Ponedjeljak je ujutro, a ja gledam u laptop i umirem od straha. Nisam dobila nikakve strašne vijesti, nije mi nitko drag teško bolestan. Sleđena sam od straha jer sam dobila mail od porezne uprave da mi se nešto ne poklapa u poreznoj prijavi. Zamislite to – jedna odrasla, pametna, sposobna žena koja sve svoje obaveze prema državi redovito ispunjava, smrznuto bulji u ekran i u strahu čeka što će joj napisati nadležna referentica. O tome da sam već počela razmišljati kolike su kazne za porezne prekršaje, kolika je moja imovina u čijem cjelokupnom iznosu odgovaram za svoje poslovanje i kako točno izgleda život u zatvoru da ne govorim.
Čega se to suštinski bojim? Potencijalne kazne ako sam nešto slučajno pogrešno upisala? Ma ne. Moj strah je potpuno iracionalan. To je čisti emocionalni flashback koji me vraća u neko davno vrijeme kada sam se osjećala isto ovako - ustrašeno, nemoćno i nezaštićeno. Taj strah uopće ne pripada današnjoj meni, nego maloj Ani. Onoj kojoj je nekada davno, dok je još bila jako mala, usađen paralizirajući strah od greške. I makar sam već odavno odrasla, moje ga unutarnje dijete i dalje nosi sa sobom. Svi mi imamo unutarnje dijete koje nosi naše traume iz djetinjstva i upravlja našim reakcijama u situacijama koje nas na njih podsjete. Svaki put kad nas netko iživcira, povrijedi, svaki put kad se osjećamo izdano, ljuto, bijesno… To uopće nije naša reakcija na taj događaj, koliko god se nama tako činilo. Ako obratite pažnju, shvatit ćete da neki, naoko potpuno različiti događaji koji uključuju različite ljude i situacije, u vama pobuđuju uvijek iste emocionalne reakcije. Zašto? Zato što su one upisane u karti vaših emocionalnih obrazaca. Tu kartu nije zapisao položaj planeta u trenutku vašeg rođenja, nisu je odredili geni (osim u određenoj mjeri), nije je zacrtao Bog. Karta vaših emocionalnih obrazaca nacrtana je u prvih sedam godina vašeg života, a kreator je osoba čiji ćete naziv izgovoriti najviše puta u životu - mama.
Ona koja vas (nadam se) voli najviše na svijetu u vašem će djetinjstvu, većinom potpuno nesvjesno, programirati sve vaše emocionalne reakcije i utjecati na sve prave i pogrešne odluke koje ćete ikada donijeti. I tih će sedam godina odrediti cijeli vaš život.
Dok ne osvijestite svoje podsvjesne obrasce, cijeli život zapravo ponavljate iste scenarije kao pas koji ganja vlastiti rep. Kad se žalite prijateljici da vam je šef napravio ovo ili ono, vi zapravo uopće niste ljuti na šefa. Mislim, jeste, ali šef je zapravo u vama aktivirao originalnu ranu koju nosite iz dana kojih se i ne sjećate jer je istu takvu reakciju proizveo neki postupak, odnosno niz postupaka vaših primarnih skrbnika. Uostalom, neka druga osoba koja nosi neke druge rane bi na tu istu situaciju reagirala potpuno drugačije. Šef je ovdje samo „glasnik“ koji nas podsjeća gdje smo ranjivi, gdje naši emocionalni obrasci ne rade nama u korist – iako su nam možda služili kao strategija preživljavanja u djetinjstvu – i gdje moramo početi svjesno upravljati svojim reakcijama, a ne puštati da nas, odrasle osobe, i dalje vode programi iz djetinjstva. Ako to ne napravimo, cijeli ćemo život samo nesvjesno reagirati na situacije koje nam se događaju i pokušavati promijeniti svoje unutarnje nezadovoljstvo promjenom vanjskih okolnosti. Prije ili kasnije shvatit ćemo da to ne pomaže. To je vjerojatno razlog zašto bogati ljudi kažu da novac ne donosi sreću – iako su promijenili svoje vanjske okolnosti, dakle zaradili hrpu novca, ostale su im emocionalne blokade kojih nisu svjesni a kroje im život. Zato im novac „nije donio sreću“.
Kad kažemo trauma iz djetinjstva, mnogi ljudi pomisle na teško zlostavljanje, seksualno nasilje i slično pa misle da se to na njih ne odnosi. Naprotiv. Traumatsko iskustvo je svako koje u tom trenutku ne možemo emocionalno procesuirati i koje trajno mijenja odgovor našeg živčanog sustava. I svi ih imamo. Za malu bebu je traumatsko iskustvo ako plače, a majka uporno ne odgovara na njezin plač. A sad se sjetite kako su odgajane naše generacije. „Neka plače, naučit će se samo smiriti. Nemoj ga ni slučajno uzimati na ruke, razmazit ćeš ga.“ Naše majke nisu znale da nas tako uče kako naše potrebe nisu važne i da ih trebamov zanemariti, kao i da kad budemo trebali pomoć nitko neće biti tu za nas. Dojenje? Taj čin, neizmjerno važan ne samo za djetetovo fizičko zdravlje i imunitet, nego i osjećaj sigurne povezanosti s majkom, tada je bio totalno demodê. Sve moderne mame hranile su djecu na bočicu i natjecale se čije će dijete ranije početi jesti špinat. A kad je dijete plakalo jer s tri mjeseca jede nešto za što mu probavni sustav nije spreman, samo mu se gurnula još jedna žlica u usta, učeći ga tako da nitko nikada neće poštovati njegove granice.
