Tišina… tišina! Tišina, i kako je igrati? Vječno, neodgovoreno i neprikazano. Slažemo se? Ima nečeg, naime, iznimno opasnog u načinu na koji Iris Lebedeva nosi tišinu.
Glumica, odgojena na prestižnom moskovskom VGIK-u u klasi legendarnog Sergeja Solovjova, a danas s adresom u Dubaiju i radijusom kretanja između europskih i bliskoistočnih pozornica, posjeduje glumački habitus koji ne traži opravdanje. Njezina prisutnost na ekranu je taktilna, vizualno magnetska i natopljena prigušenom napetošću. U „Minotauru“, političkom trileru i drami Andreja Zvjaginceva koja je na 79. Festivalu u Cannesu pomela konkurenciju i osvojila Grand Prix te Cannes Soundtrack Award, Lebedeva igra glavnu žensku ulogu. I postaje metafora suptilnog, unutarnjeg otpora.
Inspiriran Chabrolovim klasikom “Nevjerna žena” (1969.), Zvjagincev s koautorom Simonom Liašenkom radnju smješta u rusku provinciju 2022. godine. U pozadini ratnog užasa i mobilizacijskih kvota koje njezin suprug Gleb (Dmitrij Mazurov) hladno provodi među svojim radnicima, Lebedeva glumi Galinu, ženu zarobljenu u hipermodernističkoj, staklenoj vili. Njezin je život visoka moda, izolacija i spora, elegantna anestezija. No Galinina tajna afera s razvedenim fotografom nije jeftini melodramatski okidač, ona je erotski i egzistencijalni sabotažni čin. Kroz njezinu nevjeru film razotkriva kako se autoritarna matrica iz javnog prostora prelijeva u spavaću sobu gdje bračna kontrola postaje mikrokozmos političkog nasilja.
Iris Lebedeva svoju Galinu ne slaže od jeftinih klišeja žrtve
U njezinoj izvedbi – koju je žiri u Sydneyju proglasio „hitchcockovskom i istinski filmskom“ – ima zastrašujuće hladnoće, ali i iznenadne, lomljive ranjivosti. Ona je žena koja je usvojila cinizam elite da bi preživjela, a zatim ga iskoristila kao oružje protiv vlastitog tamničara. Između intenzivnog treninga i vođenja neovisnih produkcija, Lebedeva u ovaj lik unosi fizičku disciplinu i intelektualnu oštrinu koja Galinu pretvara u jedno od najzanimljivijih ženskih lica suvremenog europskog filma.
U ekskluzivnom i intimnom razgovoru za Elle Iris Lebedeva razotkriva kako je izgledalo graditi lik unutar Zvjagincevljeve precizne režijske geometrije, kako se u glumi i životu nositi s „estetikom“ suvremene izolacije te gdje žena pronalazi vlastiti glas kada se svi zidovi oko nje počnu urušavati.
Kako proživljavate taj nadrealni zaokret u svom životu – od promatračice na Palais des Festivals u Cannesu do povratka u ulozi sudionice, glumice u filmu “Minotaur“ i osvajanja Grand Prixa?
Tijekom festivala sve je nevjerojatno intenzivno: pripreme, premijera, konferencija za medije, bezbrojni intervjui, sastanci, snimanja, sama ceremonija… Sve se odvija tako mahnitim tempom i uz toliko emocija da, koliko god se trudila upiti svaku sekundu, gotovo nije bilo šanse u potpunosti proživjeti te trenutke, uživati u njima i zaista svakim djelićem bića osjetiti i misliti: “Wow, ovo se stvarno događa meni.“ A onda sve proleti nadrealno brzo. Vratite se svakodnevici i pojavi se sasvim drugo pitanje: “Je li se to zaista dogodilo?“
“Počnete shvaćati da ono o čemu ste toliko dugo i odvažno sanjali zapravo nije finale. To je samo nekoliko dana u vašem životu. Iznimno važnih, izvanrednih dana – ali i dalje samo nekoliko dana. I koliko god to željeli, taj se točan osjećaj nikada ne može u potpunosti ponoviti. Možete se u Cannes vratiti još mnogo puta, doživjeti druge premijere i druge snažne trenutke, ali to prvo iskustvo – kada se osjećate kao da ste odjednom lansirani u svemir i nemate pojma kako će vam tamo biti – ostaje s vama zauvijek.“
Razmišljajući o tome, kako vam gluma omogućuje istraživanje života koje sami nikada ne biste živjeli, kako je utjelovljenje Galine promijenilo vaš pogled na izbore i zamjenske puteve u vlastitom životu?
