Iako se Anne Carson u svojim tekstovima često šali kako pokušava “izbrisati vlastito ja” iz onoga što piše, istina je zapravo potpuno suprotna: rijetko tko u suvremenoj književnosti piše s toliko sirove strasti, opipljive ljudskosti. Njezina poezija i eseji nisu hladni akademski radovi, nego baš suprotno – živa mjesta u kojima se spajaju tuga zbog gubitka brata, miris stare mamine bunde u crkvi, zbunjenost pred vlastitim tijelom i tiha fascinacija svemirom.
Informacija da joj je dodjeljena Nobelova nagrade zatekla ju je na Islandu. Kada su je iz Švedske akademije dobili na telefon, 76-godišnja spisateljica nije ponudila nikakav pripremljeni, ulašteni govor. Stajala je vani i slušala vjetar. U telefonskom razgovoru neposredno nakon objave nagrade, njezin prvi instinkt, prva reakcija bila je potpuno neusiljena i iskrena – izjavila je jednostavno: “Počnite od sredine, ja uvijek tako kažem.” Dodala je za službene stranice Nobelove nagrade kako joj se sve čini malo ludim, primijetivši uz prepoznatljiv, suhi humor da već razmišlja o tome kome će darovati novčani dio nagrade, dok je svima koji je tek otkrivaju poručila: “Pronađite sredinu i počnite odande.”…Zanimljiva i nimalo banalna ideja.
Ta rečenica – počnite od sredine – možda je i najbolji ključ za ulazak u njezin svijet. Kod Anne Carson nema lažnih uvoda ni patetičnih zaključaka. Njezin je životni i spisateljski put uvijek bio potraga za onim što stvarnost čini stvarnom.
Odrastanje u kutijama i spas u antičkom jeziku
Najvažnija dimenzija njezina pisma duboko je oblikovana iskustvima iz djetinjstva. Rođena u Torontu 1950. godine, odrasla je kao kći bankara i domaćice. Kako je kanadski bankarski sustav premještao upravitelje svake tri godine, obitelj se neprestano selila po malim gradićima u Ontariju. Carson se u razgovorima često prisjeća tog osjećaja pakiranja, ostavljanja prijatelja i gradnje obrambenog zida prema svijetu.
Jedini stvarni preokret dogodio se u trinaestom razredu srednje škole, kada joj je profesorica latinskog pod pauzom za ručak ponudila da je nauči starogrčki. Susret sa Safom i helenskim jezikom nije bio akademska odluka; bio je to, kako sama kaže, čist fizički doživljaj. U razgovoru za The Paris Review objasnila je kako u starogrčkom postoji nešto što zalazi dublje u riječi od bilo kojeg modernog jezika: kada ga čitate, spuštate se u same korijene u kojima riječi djeluju, dok smo u engleskom tek na vrhu stabla, u granama, i samo skakućemo uokolo. Za nju je to, kako ističe, bilo zapanjujuće otkrivenje.
Iz te fascinacije nastat će njezina doktorska disertacija Eros the Bittersweet (1986.), a potom i kultne knjige Plainwater (1995.), Autobiography of Red (1998.) i The Beauty of the Husband (2001.) — zbog koje je postala prva žena dobitnica prestižne britanske nagrade T. S. Eliot.
Nesavršenost kao jedina istina Anne Carson: Čaj, mrlje i obiteljske sjene
Za razliku od mnogih pisaca koji teže formalnoj savršenosti, Anne Carson voli mrlje, poderotine i tragove vremena. Njezine knjige nisu samo tekstovi; one su predmeti koje stvara rukama. Kada je pravila knjigu posvećenu svom preminulom bratu Michaelu, od kojeg je bila razdvojena više od dvadeset godina i koji je umro iznenada u tuđini, natopila je stranice čajem kako bi dobile patinu stare rimske pjesme.
U velikom razgovoru za The Paris Review, objasnila je zašto savršenost u umjetnosti djeluje mrtvo. Na novinarski upit o sklonosti prema starim i pohabanim stvarima, odgovorila je kako je na površini savršenstvo manje zanimljivo – stranica s pjesmom manje je privlačna od stranice na kojoj se uz pjesmu nalazi i nekoliko mrlja od čaja, jer mrlje dodaju dio povijesti, a svi ti slojevi tvore sve više i više života.
Ona na isti način promatra i stare obiteljske fotografije. Kada je slagala vizualne dijelove za bratov spomenar, primijetila je da su lica sprijeda obično usiljena i banalna, dok se prava obiteljska drama krije u pozadini – u sjenama koje padaju na zidove i neuređenim dvorištima.
Kada piše o svojoj majci, u njoj nema idealizacije, nego topla, opipljiva nostalgija. Na pitanje o tome kako doživljava odlazak najbližih, u jednoj je e-poruci napisala kratku, neponovljivu rečenicu: “Nedostaje mi kao stara čarapa.” Jedna čarapa – jer ti u životu uvijek nedostaje ona druga da bi ponovno bio cjelina.