Naše majke nisu znale ono što mi danas znamo - da su prve dvije godine djeteta krucijalne za njegov emocionalni razvoj. Nisu znale da je za odgoj sretnog i zadovoljnog čovjeka koji će se znati nositi s izazovima života najvažnije da majka u prve dvije godine bude usklađena s bebom i odgovara na sve njezine potrebe. Da joj pruži osjećaj bezuvjetne ljubavi. Nisu znale da dijete koje nauči da će majka uvijek odgovoriti na njegove potrebe postaje odrasla osoba s punim povjerenjem u sebe, život i druge ljude. Ukratko, ne znajući i ne mogavši bolje, djeci su pružile niz traumatskih iskustava, poznatih i kao razvojna trauma, i naučile ih da zapravo nisu važna i vrijedna ljubavi. Ta djeca smo dakako mi, a s rezultatima tog odgoja nosimo se najbolje što znamo: anksiozni smo, govorimo „da“ kad mislimo „ne“, upadamo u toksične veze, pijemo, pušimo, drogiramo se, nekontrolirano šopingiramo, perfekcionisti smo… Lista naših coping mehanizama je doista beskonačna. I ne pomaže.
Jedini način da promijenimo iskustvo svog života jest da kao odrasle osobe preuzmemo odgovornost za njega i iscijelimo svoje unutarnje dijete tako što ćemo sami sebi postati brižni, mudri roditelji, puni bezuvjetne ljubavi, onakvi kakve (očito) nismo imali u djetinjstvu.
Iscjeljenje ionako nije potrebno našem iskustvu odrasle osobe, nego našem djetinjstvu. To se zove reparenting – ponovno roditeljstvo. Reparenting nas uči kako da danas, u ovom trenutku, zadovoljimo potrebe svog unutrašnjeg djeteta i usadimo mu osjećaj da je voljeno i vrijedno ljubavi, čime ćemo usaditi taj osjećaj sebi kao odraslima. Reparenting znači bezuvjetno prihvaćanje unutarnjeg djeteta sa svim njegovim iskustvima te najvažnije od svega – razvijanje suosjećanja prema sebi i gašenje unutarnjeg kritičara. Unutarnji kritičar je naš najveći neprijatelj, a razvili smo ga usvajajući sve negativne verbalne i neverbalne poruke koje smo kao djeca dobili. Da bismo utišali unutarnjeg kritičara, svoje dijete nikada nećemo kritizirati, okrivljavati, mrziti ni napustiti.
1
Prvi korak u reparentingu je osvještavanje svojih osjećaja. Tu ne mislim na one koji vam čine ugodu, nego na one koji vas uznemiruju, ljute, čine bijesnima, izbacuju iz takta. Ti će nam osjećaji obično doći kao posljedica postupaka nekih drugih ljudi, poput ranije spomenutog šefa koji vas je iživcirao jer je, recimo, tražio da još jednom ostanete raditi prekovremeno, naravno neplaćeno, a vi ste pristali i sad ste ljuti k’o pas. Ono što biste inače napravili, nakon što odradite prekovremeno, jest da biste nazvali kolegicu i žalili se kako imate užasnog šefa i i kako obje morate naći novi posao. Ono što ćete napraviti u procesu reparentinga je potpuno drukčije. Shvatit ćete da vam je šef, ili u mom slučaju teta iz porezne, zapravo došao samo kao glasnik da osvijestite gdje imate emocionalnu blokadu. Stoga mu zapravo možete (u sebi) zahvaliti na osjećaju koji je u vama izazvao jer vam je dao ključ do iscjeljenja.
2
Drugi korak je otkriti što vam taj osjećaj zapravo želi reći, odnosno doći do originalne rane koju je trigerirao. Prvo ćete osvijestiti o kojem se točno osjećaju radi, recimo da je u pitanju bijes. Onda ćete se upitati „kada sam se posljednji put ovako osjećala“ pa ćete se sjetiti nekog drugog događaja koji nema veze ni s firmom ni sa šefom, ali izazvao je u vama isti osjećaj. Onda ćete se prisjetiti događaja prije toga, pa onog prije toga… Sve dok ne dođete do prvog puta kada ste se tako osjećali i odgovora na pitanje tko se u djetinjstvu tako ponašao prema vama. Tada ćete shvatiti da vaš problem ne dolazi iz vašeg života odrasle osobe, nego da su to isti negativni osjećaji koje nosite i potiskujete cijeli život. I sve dok ih ne osjetite i ne integrirate (razriješite), ponavljat će se u obliku različitih ljudi i događaja, ali proizvodit će u vama svaki put istu reakciju.