Gluma vam daje čudan privilegij: zajedno sa svojim likom možete proživjeti posljedice odluka koje u vlastitom životu nikada niste donijeli. Često mislimo da naši životi mijenjaju smjer zbog velikih događaja – nerijetko onih koje uopće ne možemo kontrolirati. No možda je prava priča u lancu naših malih izbora i kompromisa. Sami po sebi mogu djelovati potpuno beznačajno, ali krećući se od jednoga do drugoga gotovo na autopilotu, jednog se dana možete naći jako daleko od osobe – i života – kakav ste nekada zamišljali za sebe.
Ne bih voljela biti u Galininoj poziciji. Osjećam veliko suosjećanje prema njoj, ali u isto vrijeme ne mogu prstom pokazati na jednu određenu odluku u vlastitom životu koja bi mi zajamčila da ću izbjeći sličnu sudbinu. Toliko toga u trenutku djeluje prirodno, a tek kasnije shvatite da su upravo to bile stvari koje su vas odvukle u zamku. Jednostavno iznova i iznova donosite izbor koji se čini ispravnim, poznatim ili nužnim – obitelj, dijete, sigurnost, izbjegavanje sukoba – a deset godina kasnije odjednom se zateknete u nemogućnosti da odgovorite na pitanje: „A gdje sam ja u svemu ovome?“
Spomenuli ste da ste se dugo osjećali zbunjeno pri odabiru samo jedne profesije, sve dok gluma nije rasplamsala vašu radoznalost prema samom životu. Što vam je pronalazak tog poziva otkrio o ljudskoj prirodi?
Vjerojatno je glavna profesionalna nuspojava glumačkog poziva to što u svakoj osobi počnete tražiti unutarnju logiku. Teško mi je zamisliti da se netko ujutro probudi s misli: „Danas ću biti loša osoba i napraviti nešto zlobno.“ Obično svatko ima svoj način gledanja na svijet – vlastita uvjerenja, strahove, traume i želje zbog kojih su mu vlastiti postupci razumljivi. A pokušaj razumijevanja te unutarnje logike ne znači opravdavanje nekoga ili oduzimanje odgovornosti za ono što čini. Svi živimo u istom svijetu i proživljavamo iste događaje, ali svatko od nas živi u svojoj verziji onoga što se događa. I činimo sve što možemo kako bismo se držali te stvarnosti. Jer spoznaja da ste pogriješili može biti iznimno bolna.
“Gluma vam daje privilegij da proživite posljedice odluka koje u stvarnosti niste donijeli.”
Kada uzmete u obzir da se putanja cijele vaše karijere promijenila u trenutku kada vas je Andrej Zvjagincev odabrao za ulogu Galine, kako se nosite s osjećajem da je sve ovisilo o dvije potpuno različite mogućnosti: da se to dogodi ili da se ne dogodi uopće?
Iskreno, ponekad se još ne mogu sasvim nositi s tom misli. Naježim se kad zamislim taj trenutak: Andrej Zvjagincev ušao je u svoj ured, zamolio da ga ne ometaju, nakratko promislio, a zatim izašao i rekao: „Biramo Iris Lebedevu.“ Što mu je točno u tom trenutku prolazilo glavom? Voljela bih to znati. I još me malo preplavljuje pomisao da je to bio odgovor do kojeg je došao.
Sviđa mi se što život nije nešto što možemo u potpunosti izračunati ili predvidjeti. To znači da uvijek ima prostora za nadu – i za slučajnost. No ne ovisi sve o slučaju. Prije “Minotaura” bile su godine rada, edukacije, audicija, razočaranja i jednostavno stjecanja životnog iskustva. I tko zna, možda sve što se dogodilo prije uopće nije bilo slučajno, nego me na neki način pripremalo da prođem kroz ta vrata kada se konačno otvore. Moja vrata.