Zastrašujući sjaj u pozadini i osjećaj da smo “nepodnošljivi”
Jedan od najiskrenijih i najdirljivijih trenutaka u njezinim intervjuima jest onaj u kojem govori o tome kako je drugi ljudi doživljavaju i zašto je njezina poezija ponekad tako uznemirujuća. Suočena s vlastitim stihom „Želim biti nepodnošljiva”, Carson razotkriva metafizičku strepnju s kojom svi živimo. Priznaje kako ne zna što točno znači biti nepodnošljiv, ali smatra da dio učinka koji ostavlja na ljude proizlazi iz toga što sve dovodi do ruba na kojem su istovremeno opčinjeni osobom ili pisanjem, ali i potpuno prestrašeni otkrivenjem – bljeskom iza kulisa pozornice na kojoj stoji. Na pitanje kakav je to bljesak, odgovara da je to jednostavno čisti užas: udaranje o činjenicu da umireš sam, o čemu razmišljaš s vremena na vrijeme cijelog života, a što i dalje nema nikakvog smisla naspram svih malih napora koje ulažeš da budeš sretan, imaš prijatelje i prekratiš vrijeme.
U toj rečenici leži čitava srž rada Anne Carson: svi mi pravimo male napore da budemo sretni, da nađemo prijatelje i prekratimo vrijeme, dok iza kulisa naših života stoji onaj tajanstveni, golemi sjaj prolaznosti.
Isti taj osjećaj nepripadanja pretvara se u njezinim tekstovima u neprestano poigravanje rodnim i osobnim identitetima. U njezinim knjigama progovaraju gej dječaci, antička čudovišta, lutajući hodočasnici i izolirani intelektualci. Objašnjavajući zašto joj je tijesno u tradicionalnim kategorijama, napomenula je kako se vjerojatno nikada nije osjećala potpuno kao žensko (što važi i za mnoge druge), dodavši da ne postoji riječ za ‘lebdeći’ rod u kojem bismo svi htjeli otpočinuti, dok povijesno koristimo riječ ‘čovjek’ ili ‘muškarac’ za ljude bilo kojeg roda jednostavno zato što muškarci pobjeđuju – pa je korisno to učiniti kada ste stjerani u kut.
Prisutnost na hrvatskom jeziku: Dijalog s Kirinom, Proustom i Weil
Naš čitatelj/ica ima sreću što je Anne Carson na hrvatskom jeziku dobila prevoditelja koji iznimno dobro razumije njezin ritam – pjesnika Miroslava Kirina.
Kroz njegove prijevode dobili smo dva ključna djela. Prvo je Razstvaranje (Decreation, 2005. / Naklada Ljevak, 2023.), hibridna knjiga u kojoj Carson spaja liriku, esej i operni libreto, inspirirana misli Simone Weil o tome kako moramo rasformirati vlastiti ego da bismo doista vidjeli svijet oko sebe. Kada su je u intervjuu za The Believer upitali što ostaje kada čovjek iz misli izbriše vlastito “ja”, Carson je odgovorila iznimno skromno: “(Nadam se) nešto neočekivano.”
Drugo dragocjeno izdanje jest knjižica Vježba zvana Albertina (The Albertine Workflow, 2014.), koju su 2019. objavili Multimedijalni institut (MaMa) i klub Booksa. U njoj Carson kroz 59 kratkih, duhovitih i dubokih odlomaka secira Proustovu opsesiju likom Albertine iz romana U traganju za izgubljenim vremenom. Za Carson, Albertina nije samo lik; ona je simbol svega onoga što u drugom ljudskom biću nikada ne možemo posjedovati ni do kraja saznati. Carson prebrojava njezina pojavljivanja u tekstu, analizira njezino spavanje i pokazuje kako je čitanje za nju uvijek živi razgovor s piscima iz prošlosti.
Trčanje kroz kuću u plamenu
Iako je desetljećima predavala na sveučilištima, Anne Carson nikada nije dopustila da akademija u njoj ubije čuđenje prema svakodnevnom životu. Za nju je poezija način da se osjeti kako misao kreće s mjesta, jer “stajati u mjestu i misliti isto što si uvijek mislio znači već biti pomalo mrtav.”
Kada su je u intervjuu za novine The Guardian upitali ima li osobnu definiciju toga što je poezija te prihvaća li da njezin rad proširuje naše shvaćanje tog žanra, dala je odgovor koji objašnjava svu energiju njezinih knjiga: “Ako je proza kuća, poezija je čovjek u plamenu koji vrlo brzo trči kroz nju.” A na pitanje o tome zašto toliko cijeni kratkoću i sažetost u pisanju, odgovorila je jednako slikovito i tjelesno, poručivši da u kratkom govoru o sažetosti valja pokušati napustiti kožu brzo, kao što skidamo oblog od alkohola.
Nobelova nagrada 2026. godine stigla je kao zasluženo priznanje ženi koja je promijenila način na koji razmišljamo o poeziji, prijevodu i eseju. No, Anne Carson zbog toga neće postati spomenik. Ona će i dalje raditi za svoja tri radna stola – za jednim prevodeći Safu, za drugim pišući stihove na poleđini računa, a za trećim crtajući vulkane i ljepilom spajajući komadiće papira.
Njezin poziv nama, čitateljima, ostaje onakav kakav je izrekla nedavnog listopadskog jutra na islandskom vjetru: nemojte tražiti svečane ulaze i velike teorije. Nađite sredinu, zakoračite unutra i pustite da vas rečenice pomaknu s mjesta.
Fotografija:Dimitrios Kambouris / AFP / Profimedia
Pogledajte i:
Od Sulejmana do Zlatnog dečka: Zašto nas turske serije drže pred ekranima?
