Anjet Daanje je ovom knjigom sagradila tekstualni spomenik koji ne komemorira Emily Brontë kao pasivnu figuru književne povijesti, nego njezin stambeni i stvaralački prostor, to mitsko, vjetrovito Yorkshire groblje – pretvara u polifonijski labirint. Daanje primjenjuje specifičnu tehniku raštimavanja biografskog žanra, uzimajući rasjepe i jeku stvarnoga života prema kojem Eliza May Drayden neodoljivo priziva Emily, a Millicent njezinu sestru Charlotte. Te krhotine ona potom razbija u jedanaest narativnih valova koji se šire kroz stoljeća, prateći kako jedan život, jednom kad ugasne, nastavlja podrhtavati u životima svih koji su s njim stupili u doticaj.
Istina se uvijek izmješta
Početno poglavlje s likom Susan Knowles-Chester funkcionira kao simbolički prolog čitave poetike romana. Susan je žena koja pere, oblači i priprema mrtve za ukop – njezin je obred tjelesan, taktilni i mučan ritual koji pokušava dati estetiziranu formu nečemu što je u svojoj osnovi raspadanje.
Upravo tu autorica uspostavlja fascinantnu analogiju između pripreme tijela za ukop i same rekonstrukcije biografije. Susan Knowles nastoji ukrotiti mrtvo tijelo Elize May Drayden, ali oči pokojnice se neprestano otvaraju pod bakrenjacima i mokrom vatom. To je vrhunska metafora za sam tekst: subjekt književnosti odbija ležati mirno. Autorica i njezine fiktivne biografkinje pokušavaju ukrotiti, usustaviti i definirati lik Elize, no njezin pogled uvijek izmiče, proviruje i proganja. Roman odustaje od linijskog tijeka i kreće se po principu kamena bačenog u vodu; Eliza umire na samom početku, a preostali dio teksta istražuje njezinu radijaciju kroz sačuvane zabilješke, krivotvorene knjižice i sjećanja, u stalnoj postmodernističkoj igri u kojoj se cjelovita Istina neprestano izmješta.
Pjesma o rodi i dromedaru priča je i o tjelesnosti i pražnjenje utrobe
Feministička optika ba bi rekla da ova proza secira viktorijanske patrijarhalne mehanizme koji su stoljećima nastojali ukrotiti i medikalizirati ženski genij. Dok muškarci – pastori, doktori i klesari – upravljaju službenim diskursom, govorima na odru i društvenim statusom, žene upravljaju utrobom i krvlju. Rad Susan Knowles je tajan, nevidljiv za javnost, ali ključan za održavanje privida društvenog dostojanstva, pri čemu Daanje bez uljepšavanja prikazuje tjelesnost, bolesti i pražnjenje utrobe u trenutku smrti, razotkrivajući koliko je ženski život bio izložen biološkoj traumi dok je teret nosila isključivo nevidljiva ženska ekonomija skrbi.
Ujedno se kroz fiktivne biografske izvatke razotkriva i način na koji muški književni establišment reagira na žensko stvaralaštvo: autorice se infantiliziraju, a ženska mašta koja ne pristaje na okvire pitomog realizma proglašava se divljom, gnusnom ili proizvodom ludila. Čin u kojem pastor daje izbrisati sva imena s obiteljske nadgrobne ploče ispod oltara, ostavljajući samo golu kamenu ploču, djeluje kao vrhunski prikaz patrijarhalnog brisanja ženskog traga koji se ne da posjedovati.
Kako, dakle, pisati o ženama koje su u pismu tražile jedini prostor slobode, a da ih pritom ponovno ne zatvorimo u kavez vlastite interpretativne želje? Anjet Daanje čini nešto fantastično drsko: ona uzima sestre Brontë, odijeva ih u druga imena, i potom njihova mrtva tijela prepušta lešinarima povijesti, biografije i naše vlastite voajerističke potrebe za čitanjem tuđe patnje.
Naša nečista savjest
Susan Knowles ne pere samo trup Elize May Drayden; ona pere našu nečistu savjest. Svi mi koji čitamo devetnaestostoljetne romane volimo misliti o divljim vrištinama i tragičnim usamljenicama, ali Daanje nas prisiljava da pomirišemo ocat, kiselinu i krv na plahtama župnoga dvora. Eliza May nije romantizirana muza s plamenim očima, nego koščata, društveno neprilagođena žena koja na pitanja o Bogu odgovara pitanjem o gladovanju.
Ta glad Boga zapravo je glad sustava koji proždire mlade autorice, njihovu utrobu i njihove rukopise, no ono što Daanje izvozi s maestralnim rafinmanom jest činjenica da Eliza May unatoč svemu ostaje neuhvatljiva. Njezina se knjižica multiplicira, gubi i opet uskršava, dokazujući da je autorica ovdje postala tekst koji se ne da pročitati do kraja – i upravo u tome leži njezina konačna, veličanstvena pobjeda nad svima koji su je pokušali pospremiti u lijes i zauvijek zaklopiti poklopac.
Fotografija: Unsplash, Press
