Kroz stabilne institucionalne korake i jasnu viziju razvoja, Filmski centar Crne Gore izrastao je u pouzdanog regionalnog partnera i prepoznatljivog europskog domaćina. Na čelu s Aleksandrom Božović, Centar uspješno spaja kontinuitet kulturne baštine sa suvremenim tokovima, otvarajući vrata domaćim autorima prema međunarodnoj sceni i pozicionirajući Crnu Goru kao ključnu točku filmske suradnje.
Govorite o skoku proračuna s tri stotine tisuća na 1,7 milijuna eura te prelasku iz faze “filmske produkcije kao incidenta” u fazu kontinuiteta. Koliko je u regiji opterećenoj diskontinuitetima, gdje su institucije često poligon za politička potkusurivanja, uopće izazovno graditi stabilan sustav koji ne ovisi o pojedincu, već stvara infrastrukturu za generacije koje dolaze?
Izazovno je raspolagati proračunom od 1,7 milijuna eura za sufinanciranje filmske proizvodnje, kao što je bilo izazovno i s 300 tisuća kada je Filmski centar Crne Gore osnovan 2017. godine. Međutim, ono što smo u međuvremenu uspjeli prevladati upravo je ta pozicija “filmske produkcije kao incidenta”. Podrška i sufinanciranje domaćih, nacionalnih filmova više nisu iznimka, već praksa koja se iz godine u godinu potvrđuje kroz natječaje Filmskog centra.
Možda je još veći izazov bio graditi sustav u kojem sve to ne funkcionira po volji pojedinca, bez obzira na to tko se u određenom trenutku nalazi na čelu institucije. U regiji u kojoj su diskontinuiteti česti i u kojoj institucije nerijetko ovise o političkim okolnostima ili kadrovskim rješenjima, uspostaviti procedure, kriterije i mehanizme koji mogu trajati dulje od jednog mandata predstavlja ključan posao.
Zato povećanje proračuna sa 300 tisuća na 1,7 milijuna eura jest važno, ali samo po sebi nije dovoljno. Mnogo je važnije da iza tog novca postoji sustav koji omogućuje kontinuitet proizvodnje i stvara uvjete da nove generacije autora ne moraju svaki put počinjati od nule. Institucija ima smisla upravo onda kada nadživi pojedinca i kada ono što je jednom uspostavljeno kao dobra praksa više nije lako vratiti na razinu iznimke ili incidenta. U tom smislu, infrastruktura koju danas gradimo nije samo infrastruktura za filmove koji se proizvode sada, nego i za generacije koje tek dolaze.
S konceptom Montenegro Film Rendezvous svjesno ste obrnuli poziciju: umjesto traženja prostora na tuđim platformama, postali ste domaćin europskim i svjetskim stručnjacima. Što za vas osobno, ali i za jednu “mladu kinematografiju”, funkcionalno i simbolički znači taj čin preuzimanja uloge domaćina u mreži globalnih kulturnih kapitala?
Kada smo prije tri godine pokretali Montenegro Film Rendezvous, osnovna zamisao bila je upravo promijeniti poziciju – da ne budemo samo oni koji odlaze na europske i svjetske industrijske platforme tražeći prostor za svoje projekte, već da postanemo domaćini i stvorimo prostor u kojem će drugi doći upoznati ono što crnogorska kinematografija ima ponuditi.
Naši autori i filmski profesionalci sa svojim projektima već sudjeluju na brojnim industrijskim programima diljem Europe. Međutim, kada ste jedan od velikog broja projekata koji se predstavljaju na takvim platformama, ono što je specifično za malu i još uvijek mladu kinematografiju ponekad nije dovoljno vidljivo. Zato smo željeli stvoriti situaciju u kojoj će fokus biti upravo na crnogorskim autorima, njihovim projektima i potencijalu za međunarodnu suradnju.
Hercegnovski filmski festival pokazao se kao prirodno mjesto za takav susret. Pozivamo europske i svjetske filmske stručnjake, producente i koproducente da tijekom festivala upoznaju ne samo njegov program i crnogorsku kinematografiju, već konkretno autore i projekte koji se nalaze u različitim fazama – od razvoja i postprodukcije do filmova koji su pred početkom svog festivalskog života. Time stvaramo izravan prostor za razgovor iz kojeg mogu nastati buduće suradnje i koprodukcije.