Sada kada ste s “Minotaurom” ostvarili ono što ste smatrali svojim vrhunskim profesionalnim snom, kako se snalazite u prostoru “jednostavnog” nastavka svog puta, bez pritiska da odmah morate izmisliti neki veći san?
Hitno tražim nove snove kako bi moj unutarnji motor nastavio brujati! Imate li kakvih ideja? (smijeh) Sada, neko vrijeme nakon premijere, moram se posvetiti praktičnijim stvarima: odabrati glumačkog agenta i riješiti radne vize. Rado prihvaćam pozive za predstavljanje filma na festivalima kako bih ostala vidljiva i otvorena za nove profesionalne kontakte te pronašla “svoje ljude”. Tko zna, možda mi baš Sarajevo donese tu sljedeću važnu priliku.
Kakav je bio osjećaj nositi crno-bijelu haljinu brenda Rasario – kreaciju nastalu isključivo na temelju povjerenja na daljinu i točnih mjera iz Dubaija – i kako je ta estetska transformacija oblikovala vašu pojavu na crvenom tepihu? S obzirom na to da vaše prezime, Lebedeva, potječe od ruske riječi za labuda, kako gledate na to što su gledatelji vaš premijerni izgled doživjeli kao labuda, duha ili anđela?
Sada se više ne mogu ni zamisliti u nekoj drugoj haljini. To nije bila samo lijepa haljina, bila je to “ona“ haljina. Vrlo sam zahvalna brendu Rasario što ju je kreirao i što je upravo taj izgled postao dio moje priče. Odjeća je iznimno snažan vizualni jezik. Ona ne prenosi samo nešto o vama drugim ljudima, ona oblikuje i način na koji se osjećate i držite. Mislim da danas ponekad podcjenjujemo značenje onoga što nosimo, svodeći odjeću prečesto samo na udobnost i funkcionalnost.
Taj bijeli šlep bio je težak. Doslovno me natjerao da usporim, nije mi dao priliku za žurbu ili nervozne pokrete te mi je, koliko god to čudno zvučalo, pomogao da ostanem povezana sa svojim tijelom. I sviđa mi se što nisam ja bila ta koja se sjetila te simbolike labuda – jer bi s prezimenom Lebedeva to bilo sumnjivo očito. Ljudi su sami vidjeli tu asocijaciju i mislim da je to divno.
Nijedna slika – bilo u odjeći, filmu ili umjetnosti – ne pripada samo vama. Vi je stvorite, a zatim joj ljudi počnu pridavati vlastita značenja. U Cannesu sam imala sreću raditi s fotografom Markom De Paolom. Nismo htjeli stvoriti samo lijepe fotografije – Marku su priča i vizualni jezik uvijek iznimno važni.
“Odjeća je izrazito snažan jezik koji oblikuje način na koji se osjećate i kako se držite.”
U tom trenutku još nije pogledao film pa je moje ime uglavnom povezivao s naslovom “Minotaur“. Zatim mu je pažnju privukla crno-zlatna haljina Ester Abner koju sam nosila na ceremoniji zatvaranja. Iz svih tih dojmova Mark je postupno oblikovao svoju vizualnu priču koja nas je odvela u Antibes. Njegove uske, stare ulice činile su mu se kao savršen labirint – mjesto gdje se lako izgubiti i gdje se čini da sami zidovi još pamte sve što se ondje stoljećima događalo.
Kada ste prvi put sami pročitali cijeli scenarij za “Minotaura”, što vas je u toj priči usmjerenoj na čovjeka unutar specifičnog povijesnog trenutka uvjerilo da film ne nameće političku poruku?
Uvjerilo me upravo to što me scenarij ni u što nije pokušavao uvjeriti. Ako film ne diktira odgovor, to ne znači da je neutralan ili da je povijesni kontekst nevažan. Mislim da to znači da redatelj poštuje publiku i dovoljno joj vjeruje da likove ne pretvara u ilustracije određene ideje.
