U povodu najnovije promocije u prestižnoj Galeriji Kranjčar, ovaj opsežni intervju donosi dubinski uvid u rad i misao jedne od najautentičnijih hrvatskih vizualnih umjetnica. Kroz razgovor dotakli smo se ključnih pitanja njezina opusa: od obezglavljenih i naoružanih ženskih likova, dekonstrukcije potrošačkog simbola Barbie lutke, do ironiziranja heteronormativnih mitova o braku i diktatu savršenstva. Umjetnica progovara o spoju estetike i klaustrofobije, modi kao oklopu i maski, abjekciji svečanog stola te najnovijem ciklusu Autistični pejzaži, otkrivajući kako kroz humor, grotesku i osobnu “politiku prvog lica” pruža tihi, ali snažni otpor patrijarhalnom i kapitalističkom drilu.
Diplomirana dizajnerica i grafičarka Paulina Jazvić jedno je od najistaknutijih imena domaće vizualne scene. Uz dugogodišnji umjetnički rad i članstvo u HDLU-u, na Tekstilno-tehnološkom fakultetu predaje kolegije Kreiranje odjeće i Modna ilustracija, odgajajući buduće generacije kreativaca.
Prostranstva identiteta i preusmjeravanje opasne žene
Većina vaših ženskih likova na slikama – poput radova I’m Waiting For You ili Search and Destroy – nema gornji dio glave, dok u rukama drže satare ili pištolje. Ako klasična povijest umjetnosti konstruira žensko tijelo kao pasivni objekt muškog promatranja, uskraćujete li obezglavljivanjem i naoružavanjem mogućnost voajerizma i kako feministički preusmjeravate pojam opasne/željne žene?
Općenito likovi na mojim slikama nisu zamišljeni kao portreti konkretnih ljudi, nego kao svojevrsne projekcije društvenih uloga, očekivanja i psiholoških stanja. Odsutnost gornjeg dijela glave nije samo formalni postupak, nego i način da se liku oduzme individualnost, identitet koji ga čini prepoznatljivim. Pojam opasne ili željne žene pokušavam preusmjeriti iz stereotipa u nešto ambivalentnije. Žena nije opasna zato što odstupa od očekivane ženstvenosti, nego zato što više nije moguće jednostavno je smjestiti u poznatu ulogu. Moji likovi nisu idealizirane heroine, ali nisu ni žrtve. Oni postoje u prostoru između društvene kontrole i osobne pobune, između onoga što se od žene očekuje i onoga što ona možda želi biti.
Dekonstrukcija simbola: Od potrošačkog kapitalizma do prostora abjekcije
U radu Suicide Blonde te ciklusima Mala prodavaonica užasa i Little Menu, raskomadane glave i udovi dječjih lutki i Barbika izranjaju na najneočekivanijim mjestima. U kojoj je mjeri Barbie u vašoj praksi freudovski Unheimlich – potisnuti objekt domaće ugode koji se vraća kao jezivi simptom potrošačkog kapitalizma i patrijarhalnog diktata ljepote?
Barbie je za mene jedan od najprepoznatljivijih simbola odrastanja. U moje vrijeme nije je bilo lako nabaviti pa je predstavljala nešto posebno, gotovo nedostižno – simbol zapadnog svijeta. Kao mala voljela sam preoblikovati, da ne kažem uništavati, lutke i davati im vlastite vizije. Barbie se pokazala gotovo neuništivom: koliko god sam je rastavljala i mijenjala, uvijek je ostajala prepoznatljiva.
„Trošim, dakle jesam” mogla bi biti zajednička misao koja povezuje Suicide Blonde, Malu prodavaonicu užasa i Little Menu. Zanima me potrošnja u širem smislu – ne samo kao odnos prema predmetima, hrani i modi nego i prema ljudima. Nažalost, i ljudi postaju potrošna roba, vrednovana prema izgledu, poželjnosti i korisnosti, a zatim lako zamjenjiva i odbačena.
Na izložbi Savršen život u galeriji Rigo, kroz rad Leksikon za djevojčice i uske staklene posude, tematizirate ukalupljivanje djevojčica u unaprijed skrojene rodne kalupe. Je li za vas taj “savršeni život” zapravo neurotična konstrukcija i kako estetizacijom te klaustrofobije progovarate o društveno uvjetovanoj ženskoj tjeskobi?
Naslov Savršen život za mene ima određenu ironiju. Savršenstvo je uvijek konstrukcija, osobito kada govorimo o ženskom životu. Djevojčicama se vrlo rano nude modeli ponašanja, izgleda i budućnosti koji se predstavljaju kao prirodni, iako su zapravo društveno proizvedeni.