Funkcionalno, to znači stvaranje mreže kontakata i prilika koje naši autori mogu koristiti dugoročno. Simbolički, međutim, za jednu mladu kinematografiju to znači možda i nešto više: samopouzdanje da ne morate uvijek odlaziti negdje drugdje da biste bili prepoznati. Možete pozvati druge k sebi i pokazati im što imate. Upravo se ta ideja domaćinstva pokazala kao vrlo zanimljiv koncept koji nas na određeni način izdvaja u regiji. Za mene je to važan znak sazrijevanja jedne kinematografije – trenutak kada više niste samo gost u postojećim mrežama europskog filma, već postajete mjesto njihova susreta.
Dok FCCG otvara vrata Europi i potpisuje konvencije poput one u Lilleu, u susjedstvu vidimo zastoje i višemjesečne blokade natječaja. Kako navigirate tu delikatnu dinamiku u kojoj regionalna kohezija izravno ovisi o stabilnosti partnera, te može li crnogorski model poslužiti kao korektivni faktor ili azil za regionalne autore?
Ono što se trenutačno događa na filmskom tržištu i u filmskoj industriji regije zapravo vrlo jasno pokazuje koliko je za male kinematografije važan kontinuitet. Crna Gora je dobar primjer da kontinuirani rad i institucionalna podrška, bez obzira na to koliki je proračun u određenom trenutku, s vremenom daju rezultate koji postaju vidljivi ne samo u regiji nego i u Europi. To se ogleda i u činjenici da danas postajemo potpisnici i partneri europskih inicijativa, poput sporazuma Vijeća Europe o koprodukciji televizijskih serija, koji smo potpisali u Lilleu.
S druge strane, svaki diskontinuitet u regiji izravno utječe i na nas. Naše kinematografije prirodno su upućene jedna na drugu, posebno kroz koprodukcije, i problemi s natječajima, sufinanciranjem ili funkcioniranjem institucija u jednoj zemlji vrlo brzo postaju problem i za partnere iz drugih zemalja. Crnogorski autori tradicionalno surađuju s autorima i producentima iz regije, tako da te blokade nisu nešto što možemo promatrati sa strane.
Ne bih, međutim, govorila o crnogorskom modelu kao o “azilu” za regionalne autore, niti mislim da bismo trebali preuzimati ulogu korektiva za probleme drugih kinematografija. Ono što možemo jest biti stabilan i pouzdan partner. Mislim da je to u ovom trenutku možda i najvažnija vrijednost koju jedna mala kinematografija može ponuditi. Stabilna shema sufinanciranja, bez obzira na apsolutni iznos sredstava, omogućuje producentima i autorima da znaju kako postoji institucija, procedura i kontinuitet na koji mogu računati.
Upravo zbog toga dodatnu važnost dobivaju i industrijski programi poput Montenegro Film Rendezvousa. Njima pokušavamo proširiti prostor mogućih suradnji: crnogorske autore i projekte povezati s producentima iz Europe i svijeta, ali i kroz gostujuće pitching sesije naše autore upoznati s projektima koji dolaze iz drugih europskih zemalja i s drugih kontinenata. Time ne napuštamo regionalnu suradnju – naprotiv, ona nam je prirodna i neophodna – ali nastojimo ne ovisiti isključivo o jednom krugu partnerstava.
U vremenu kada se oko nas pojavljuju institucionalni prekidi, vjerujem da je najvažnije sačuvati upravo pouzdanost. Za malu kinematografiju možda najveća snaga nije u tome da raspolaže najvećim proračunom, već da partneri znaju kako ono što je dogovoreno ima institucionalno uporište i da sustav neće nestati s promjenom pojedinca ili političkog trenutka. Ako crnogorski model može imati neku širu vrijednost za regiju, onda je ona upravo u tome – u pokazivanju da kontinuitet, čak i s ograničenim sredstvima, dugoročno proizvodi povjerenje, a povjerenje je osnova svake ozbiljne koprodukcije.
Vaša biografija bilježi raspon od neovisne produkcije do prijema kod kralja Charlesa III. u sklopu Samita lidera Zapadnog Balkana. Kako iznutra, bez pristajanja na banalni elitizam, promišljati spregu visoke politike, diplomatskog protokola i subverzivne prirode filmske umjetnosti?