Kakav je bio psihološki učinak odmaka od svakodnevne rutine i obitelji radi tromjesečnog uranjanja u život u Rigi, dok ste “vibrirali” na potpuno istoj kreativnoj frekvenciji kao i vaš tim?
Tri mjeseca života posvećenoga gotovo u potpunosti filmu, u drugoj zemlji i daleko od svog uobičajenog svijeta dovoljno je dugo razdoblje da prestanete svjesno „ulaziti“ u ulogu svaki dan. Postupno svijet filma postaje vaša glavna stvarnost: prepoznajete mjesta i puteve kojima prolaze vaši likovi, naviknete se na svoju prikolicu, na dom svog lika, na kostime, na ljude oko sebe, čak i na omiljenu čokoladicu koju bi naša asistentica glumaca Kristina ostavljala u mojoj prikolici svakog dana snimanja. U jednom trenutku više ne morate o svemu promišljati – vaše tijelo jednostavno reagira i na neki način zna kako postojati u tom svijetu.
Najsnažniji osjećaj bio je, vjerojatno, to koliko vaš život u potpunosti postaje dio tog jednog projekta. Sve oko vas – ljudi, razgovori, vaše misli, čak i život slobodnim danima između snimanja – nekako nastavlja raditi za tu istu priču. Nakon toga povratak u običan život djeluje čudno: stvarnost filma nakratko je postala stvarna, a vaš poznati svijet postaje nešto na što se morate iznova navikavati.
Kako se napetost izvan kamera između vas i Dmitrija Mazurova – posebno vaša različita stajališta o odnosima i njegova sklonost da ostane u vlastitom svijetu – izravno prelila na bračnu distancu između Galine i Gleba?
Mislim da je Andrej s razlogom odabrao baš nas dvoje za te uloge. Možda je vidio nešto u nama što Dmitrij i ja u to vrijeme nismo u potpunosti vidjeli u sebi. Imamo jako dobar odnos i među nama nema osobne napetosti, ali vrlo smo različiti ljudi i često iste stvari vidimo na potpuno različite načine. A to je zapravo bilo vrlo korisno.
Dmitrij i ja nismo pokušavali – a vjerojatno ne bismo ni uspjeli – doći do zajedničke verzije njihova braka. Bila sam na Galininoj strani i razumjela njezinu usamljenost, njezin osjećaj nevidljivosti i njezinu povrijeđenost. Dmitrij je, prirodno, bio na Glebovoj strani te je njegove postupke i njegovu odgovornost vidio potpuno drukčije.
Na kraju su sve te razlike među nama bile puno korisnije od bilo kakve napetosti koju bismo pokušali namjerno stvoriti. Da smo se prebrzo složili u vezi toga tko je u pravu, a tko u krivu, odnos na ekranu izgubio bi mnogo od svoje slojevitosti. U dugim vezama ljudi često žive unutar dviju potpuno različitih verzija iste priče.
Možemo samo odlučiti kome dajemo svoje vrijeme, dok ga imamo
Kako je suočavanje sa sveprisutnim osjećajem prolaznosti i krhke kontrole u “Minotauru” utjecalo na vašu filozofiju o vremenu i tome da život ne uzimate zdravo za gotovo?
Kad sam bila vrlo mlada, duboko me mučila ideja da život mora imati neki veći smisao. Osjećala sam da moram odabrati “pravu“ profesiju, biti korisna, stvoriti nešto važno, na neki se način pobrinuti da mi život ne bude uzaludan. Zatim mi je, tijekom jednog vrlo teškog razdoblja, pala na pamet gotovo suprotna misao: možda život ne dolazi s unaprijed određenim smislom. I na čudan način, ta mi se ideja učinila oslobađajućom, a ne strašnom. Ne zato što je život besmislen, nego zato što svatko od nas bira svoje vlastite smislove – stvari koje nam daju zanimanje, strast i razlog da ujutro ustanemo.
