Nakon mnogih uloga ostvarenih na scenama diljem Hrvatske – od vodećih zagrebačkih kazališta i dubrovačkog ansambla do povratka u rodni Split i ansambl HNK Split – glumica Marija Šegvić zakoračila je u jedan od najintimnijih i najodvažnijih projekata u svojoj karijeri. Splićanka bogatog glumačkog i glazbenog obrazovanja, široj publici poznata po iznimnom glumačkom rasponu na institucionalnoj i nezavisnoj sceni, u monodrami Krhotine od soli otvara prostor autofikcije i beskompromisnog suočavanja sa samom sobom.
Inspirirana zapisima Oriane Fallaci, ova izvedba pretvara scenu u poprište na kojemu se iz krhotina emocija, naučenih obrazaca i traume slaže potraga za vlastitim identitetom i slobodom. Umjetnička organizacija Specijalni efekti najavljuje novu kazališnu predstavu “Krhotine od soli”, autorsku monodramu glumice Marije Šegvić koja kroz iznimno osoban i emotivan pristup progovara o temama gubitka, ženskog identiteta i prekidanja šutnje.
Nastala u režiji Hrvoja Korbara i dramaturgiji Anite Čeko, predstava kroz niz narativnih i emocionalnih fragmenata vodi publiku kroz proces suočavanja s najdubljim strahovima. Radnja smještena u ambijent kuhinje prikazuje borbu s neizrecivim, dok autorica ulazi u neposredan dijalog s kultnim djelom Pismo nerođenom djetetu talijanske spisateljice Oriane Fallaci. Kroz taj susret, tišina jedne žene postupno pronalazi svoj glas na putu prema oslobođenju i ponovnom izgrađivanju vlastitog života. Predstava će od 18.rujna igrati u Centru za kulturu Maksimir (Ul. L. Švarca 18).
U razgovoru s Marijom Šegvić otkrivamo kako je gradila lik na granici između sigurne utvrde i zatvora, što za nju znači radikalan čin razbijanja pločica na zidu te kako je kroz glumačku igru pronašla snagu za izlazak iz zadanih okvira.
Kako ste kroz glumačku igru gradili motivaciju za lik – koliko je čin pretvaranja pukotine zida u pticu bio nesvjesni pokušaj davanja smisla unutarnjoj rani, i kako opravdavate to što na kraju razbijate sve pločice osim te same pukotine?
Osnovni pokretački mehanizam predstave sadržan je u citatu Oriane Fallaci o satu bez kazaljki koji označava vrijeme sjećanja. Upravo je ta slika ključ za otvaranje prostora autofikcije. Kuhinja postaje gladijatorska arena u kojoj se iz melase krhotina snova, želja, osjećaja, konkretnih događaja, naučenih obrazaca, rutine, identiteta, slaže jedna od bezbroj mogućih kombinacija priča. Monodrama upravo prati proces njezina nastajanja s ciljem da se prođe kroz pukotinu koja može, ako želimo, imati i oblik ptice.
Kako u izvedbi prikazujete kuhinju od 50 kvadrata i doručak u 8:00 – kao sigurnu utvrdu lika ili kao zatvor u kojem ona dobrovoljno služi tuđim potrebama?
Kuhinja je centar svemira, pupak svijeta, simbol svakodnevice. Temeljno mjesto života. Tu se hranimo, susrećemo s drugima, volimo, oplakujemo. Biti sam na tom poprištu ljudskog postojanja označilo je prelijevanje unutrašnjeg u materijalni svijet. Protagonistica više nije u prostoru, ona je prostor. Nekad sigurna utvrda, a nekada zatvor.
Kako kroz lik gradite odnos prema čitanju Oriane Fallaci – služi li to vašoj junakinji kao oslonac da iz uloge pasivne žrtve prijeđe u ženu koja konačno ima vlastiti glas?
Čitanje je za mene dijalog. Adriana Cavarero u knjizi Tu che mi guardi, tu che mi racconti: Filosofia della narrazione (Ti koji me gledaš, ti koji me pričaš: Filozofija naracije) obrazlaže tezu o “nužnom drugom”. Tek u pogledu sugovornika pripovijedanje nadilazi puko prenošenje informacija, a autobiografsko „ja” dobiva mogućnost postati priča i oblikovati vlastiti identitet. Iz ovih se premisa rodila ideja da Pismo nerođenom djetetu Oriane Fallaci postane ogledalo za razgovor u kojem se protagonistica iznova rađa. U izvedbenom smislu čin čitanja preuzima ulogu scenskog partnera.
Što za vas kao glumicu simbolizira čin u kojem vaš lik golih ruku uzima čekić i razbija pločice u kuhinji?