Kada sam 2002. godine upisala Akademiju i izabrala produkciju, na neki sam način odredila svoj profesionalni put, iako tada nisam mogla znati kamo će me sve odvesti. Počela sam u neovisnoj produkciji, kroz izvršnu produkciju reklamnih televizijskih spotova, zatim televizijske i dokumentarne serijale – dakle vrlo izravno, u procesu u kojem povezujete ljude i sudjelujete u nastanku konkretnog djela. Danas, kada upravljam javnom ustanovom u kulturi koja sudjeluje u oblikovanju kinematografije jedne zemlje, moja je uloga drugačija: više nisam samo dio procesa stvaranja filma, već pokušavam stvarati ambijent u kojem drugi mogu stvarati.
Zato susrete na razini visoke politike ili diplomatskog protokola ne doživljavam kao pripadanje nekom elitnom prostoru, već kao još jednu mogućnost da kultura i film dobiju mjesto tamo gdje se donose odluke i gdje se oblikuje slika jedne zemlje. Prijam kod kralja Charlesa III., u okviru Samita lidera Zapadnog Balkana, za mene ima smisla upravo u tom kontekstu – ne kao osobna privilegija ili simbol statusa, već kao potvrda da kultura može biti ravnopravan dio političkog i diplomatskog razgovora.
Film pritom ne gubi svoju subverzivnu prirodu ulaskom u takve prostore. Naprotiv, vjerujem da je njegova snaga upravo u tome što može povezivati svjetove koji na prvi pogled djeluju udaljeno. Diplomacija po svojoj prirodi traži zajednički jezik, dok umjetnost ima slobodu taj jezik preispitivati, otvarati neprijatna pitanja i pokazivati ono što službeni narativi često ne mogu ili ne žele pokazati. Upravo u toj tenziji vidim prostor kulturne diplomacije koja nije samo protokol i reprezentacija.
Za mene osobno tu postoji i određeni kontinuitet. Nekada sam povezivala ljude da bi nastao jedan film ili televizijski projekt; danas pokušavam povezivati autore, institucije, države i međunarodne partnere kako bi postojao prostor u kojem će mnogi filmovi moći nastati. To mi daje posebnu profesionalnu satisfakciju i osjećaj smisla.
Dolazak iz Beograda na čelo ključne crnogorske filmske institucije nosi sa sobom specifične sociokulturne readaptacije. Činjenica da su Vas crnogorski filmski djelatnici sami predložili za drugi mandat govori o izgrađenom povjerenju. Što je u tom procesu bilo presudno za razbijanje eventualnih lokalnih otpora — struka, transparentnost ili naprosto empatija prema autorima?
Izgraditi povjerenje nije bilo nimalo lako. Kada smo prije pet godina započeli taj zajednički put, crnogorski filmski djelatnici i ja, on svakako nije počeo s unaprijed danim povjerenjem. Dolazila sam iz druge zemlje, u jednu relativno malu i povezanu profesionalnu sredinu, i razumljivo je da je postojala određena zadrška prema nekome tko dolazi izvana i preuzima odgovornost za instituciju koja je za razvoj nacionalne kinematografije izuzetno važna.
Ne bih, međutim, razdvajala struku, transparentnost i empatiju. Mislim da je povjerenje izgrađeno upravo njihovom kombinacijom. Transparentnost je bila temelj načina na koji sam željela voditi Filmski centar, a poznavanje struke omogućilo mi je da razumijem procese i probleme s kojima se autori i producenti svakodnevno suočavaju. Istodobno, bilo mi je veoma važno osobno se upoznati s njihovim radom, njihovim opusima, projektima i ambicijama. Ne možete upravljati institucijom koja treba služiti jednoj kinematografiji ako tu kinematografiju ne poznajete i ako niste spremni slušati je.
Povjerenje se, ipak, na kraju gradi rezultatima. Za mene je bilo važno da crnogorska kinematografija postane vidljivija u međunarodnom prostoru, ale jednako tako i da se radi na njezinoj infrastrukturi unutar zemlje. Razvoj kinomreže kroz centre za kulturu jedan je od primjera takvog rada, jer kinematografija nije samo proizvodnja filmova i njihovo festivalsko predstavljanje – ona podrazumijeva i mogućnost da film dođe do publike diljem Crne Gore.