U radu Leksikon za djevojčice zanima me proces usvajanja tih pravila. Jezik odgoja često je jezik uputa, zabrana i očekivanja: treba biti lijepa, pristojna, uredna, poželjna, ali ne previše zahtjevna. Tako se postupno oblikuje identitet. Staklene posude u vitrinama funkcioniraju kao svojevrsna opna koja ih drži na okupu. One su metafora prostora u kojem se žensko tijelo i identitet istodobno štite, čuvaju i ograničavaju. Staklo je prozirno, gotovo nevidljivo, ali ipak postavlja granice. Zanima me ta napetost između ljepote i klaustrofobije, između zaštite i zatočenosti.
Ne mislim da je savršeni život nužno neurotična konstrukcija, ali neprestano nastojanje da ga ostvarimo može proizvesti duboku tjeskobu. Estetizacijom tog prostora ne želim ga uljepšati, nego razotkriti ono što se skriva iza privlačne površine – trenutak u kojem ljepota prestaje biti ugoda i postaje oblik pritiska.
Julia Kristeva definira abjekt kao ono što narušava granice, red i identitet – ono što je izbačeno da bi subjekt preživio. U instalaciji Little Menu, gdje servirate dječje lutke, čavle i kondome na svečanom stolu, ulazite li u prostore abjekcije i na koji način ta kanibalistička metafora prokazuje način na koji patrijarhat doslovno i simbolički „proždire” žensko i dječje tijelo?
U radu Little Menu polazim od svakodnevnih predmeta i situacija koje na prvi pogled djeluju poznato, ali nose i nešto uznemirujuće. Dječje lutke, čavli, čipka i drugi predmeti postavljeni su na svečanom stolu, mjestu koje povezujemo s okupljanjem, gozbom i užitkom. Zanimljiv mi je taj kontrast između onoga što očekujemo i onoga što nam je zapravo servirano.
Svaki tanjur predstavlja neku malu priču ili temu. Život je često poput jelovnika s nepoznatim sadržajem: ono što nam se nudi kao lijepo, poželjno i prihvatljivo može imati i svoju drugu stranu. Zanima me i kako društvo oblikuje naše tijelo i identitet. Od djetinjstva usvajamo pravila o tome kako trebamo izgledati, ponašati se i što smijemo željeti. S vremenom nametnuta očekivanja počinjemo doživljavati kao vlastite izbore.
Blizak mi je pojam abjekcije Julije Kristeve jer govori o onome što izmiče jasnim granicama. U radu se te granice pojavljuju između dječje igre i tijela, nevinosti i seksualnosti, ugode i nasilja. Kanibalistička metafora pritom govori o društvu koje prisvaja, oblikuje i troši tijelo, osobito žensko, ali i identitet. Ne želim ponuditi gotov odgovor, nego potaknuti gledatelja da se zapita što prihvaća kao normalno i što mu društvo svakodnevno servira.
Paulina Jazvić – Moda, rituali i apatija svakodnevice
Vaša prva struka je dizajn odjeće i tekstila. U radovima Identity (košulje sa žiletima i čavlima) i Inside Out, odjeća prestaje biti funkcionalna i postaje ili oklop ili polje ranjavanja. Je li moda za vas svojevrsna psihoanalitička maska koja štiti unutrašnji nesvjesni sadržaj ili instrument kojim društvo disciplinira žensko tijelo?
Moja prva struka jest dizajn odjeće i tekstila, tako da je moda oduvijek dio mog promišljanja i važan izvor inspiracije. Za mene je ona ogledalo društva, ali i oblik umjetnosti. Odjeća je istodobno identitet i maska – njome se predstavljamo, štitimo, prikrivamo, ali i pokazujemo pripadnost određenoj grupi. Moda je ujedno jedan od najvidljivijih pokazatelja društvenog statusa. Danas su brendovi i statusni simboli toliko prisutni da se ponekad čini kako je odjeća izgubila svoje osobno značenje. Zanimljivo mi je i koliko su moda i suvremena umjetnost danas povezane, što potvrđuje i činjenica da su neki od najznačajnijih privatnih umjetničkih kolekcionara upravo vlasnici modnih kuća. Ta me povezanost posebno zanima jer modu vidim kao prostor u kojem se susreću estetika, društvo, identitet i umjetnost.
