Znamo taj osjećaj, taj specifičan i iritantan zamor materijala koji nas obuzima dok konzumiramo suvremenu kinematografiju. Sve pršti od agresivnih rezova, pretenciozne buke, krupnih kadrova koji nam se unose u lice i nametljive glazbe koja nam, poput lošeg psihoterapeuta, pokušava nacrtati što bismo i kada točno trebali osjećati. I onda se, nasuprot toj kakofoniji, pojavi Paweł Pawlikowski. Maestro preciznosti, autor koji rigorozno podrezuje i propituje goleme povijesne i društvene narative sve dok ih ne smjesti u savršenu, minimalističku formu. U onu specifičnu “estetsku posudu” koja trpi samo čistu esenciju, čisti lijek…
Upravo je u Cannesu ovaj poljsko-britanski redatelj ponovno trijumfirao, izazvavši šesterominutne ovacije u Grand Théâtre Lumière za svoje novo, kako kritičari ističu – remek-djelo Fatherland. Nakon što nas je, da budem patetičan “zadužio” filmovima Ida i Hladni rat, Pawlikowski se vraća s intimnom, a istovremeno epskom pričom o velikom piscu Thomasu Mannu i njegovoj kćeri Eriki, koje utjelovljuju izvrsni Hanns Zischler i veličanstvena Sandra Hüller. Smješten u 1949. godinu, u samu zoru Hladnog rata, film prati njihovo putovanje u crnom Buicku kroz ruševine poslijeratne Njemačke. No, ono što gledatelja ostavlja bez daha -ističu kritičari, nije puka povijesna rekonstrukcija, već prepoznatljiv pawlikovskijevski asketizam. To, po prilici, znači: strogi kvadratni format, magličasta crno-bijela fotografija i statična kamera koja odbija zavodljive emotivne trikove. Kako je sam redatelj, s onim svojim prepoznatljivim, blago autoironičnim odmakom, izjavio nakon premijere: “Snimio sam film o potrebi za tišinom, povlačenjem iz svijeta i kontemplacijom. I evo nas u ovom epicentru buke i svjetske pozornosti.”
Paweł Pawlikowski redoviti je gost u Slanom
Međutim, dok globalna kritika u Fatherlandu slavi vrhunac njegove umjetničke discipline, Pawlikowski za nas ima i jedno sasvim drukčije, duboko intimno značenje. Već pet godina ovaj filmski nomad redovito dolazi u Hrvatsku, razvijajući tihu vezu s našim prostorom i kulturnim krugom. Ta veza nije plod slučajnih festivalskih protokola, već je izrasla iz dugogodišnjeg prijateljstva i bliske suradnje s Mirsadom Mirom Purivatrom, čovjekom čija je vizija trajno obilježila regionalnu kinematografiju. Iz te sinergije i zajedničke potrebe za prostorom koji bi bio lišen industrijskog pritiska, rođeni su Slano Film Days.
Tamo, u idiličnom i stišanom ambijentu blizu Dubrovnika, daleko od canneskog blještavila, sponzorskih zidova i crvenih tepiha, Pawlikowski pronalazi upravo ono što u svojim filmovima i zagovara. Slano je postalo utočište za izravan, nepretenciozan razgovor među kolegama, mjesto gdje se s mlađim generacijama filmaša dekonstruiraju narativne zablude uz miris mora i pogled na otoke. Za autora čiji cijeli opus, od ranih BBC-jevih dokumentaraca poput Dostoevsky’s Travels pa sve do igranih igara u My Summer of Love, tematizira migraciju, egzil i vječnu potragu za izgubljenim domom, ovi ljetni susreti postali su neka vrsta privremenog sidrišta. Prostor u kojem se, izvan neoliberalnih tržišnih okvira, ponovno slavi čista umjetnost.
Njegov životni put ujedno je i mapa europskih kretanja: odlazak iz Varšave u dobi od četrnaest godina, lutanje kroz Njemačku i Italiju, studij književnosti i filozofije u Londonu i Oxfordu, te dugogodišnji rad na televiziji prije nego što je u svojim pedesetima osjetio snažan, magnetski privlačan zov prošlosti i vratio se snimanju u domovini. Pawlikowski je autor koji ne snima filmove iz profesionalne inercije. On zbilja dopušta da se u njemu godinama talože, recimo to tako: životne katastrofe, ljubavni brodolomi i egzistencijalne krize kako bi ih potom pretvorio u supstrat filma. Zato njegovi kadrovi posjeduju tu prijeko potrebnu “težinu proživljenog”.
Kada ga pitate o njegovim radikalnim vizualnim rješenjima, u njima nema teoretske mistifikacije. Ako podiže kameru prema nebu i ostavlja prazan prostor iznad glava likova, to čini jer je format 4:3 limitiran za pejzaže, pa prostor traži u arhitekturi i oblacima. Ta intuitivnost i tvrdoglavost ono je što ga čini istinskim pankerom u odijelu “festivalskog miljenika”. On je umjetnik koji bez problema balansira između transnacionalnih produkcija i prava da mu direktor fotografije napusti set prvog dana jer jednostavno “ne osjeća” taj čudni, asketski ritam.
Na kraju, bilo da s Hüllerovom rekonstruira traume i podjele prošlog stoljeća, bilo da u Slanom s Mirom Purivatrom vodi tihi dijalog o budućnosti filma, Paweł Pawlikowski nas podsjeća na to da pojam “filmskog autora” nije mrtav.