Razbiti 192 bijele pločice na zidu koje su do tog trenutka prebrojane beskonačno mnogo puta predstavlja ne samo oslobađanje od okova, pobjedu nad strahom, pronalazak hrabrosti, probijanje granica, dodirivanje slobode, odupiranje predrasudama – kako tuđim tako i vlastitim – nego i preuzimanje odgovornosti i potragu za autentičnošću.
Je li po vašem tumačenju ljubav i strah od samoće? Volimo li zaista drugog ili samo vlastitu iluziju?
S dramaturginjom Anitom Čeko u procesu pisanja rastvarala sam temu odnosa između ljubavi i sebičnosti, ljubavi i posjedovanja, ljubavi i straha, ljubavi i samoće. Nizala su se pitanja poput: što je ljubav? Gdje je ljubav? Što je bezuvjetna ljubav? Postoji li ona uopće? Gdje završavam ja, a počinje onaj drugi? Odgovora nema, a istovremeno ih je bezbroj. Raspisivale smo fragmente i uvezivale ih u strukturu promatrajući koja će kombinacija donijeti koji odgovor.
Kako glumački prikazujete to prihvaćanje uloge sporednog lika kako ne bi morala preuzeti odgovornost za vlastiti život?
Ne postoji jednokratna metoda za preuzimanje odgovornosti, kako u životu tako ni u dramskoj strukturi lika. U svakoj smo pojedinoj sceni Anita i ja protagonisticu postavljale nasuprot glasu Oriane Fallaci i u odrazu tražile onaj potez koji će nas korak po korak približiti mogućnosti da prestanemo bježati i da pogledamo život ravno u oči.
Iz glumačke perspektive, kako tumačite partnersku reakciju “Ti si kriva” – prikazujete li to kao trenutak u kojem se njegova muškost potpuno raspada u kukavičluk? Kako glumački iznosite emociju i hladnoću sustava koji nakon gubitka bebe ne pruža prostor za žalovanje?
Scene partnerskog odnosa u komadu, kao i one o nemilosrdnom sustavu koji nas melje, nisu pisane iz pozicije osude ili kreiranja negativca iza kojeg bi se borba protagonistice same sa sobom mogla sakriti, ublažiti ili čak opravdati. Rečenice poput “…ti si kriva…” isključivo su u službi pokretačkog mehanizma koji odmotava klupko u potrazi za vlastitom istinom.
Kada lik sazna za trudnoću, kako u igri balansirate između straha od majčinstva i straha od potpunog gubitka vlastitog identiteta?
Spoznaja o trudnoći prvenstveno unosi strah od promjene. U čvrstom bedemu sigurnosti uočena je pukotina. Neminovan je dolazak tektonskih promjena, više ništa ne može ostati isto. Novo i nepoznato jest ono što nas obezglavljuje, trese sve naše složene obrane, obmane, iluzije. U tom vakuumu započinje neizvjesno putovanje u samoga sebe.
Jeste li u svojoj interpretaciji osjetili da lik nerođenog djeteta podsvjesno traži “dvojnika” koji treba izživjeti slobodu koju ona nije uspjela?
U svakome od nas čuči nešto nerođeno. Dopustiti mu da dođe na svijet iziskuje hrabrost, strpljivost i nježnost. Ovaj proces u svakoj svojoj fazi gurao me u prostore kojih se plašim, kojih se sramim, kao i u one za koje nisam ni znala da postoje. Podržana i sigurna uz moje suradnike, ali i prijatelje, polazeći od osobnog iskustva, krenula sam u potragu za vlastitom slobodom.
Lik hoda više od 600 kilometara dok ne progovori riječima tuđe osude. Prikazujete li to kao način da mu se oduzme moć ili da se oslobodi srama?
Razbijanje okova srama za mene znači vraćanje vlastite moći sebi.
Zašto lik na samom kraju izgovara: “Ja nisam Oriana Fallaci… Ja nisam Marija Šegvić” – tumačite li to kao bijeg u tuđi identitet ili trenutak njezinog konačnog rođenja?
To je za mene trenutak potpune slobode. Biti samo jedan čovjek u svakom smislu te riječi. Postojati. Bez htijenja, bez moranja, bez određivanja, bez uspoređivanja. Jednostavnom biti.
Je li po vašem mišljenju predstava Krhotine od soli obračun s dvostrukim nasiljem – intimnim odbacivanjem od strane društva i hladnim izbacivanjem iz sustava?
Za mene su Krhotine od soli ostati sama u kuhinji dugoj pet i širokoj šest koraka sa 192 bijele pločice na zidu. Ostati sa svojom šutnjom, sa svojim bježanjem, sa svojim odgađanjem i zaostajanjem. Podnijeti šutnju, bježanje, odgađanje i zaostajanje. I na kraju izaći iz zadanih mjera i izmjeriti sebe. Za mene su Krhotine od soli obračun sa samom sobom.
Fotografije: Edita Sentić
Pogledajte i:
Najbolji filmovi na Netflixu: Što gledati večeras bez gubljenja vremena