U radu Identity devet jednakih bijelih košulja, zapakiranih poput uniforme, govori o uniformiranosti i potrebi za pripadanjem. U radu Inside Out suprotstavljam dvije haljine: jednu iz dvadesetih godina, koja priziva nježnost i eleganciju, i suvremenu haljinu od žileta, koja odjeću pretvara u neobičan oklop. Zanimaju me upravo te proturječnosti: odjeća kao zaštita i prijetnja, kao izraz individualnosti, ali i kao sredstvo društvenog oblikovanja tijela. Ipak, najbliža mi je moda koja ne robuje pravilima i markama, nego otkriva nešto o osobi koja je nosi.
Ružičasta boja u vašem radu – od Pinky Room do Pink Blink i Sweet Dreams (kućice od šećerne vate koja se topi) – nikada nije infantilna ili naivna. Koristite li ružičastu kao lacanovski simulakrum: površinu koja privlači pogled kako bi iza nje raskrinkala prazninu, dekadenciju i nemogućnost ostvarenja romantičnog fantazma?
Ružičasta me zanima upravo zbog njezine društveno uvjetovane simbolike. Tradicionalno se povezuje s nježnošću, romantikom i slatkoćom, a ujedno je i boja promjene i transformacije, ali i nečega sladunjavog, sentimentalnog i danas već pomalo potrošenog. Zanimljiva mi je ta njezina ambivalentnost – sposobnost da istodobno privlači i odbija, da obećava ugodu, a proizvodi nelagodu.
Ne bih ružičastu nužno nazvala simulakrumom u strogom teorijskom smislu, ali zanima me upravo njezina sposobnost stvaranja privida – površine koja s vremenom postaje uvjerljivija od stvarnosti koju bi trebala predstavljati. Ona obećava nježnost, sigurnost i sreću, istodobno prikrivajući njihovu krhkost i neostvarivost. Zanima me trenutak u kojem se taj privid počinje raspadati, kada se iza privlačne površine otkriva ono što je njome bilo prikriveno, a slatkoća prelazi u nelagodu. Upravo u toj napetosti između obećanja i stvarnosti, privlačnosti i odbojnosti, vidim njezinu kritičku snagu.
Svadbena torta u radu Piece of Cake i napuhani labudovi u Together Forever ironiziraju heteronormativne mitove o braku i trajnoj ljubavi. Kako iz feminističkog kuta gledate na brak kao društveni ugovor – je li on za ženu često emocionalna i fizička radna zamka kamuflirana u ceremonijalni spektakl?
Zanimaju me svadbeni rituali i sva njihova scenografija – torta, bijela haljina, cvijeće, dekoracija i obećanje vječne ljubavi. U tome postoji nešto gotovo filmsko i teatralno, što mi je vizualno vrlo privlačno. Čak i svadbena torta, koju inače ne volim jesti, uvijek mi je zanimljiva kao vizualni objekt. U radu Piece of Cake ona je istodobno simbol slavlja, obilja i savršenog trenutka, ali i nešto što se može konzumirati, podijeliti i potrošiti. Na neki način, torta je vrlo bliska ideji moje monografije PARTY – ona je dio slavlja, njegova dekoracija i obećanje užitka, ali i podsjetnik da svaki party ima svoj kraj.
U Together Forever napuhani labudovi prizivaju romantičnu vjernost i trajnost, ali njihova monumentalnost istodobno otkriva i krhkost. Ne zanima me toliko osuđivanje tih rituala koliko njihova dvojnost. Volim spektakl, njegovu vizualnost i teatralnost, ali me istodobno zanimaju pukotine iza savršene slike. Kao i u životu, nisu svi partyji sretni završeci. Upravo me taj spoj slavlja, užitka, ironije i nelagode najviše zanima.
U najnovijem ciklusu Autistični pejzaži (2025.), ženski likovi leže na podu u elegantnim haljinama i štiklama, pod znatiželjnim pogledom divlje lisice. Radi li se tu o trenutku sloma pod teretom očekivanja “žene koja ima sve” ili o potajnom činu pasivnog otpora i odbijanja sudjelovanja u svakodnevnom kapitalističkom/patrijarhalnom drilu?
Prije bih rekla da je riječ o činu pasivnog otpora nego o slomu. Ženski likovi u elegantnim haljinama i štiklama leže na podu, skrivaju se iza sofe, dok ih promatra znatiželjna lisica – kao da su se jednostavno odlučili isključiti iz stvarnosti i uzeti godišnji odmor od života. U tim prizorima prepoznajem i vlastiti umor od svakodnevice: ne pripadam ovdje, ne moram, neću i ne želim igrati po pravilima koja mi se nameću. Ima u tome humora, apsurda i melankolije. Ponekad je najveći luksuz jednostavno ne sudjelovati, barem neko vrijeme, bez opravdanja i grižnje savjesti.