3
Treći korak je „feel to heel“. Da bismo se iscijelili, ne smijemo potiskivati i otupljivati osjećaje, nego ih moramo osjetiti. Dakle, nećete napraviti ono što biste inače – doći kući, popiti čašu vina i tako „riješiti“ ovu situaciju. Ne, naći ćete neko mjesto gdje vas nitko ne uznemirava, sjesti i dopustiti sebi da maksimalno osjetite ono što vas je uznemirilo, bez prosudbe, bez kritike, bez istodobnog pokušaja da potisnete taj osjećaj. Samo mu trebate pustiti da bude. Tada ćete osjetiti emociju svog unutarnjeg djeteta i otkriti obrazac koji vas drži zarobljenim iako odavno niste dijete. Ovo je vjerojatno najteži korak samo zato što je puno lakše posegnuti za Normabelom kad nam je teško, ali želimo li da se ovakvi osjećaji prestanu ponavljati, moramo se s njima suočiti. Druge nema.
4
Četvrti korak je finalni obračun s unutarnjim kritičarem vođenjem dijaloga s unutarnjim djetetom. Ovdje ćemo zamisliti odrasle sebe kako stojimo pred svojim dječjim ja i pozvat ćemo to dijete da slobodno izrazi sve svoje osjećaje, one koje je otkrilo u trećem koraku. Tu ćemo ga s puno suosjećanja uvjeriti da ga nikada nećemo napustiti i da ćemo mu pružiti bezuvjetnu ljubav kakvu zaslužuje. Ako se bude kritiziralo, uvjerit ćemo ga da je savršeno upravo takvo kakvo jest. Napravit ćemo sve što treba da ga utješimo i u tome ćemo s vježbom sve više uspijevati. U tom se trenutku često pojave suze, suze olakšanja djeteta koje je netko prvi put čuo, prihvatio njegove osjećaje i uvjerio ga da će sve biti u redu što god se dogodilo. I meni su krenule suze kad sam počela rješavati svoj strah od greške s početka priče. Naravno da je idući dan stigao mail da je s mojom prijavom sve u redu jer nisam u životu pogrešno zbrojila punte u trešeti, a kamoli obračun poreza. Ali znam da će biti još takvih situacija u kojima će se pojaviti isti strah. I nadam se da ću svaki puta raditi na tome jer ako budem, svaki će put biti sve manji. I tako je sa svim emocijama koje me sprečavaju da živim život kakav želim. To je, uz terapiju, jedini način da riješim sve transgeneracijske i ostale traume koje su mi u amanet ostavili roditelji.
Mislite da ih zbog toga krivim? Ma kakvi. Zahvalna sam im na svemu što su mi pružili. Kad se sjetim tko je njih odgojio, mogu im samo skinuti kapu. Krivim li sebe što nisam savršen roditelj svojoj djeci? Više ne. Znam da sam u svakom trenutku radila najbolje što sam mogla, baš kao i moji roditelji i njihovi prije njih. Srećom, mi danas imamo znanja i alate koje oni nisu imali. Pa kad moj unutarnji kritičar podigne svoju ružnu glavu i kaže „e ovo si stvarno upropastila“, ušutkam ga reparentingom jer znam da jedna majka puna bezuvjetne ljubavi to nikada neće reći svome djetetu. Bezuvjetna ljubav voli – a kako drukčije nego – bezuvjetno. Voli i kad nešto napraviš super i kad nešto napraviš loše. Ma bezuvjetna ljubav uopće ne voli zbog onoga što radiš. Bezuvjetna ljubav voli zato što postojiš. Uostalom, mi smo ljudska bića, a ne ljudska djelovanja, savršeni smo takvi kakvi smo rođeni i samim svojim postojanjem zaslužili smo biti voljeni.
I da s takvim unutarnjim osjećajem ljubavi i sigurnosti hodamo kroz život bez straha jer znamo da vrijedimo samim svojim postojanjem i da ćemo nastaviti vrijediti što god napravili. Glavna je zadaća majke pružiti djetetu bezuvjetnu ljubav, glavna zadaća oca jest podržati majku u tome na sve načine, a glavna zadaća društva je pomoći i ocu i majci jer „it takes a village. It really does“. Pa ako vaše majke nisu znale usaditi u vas bezuvjetnu ljubav, vi to danas možete napraviti svom unutrašnjem djetetu. Prvo naučite biti brižna majka samoj sebi, a onda će i vaše unutarnje dijete početi osjećati tu bezuvjetnu ljubav pa ćete kao odrasla osoba imati sve bolje i bolje iskustvo života. Tako i ja svaki dan, malo-pomalo, učim veliku Anu kako da pruži ljubav i sigurnost onoj maloj, a mala Ana uči da će sve uvijek biti u redu jer sada može imati povjerenje u svoju novu mamu. Onu koja će je voljeti i podržavati bez obzira na sve. Mamu Anu.