I možda se upravo zato krhkost života čini tako snažnom. Život ne mora dokazivati svoju vrijednost nekim velikim postignućem, on je dragocjen već samim time što je konačan. A vrijeme nas, možda više od bilo čega drugog, podsjeća koliko zapravo malo kontrole imamo: ne možemo ga zaustaviti, vratiti, sačuvati za kasnije niti unaprijed znati koliko nam ga je preostalo. Možemo samo odlučiti kome i čemu dajemo svoje vrijeme – dok ga imamo.
Zašto vam je bilo važno da na Gleba ne gledate kao na čudovište, nego kao na običnog čovjeka koji je nizom postupnih izbora polako postao netko nezamisliv?
Sada, neko vrijeme nakon premijere, jedno od pitanja koje iznenađujuće često čujem jest: “Što je Galini nedostajalo?” I, iskreno, to me pitanje zaista iznenađuje – pogotovo zato što ne dolazi samo od muškaraca, nego i od žena.
Ne mislim da je suprotnost ljubavi uvijek sukob. Ponekad je to jednostavno gubitak interesa i znatiželje za osobu pored vas. Ljudi se s godinama puno mijenjaju, ali mi se možemo nastaviti odnositi prema njihovoj staroj verziji, gotovo poput avatara koji još nosimo u glavi iz vremena kada su osjećaji bili najjači. I u jednom trenutku više ne živite s tom osobom, nego sa svojim sjećanjem na ono što je nekada bila.
“Dom, financijska sigurnost, red, čak i obitelj koja izvana izgleda savršeno funkcionalno – ništa od toga ne čini život automatski ispunjenim.”
Zato je za mene Galinina priča puno složenija od priče o ženi koja jednostavno „nije bila zadovoljna onime što ima“.
I tu glumački dio postaje iznimno važan. Kada čitamo scenarij, znamo gdje će Galina i Gleb završiti. Ali kada glumite u sceni, ne možete svaki mali postupak tretirati kao još jedan korak prema katastrofi. Za njih je to samo još jedan dan. Još jedan razgovor koji ne vodi nikamo. Još jedan povrijeđeni osjećaj ili trenutak kada je lakše ne baviti se nečim i pomisliti: “Nekako će se to riješiti samo od sebe.“ Nitko u vlastitom životu ne čuje dramatičnu glazbu u pozadini.
Lik ne zna kako će njegova priča završiti. A zapravo, ni mi ne znamo što se događa s Galinom i Glebom nakon što počne odjavna špica. Velike promjene obično postaju jasne tek kada pogledate unatrag.
I iz istog razloga nikada nisam mogla vidjeti Gleba jednostavno kao čudovište. Čudovište zna da je čudovište samo u lošem filmu. Stvarna je osoba u vlastitoj verziji događaja obično i dalje glavni lik. Bilo bi vrlo utješno povući jasnu granicu između nas i nekoga tko je sposoban učiniti nešto strašno pa reći: „To je drugačija vrsta osobe. To nema nikakve veze sa mnom.“ Ali film nam zapravo ne daje tu zaštitu. Zastrašujuće je koliko neprimjetno čovjek ponekad može skliznuti na mjesto gdje nije ni sanjao da bi mogao doći.
“Ne mislim da je suprotnost ljubavi uvijek sukob. Ponekad je to jednostavno gubitak interesa i znatiželje za osobu pored vas.”
Ako umjetnost služi kao prostor za unutarnji i vanjski dijalog, a ne za konačne odgovore, kakav razgovor se nadate da će “Minotaur” potaknuti među ljudima koji ga pogledaju?
Nije mi toliko važno da ljudi nakon filma izađu s istim zaključkom. Zapravo, zanimljivije mi je ako dvoje ljudi počne raspravljati o tome. Jer tada razgovor o filmu postaje osobna stvar – o nama samima, našim izborima i vlastitim granicama onoga što smatramo prihvatljivim. Čak i ako te rasprave postanu žustre, možda se nešto promijeni kada se dva različita stajališta uistinu susretnu. Možda tu može započeti pravi razgovor. Ali to ne mogu obećati.
Fotografije: Mark de Paola s Leica Talent
Kosa i šminka: Victoria Remezov
Styling: Margarita Kaplieva
Pogledajte i:
