajući se o teške baršunaste zastore pozornice, fizički su spriječili projekcije i prisilili festival na zatvaranje. Bio je to trenutak kada je film prestao biti samo zabava i postao dio te tada, nužne revolucije.
Danas, desetljećima kasnije, “šok” se preselio s ulica izravno na filmsko platno. Kanska publika slovi za jednu od najokrutnijih na svijetu. Ovdje se ne plješće iz pristojnosti, kažu poznavatelji. Tamo se urla, zviždi i demonstrativno napušta dvorana. Legendarni su izvještaji o ljudima koji su padali u nesvijest tijekom devetominutne scene silovanja u Noéovom filmu Nepovratno ili o onima koji su pobjegli pred eksplicitnim sakaćenjem u Von Trierovom Antikristu. Upravo je Lars von Trier postao simbol kanskog ekstrema. Njegova izjava na jednoj od konferencija za novinare – ona u kojoj je nespretno pokušao biti “duhovit” rekavši da “suosjeća s Hitlerom” – rezultirala je nečim (ne)zamislivim – uprava ga je proglasila personom non grata, protjeravši ga s festivala koji ga je godinama slavio.
Prkos i bunt: festival u Cannesu
No, skandali se ne događaju samo u mraku kino dvorana. Često izbijaju na samom crvenom tepihu, tamo gdje rigorozni protokol susreće stvarni život. Svi se još sjećaju “Heelgatea” iz 2015. godine, kada je ženama navodno zabranjen ulaz jer nisu nosile visoke potpetice. Taj apsurdni zahtjev za glamurom po svaku cijenu izazvao je tihi, ali relevantan bunt, pa smo u godinama koje su slijedile viđali zvijezde poput Kristen Stewart kako prkosno skidaju cipele i hodaju bose pred objektivima, ismijavajući stroga pravila koja su odavno izgubila smisao.
Cannes 2026. godine događa se u trenutku kada se filmska industrija ponovno preslaguje. Dok se šuška o manjem prisustvu velikih holivudskih blockbustera, festival kao da se vraća svojim korijenima – onom sirovom, provokativnom i često neugodnom autorskom filmu. Jer to je prava istina o Cannesu. On je najuzbudljiviji onda kada nas provocira, kada nas tjera na razmišljanje i kada odbija biti samo još jedna kulisa za modno poziranje.
Crveni tepih je odmotan, a publika, s dlanovima spremnim za pljesak ili prstima spremnim za zvižduk, čeka novu dozu šoka. Jer u Cannesu se oduvijek znalo – gore od loše kritike je samo ravnodušnost. A ravnodušnost ovdje nikada nije bila opcija. Vidjet ćemo…