Zato mi činjenica da sam, kada se otvorilo pitanje nastavka mog mandata, dobila punu podršku crnogorskih udruga filmskih producenata i redatelja predstavlja posebno važnu potvrdu. Podrška je stigla i od relevantnih europskih filmskih institucija s kojima Filmski centar surađuje, uključujući Europsku filmsku akademiju. Ne doživljavam to kao osobnu pobjedu, već kao potvrdu načina na koji smo tijekom prethodnih godina gradili instituciju i odnose unutar zajednice.
Možda je upravo to i najvažnije iskustvo koje nosim iz ovog razdoblja: povjerenje se ne podrazumijeva zbog funkcije koju obavljate i ne može se zahtijevati. Ono se gradi svakodnevno – stručnošću, transparentnošću, dosljednošću, ali i spremnošću da razumijete ljude zbog kojih institucija postoji. Podrška koju sam dobila zato jest velika profesionalna i osobna satisfakcija, ali i obveza da nastavim raditi na isti način. Jer iza rezultata koji izvana ponekad izgledaju jednostavno i lijepo stoji mnogo izazovnih trenutaka, teških odluka i rada koji nije uvijek vidljiv.
Inicijativa da se filmska pismenost uvede u osnovne škole svjedoči o dubinskom razumijevanju kulturne politike. U eri hiperprodukcije kratkih formi i algoritamske konzumacije, na koji način planirate učiti djecu “kako se gleda film” i rekonstituirati odlazak u kino kao zajedničko, gotovo ritualno iskustvo?
Danas se sve češće susrećemo s činjenicom da se djeca prvi put s filmom ne susreću ni na televiziji ni u kinu, već na mobilnom telefonu. To potpuno mijenja način na koji se audiovizualni sadržaj konzumira. Sadržaji se izmjenjuju velikom brzinom, gledanje je individualno, a ono što je pogledano često ostaje bez razgovora, razmjene mišljenja ili potrebe da se o tome dodatno razmišlja. Upravo zato smatram da je uvođenje filmske kulture kao izbornog predmeta u osnovne škole velika pobjeda – ne samo Filmskog centra Crne Gore, od kojeg je inicijativa potekla, već i Ministarstva kulture i Ministarstva prosvjete, koji su prepoznali da filmska pismenost danas predstavlja važan dio opće kulture.
Za mene “naučiti kako se gleda film” ne znači djeci propisivati što trebaju gledati niti kakav sud o nekom filmu trebaju imati. Naprotiv, znači naučiti ih da gledaju pažljivo, da razumiju filmski jezik, ali prije svega da o onome što su vidjeli razgovaraju. Jer možda najveća razlika između gledanja sadržaja na mobilnom telefonu i zajedničkog gledanja filma jest upravo ono što se događa nakon projekcije.
Kolektivno gledanje nosi razgovor, razmjenu, različita mišljenja i jednu posebnu dinamiku iz koje se postupno stvara kulturna svijest. Dijete tada otkriva da isti film netko drugi može doživjeti potpuno drugačije i da upravo razgovor o tim razlikama proširuje naše razumijevanje filma, ali i svijeta oko nas. U tom smislu, kino zaista jest neka vrsta ritualnog prostora: ulazite u dvoranu zajedno, svjetla se gase, određeno vrijeme svi gledate isto djelo, a onda iz tog zajedničkog iskustva izlazite s različitim osjećajima i pitanjima.
Zato je važno da filmska pismenost ne ostane samo na teorijskom upoznavanju s filmom, već da djecu vraća iskustvu zajedničkog gledanja. U tome želimo koristiti i iskustva kolega iz Slovenije i Hrvatske, gdje su ovakvi modeli razvijeniji, te ih prilagoditi crnogorskom obrazovnom i kulturnom prostoru.
Dugoročno, cilj nije od svakog djeteta napraviti budućeg filmskog autora. Cilj je stvarati buduću publiku – ljude koji će znati razlikovati sadržaj koji im algoritam servira od umjetničkog djela kojemu treba posvetiti vrijeme i pažnju, koji će znati razgovarati o filmu i razvijati vlastiti kritički odnos prema onome što gledaju. A među njima će, naravno, biti i oni koji će jednog dana poželjeti postati filmski stvaraoci.
