Kult kao inspiracija
Kad sam na Netflixu ugledala seriju sjajnog imena Unchosen (Neizabrani), pomislila sam da će biti nasljednica odlične mini serije Unorthodox iz 2019., koja govori o ortodoksnoj židovskoj zajednici iz koje je glavna junakinja pobjegla (i pritom platila ogromnu cijenu). Međutim Unchosen je sve osim priče o religijskim zajednicama, sektama i kompleksnim razlozima zbog koje se ljudi nađu u njima. Unchosen je krimić u settingu koji dozvoljava poigravanje elementima kao što su skromno odijevanje (trad wife na aparatima), nedostatak tehnike (pa je svaki mobitel prijetnja, ali i mogućnost) i čudni ritualni (koji sami po sebi mogu biti i pokretač radnje, kao u švedskom hororu Midsommar, ali ovdje su samo bizaran ukras od koji će vas uznemiravati). Unatoč tome što je autorica Julie Gearey odabrala inspiraciju kršćanskim kultovima kao bazu svoje serije koja je navodno inspirirana brojim stvarnim događajima, ništa od navedenog nije pomoglo seriji.
Asa Butterfield i Molly Windsor
Asa Butterfield bit će vam poznat iz Seksualnog odgoja, a Molly Windsor je uspješna glumica od jedanaeste; prije Unchosena igrala je u fantastičnom filmu She said o počecima i proboju #Metoo pokreta. Oboje su talentirani mladi ljudi; Molly je upravo fantastična u mirnoći osobe koja je odrasla u kultu, a Asa kao starješina koji je iznutra razdiran spoznajom o vlastitoj homoseksualnošću. No scenarij im slabo pomaže: Molly kao Rosie, Asina odnosno Adamova nesretna mlada žena, majka jednog djeteta s neobjašnjenim problemom sa sluhom, vrlo brzo upadne u ljubavnu aferu sa strancem, zgodnim i mišićavim Samom (Fra Fee), toliko brzo da se čini da glumica ponekad i sama zaboravi da bi trebala biti zaljubljena u čovjeka s kojim je doživjela prvi orgazam. No, isto tako scenaristi i autorica zaboravljaju da je izuzetno opasno u kultu spavati sa strancem usred dana kraj otvorenih i nezaštićenih prozora.
Sve se raspada
Iako serija ima prilično dobre ocjene publike (nešto iznad prosjeka) na različitim platformama za takvo ocjenjivanje, izuzetno je teško promatrati i ostale članove glumačkog ansambla kako lelujaju između strogih granica i slobode, ljubavnih veza koje kao da nemaju emotivni učinak na njihove likove, alkoholizma koji je klaunovski i strogoće jednog vođe kulta (posebno je teško Christopheru Ecclestoneu jer te dvije posve suprotne poluge mora istovremeno igrati, što je ne samo fizički nemoguće, već i ruši svaku iole dobru scenu i svodi ludog vjernika na crtićkog negativca). Mislim da je razlog relativno dobrim ocjenama dobra art direkcija. Serija vizualno (kostimi, scenografija, lokacije, make up) podsjećaju na Sluškinjinu priču ali kad bi ista bila dokumentarac.
Propuštena prilika
Unchosen tako ne samo da propušta educirati Netflixovu publiku o opasnostima svake ekstremne vjere koja za neko buduće spasenje u idućem životu pojedincu oduzima slobodu, već i propušta istražiti dubinu problematike žena u takvim religijskim zajednicama i kultovima. Njihova je pozicija uvijek submisivna (ne postoji kult u kojem žene podčinjavaju i ponižavaju muškarce uskraćujući im osnovna ljudska prava), ali nerijetko žene ostaju gotovo svojevoljno (dodajem riječ gotovo jer je privola upitan pojam kad nemate financijsku neovisnost, obrazovanje, poslovnu priliku i kad vas odgajaju u prijetnji Sudnjim danom ako, primjerice, masturbirate). Taj je aspekt, jasno, razumljiv sociolozima: prijetnja smrću, gubitkom djece (to je upravo ono što se dogodilo junakinji u Unotrhodoxu) ili izazivanjem povratka vraga na Zemlju, dovoljna je da oduzima mogućnost razlučivanja i slobodnog izbora. No autorici je procurio kroz prste.
Seksualne slobode
Neobično je puno seksa u Unchosenu. Naravno, on je često silovanje u braku, ili vrlo neugodan i bez užitka; ali ima tu i gay seksa, iskorištavanja seksualnih poriva i seksualnog uznemiravanja s pozicije moći. Sve su to elementi koji sigurno postoje u takvim zatvorenim zajednicama. Ipak, u seriji djeluju umjetno i nebitno. Nitko se neće uznemiriti kad vidi da je Mr. Phillips zašlatao gorljivu vjernicu tri i pol minute nakon poroda; jednostavno, toliko mu je loših karakteristika već upisano u lik da su nas do tog trenutka već smorili pričom.
Podtekst
Upisani su ljudi iz vanjskog svijeta u scenarij: fatalna Charley zbog koje brat Isaac napušta bratstvo; gay izbjegli sin Philipsovih za kojim roditelji pate ali si međusobno to ne žele priznati, brat Mason, jednako naporan kao i negativac/Isus/ubojica/varalica Sam, no njihovo postojanje dodatno zbunjuje publiku Ako je tako jednostavno ući i izaći iz bratstva; čemu drama? Ako Rosie može izaći kad poželi i stigne se vratiti da skupi dijete, zašto to ne rade sve sestre u zajednici? Čime ih drže? Ako je kazna za prijestupe napijanje whiskeyjem, zašto se to uopće zove kazna? Ako je Grace gluhonijema, kako čuje?
Posljednje epizode i obećanje druge sezone
Kad su me već prevarili obećanjem da će kroz dobru fikciju analizirati problematiku ekstremnih religijskih grupa, nekako sam izdržala do kraja šest epizoda koje su nam autori ponudili u prvoj sezoni. Bolje bi bilo da nisam, jer su posljednje dvije bastard sapunice i freak showa, prepune pokušaja ubojstava, lažnih svjedočanstava, priznanja o aferama, čudnih rješenja, i, na kraju – nakon što Rosie i Grace ipak pobjegnu (naravno, prije toga su morale zatvoriti krug skorim utapanjem djeteta od strane čovjeka koji ju je magično spasio u prvoj epizodi), postavljanjem zlog Sama na mjesto Božjeg poslanika. U tim sam trenucima htjela izustiti nešto što nisam nikad mislila da ću pomisliti: Ovo nije fer čak ni prema religijskim kultovima! Naravno, iz mene je govorio samo očaj koji vas može primiti kad pogledate nešto stvarno jako, jako naporno i loše. Ali, ako zbog ničeg drugog, vrijedilo je izdržati da se podsjetim koliko je Unorthodox bio sjajna serija. Preporučujem od srca.
Fotografije: Profimedia