Na doktorskom ste studiju na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Gorana Markovića. Koliko Vam teorijski rad, akademija i dijalog s autorom takvog formata pomažu da sačuvate kritički otklon prema vlastitoj operativnoj, upravljačkoj funkciji?
Biti na doktorskom studiju u klasi Gorana Markovića za mene je istodobno velika čast i velika obveza. Kada sam odlučila upisati doktorski studij na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, znala sam da će biti izazovno uskladiti akademski rad sa svakodnevnom odgovornošću vođenja Filmskog centra Crne Gore, ali upravo se pokazalo da mi taj paralelni proces daje neophodan kritički otklon prema operativnom poslu kojim se bavim.
Kada upravljate institucijom, veoma lako možete biti potpuno zaokupljeni proračunima, natječajima, procedurama, rokovima i svakodnevnim odlukama. Akademija vas, s druge strane, primorava da zastanete i postavite pitanje zbog čega nešto radite, kakve dugoročne posljedice određene odluke proizvode i u kakvom povijesnom, kulturnom i društvenom kontekstu djelujete. Za mene je upravo ta mogućnost da istodobno budem unutar sustava i da ga pokušavam promatrati s određene distance izuzetno dragocjena.
A razgovarati o filmu s Goranom Markovićem znači dobiti mnogo više od teorijskog ili akademskog znanja. Pred sobom imate autora čije stvaralaštvo obuhvaća više od pola stoljeća i različita razdoblja kroz koja su prolazili i društvo i kinematografija – od sedamdesetih godina, preko velikih političkih i društvenih tranzicija, do vremena u kojima su se mijenjali i sami uvjeti umjetničkog stvaranja i slobode izražavanja. Slušati nekoga tko je sve te promjene ne samo promatrao nego ih je kao autor živio i o njima stvarao, predstavlja jednu vrstu škole koju ne možete dobiti samo iz literature.
Za mene je Goran Marković u tom smislu važan i kao primjer umjetnika čije djelo nije ostalo zarobljeno u vremenu u kojem je nastajalo. Njegovi filmovi, književni rad, ali i način na koji je birao svoj umjetnički i životni put pokazuju koliko je za autora važno sačuvati slobodu mišljenja i kritički odnos prema stvarnosti. To je dragocjena lekcija i za nekoga tko upravlja kulturnom institucijom, jer institucija nikada ne bi smjela postati sama sebi svrha.
Zato doktorski studij ne doživljavam kao nešto odvojeno od svog rada u Filmskom centru. Naprotiv, on me stalno vraća pitanju smisla onoga što radimo. Operativna funkcija vas uči kako da nešto bude moguće, a teorijski rad vas tjera da se neprestano pitate zašto je to potrebno i kakav trag ostavlja. Mislim da mi je upravo taj dijalog između prakse i teorije važan da bih sačuvala kritičku distancu prema vlastitoj funkciji.
Crna Gora se nalazi na pragu ulaska u Europsku uniju, a FCCG taj proces uvelike živi kroz Eurimages i bilateralne ugovore poput onog s Francuskom. Kako u tom trenažnom procesu usvajanja europskih standarda i financijskih mehanizama sačuvati estetsku i tematsku specifičnost lokalnog, mediteranskog i balkanskog narativa?
Pristupanje Crne Gore Europskoj uniji jest nešto čemu se radujemo, ali prije svega nešto na čemu aktivno radimo, svatko u okviru svoje oblasti. Filmski centar taj proces već živi kroz članstvo u europskim filmskim mrežama, Eurimages, bilateralne sporazume i suradnju s europskim partnerima. Za mene je velika prednost biti dio zajedničkog europskog prostora, ali upravo uz mogućnost da u njega unesete ono što je vaše i autentično.
Ne mislim da usvajanje europskih standarda treba voditi estetskoj ili tematskoj uniformnosti. Naprotiv, europska kinematografija snažna je upravo zbog različitosti jezika, kultura, iskustava i autorskih poetika koje je
Fotografije: Privatna arhiva