U tekstu Vanja Babić primjećuje da izbjegavate proračunati, pomodni aktivizam koji očekuju zapadni kustosi te da reagirate iz naglašeno osobne, emocionalne pozicije prvog lica (“sve što me boli nastojim analizirati”). Kako usklađujete politiku prvog lica s teorijskim stavom “osobno je političko”, a da pritom ne upadnete u zamku eksploatacije vlastite intimnosti?
Sebe bih u određenom smislu nazvala apolitičnom, iako sam svjesna da je politika posvuda i da je gotovo nemoguće izuzeti se iz društvenog konteksta. Ipak, prema politici imam određeni otpor, možda i zbog nepovjerenja prema njezinim javnim mehanizmima, retorici i često velikom raskoraku između izgovorenog i učinjenog. Ne privlači me političko deklariranje ni aktivističko pozicioniranje. Po prirodi sam i prilično sramežljiva, pa se radije izražavam kroz umjetnost. To ne znači da moji radovi nisu društveno angažirani – naprotiv, mislim da je i osobno političko. Samo mi je bliži osobni, intuitivni i ponekad ironični način reagiranja nego izravno zastupanje određenih stavova.
Vaš rad karakteriziraju naglašeni kontrastni parovi: mekani jastučići, pliš, šećerna vata i tkanine naspram žileta, sjekira, čavala i stakla (This Is Not Another Party). Može li se taj spoj mekog i oštrog čitati kao psihološki mehanizam obrane – stvaranje taktilnog oklopa protiv trauma iz vanjskog svijeta?
Dualnost je jedna od važnih odrednica mojeg rada, ali i nešto što prepoznajem u samom životu. Svi smo sastavljeni od suprotnosti – istodobno nježni i grubi, ranjivi i snažni, slatki i gorki. Upravo me ta istodobnost zanima: spoj mekog i oštrog, privlačnog i odbojnog, ugodnog i uznemirujućeg.
Tekstil se provlači kroz gotovo sve moje radove. Doživljavam ga kao materijal koji može biti nježan i ugodan, ali i postati druga koža, oklop ili način skrivanja. Povezujem ga s našom potrebom da se zaštitimo od vanjskog svijeta, ali i od vlastitih strahova i trauma. Ipak, ono što nam daje sigurnost može nas istodobno ograničavati. Upravo me ta složenost ljudske prirode zanima – činjenica da su nježnost i agresija, snaga i ranjivost često prisutne u nama istodobno.
Od radova Ružičasti škarnicli, gdje studenti nose škarnicle na glavi, preko kante na glavi u Tell Me A Story, do prometnih čunjeva umjesto glava u Autističnim pejzažima – glava je redovito pokrivena ili zamijenjena rekvizitom. Što nam to govori o identitetu suvremenog subjekta: živimo li u dobu potpune depersonalizacije i nemogućnosti prave komunikacije?
Ne bih rekla da živimo u vremenu potpune depersonalizacije, ali mislim da sve teže uspostavljamo stvarni kontakt. Stalno smo izloženi komunikaciji, osobito putem društvenih mreža, a istodobno kao da sve manje uistinu komuniciramo. Ponekad imam dojam da su nam glave na autopilotu – da automatski reagiramo, ponavljamo obrasce i prestajemo zaista promišljati i slušati druge.
Zamjena glave rekvizitom može djelovati groteskno, ali u njoj postoji i određena sloboda. Kada lik izgubi prepoznatljivo lice, prestaje biti konkretna osoba i postaje neka vrsta društvenog tipa. Gledatelj se tada suočava i s vlastitom potrebom da drugoga identificira i razumije. Možda je upravo ta nemogućnost prepoznavanja ono što nas najviše uznemiruje: tijelo je prisutno, ali stvarnog kontakta nema.
U radovima s početka 2000-ih koristite neuredan, jedva čitljiv rukopis ukomponiran u slojevitu površinu slike (Bad Painting). Je li to skrivanje teksta na platnu vaš oblik écriture féminine (ženskog pisma) – načina izražavanja koji izmiče linearnoj, patrijarhalnoj logici i jeziku?
Nisam tada razmišljala o tome kao o ženskom pismu. Tako sam jednostavno slikala, a kritičari su u rukopisu na platnu prepoznali mogućnost takvog čitanja. Na mene su snažno utjecali glazba, filmovi i pop-art, njihova dinamika i ispreplitanje slike i teksta. Naravno, u tim su radovima bili prisutni i ženski elementi, moj senzibilitet i iskustvo, ali ne kao svjesna ilustracija teorije écriture féminine.
U radu Housewife of Croatia i O čemu razmišljam u kupaonici – muške lutke potopljene u vrećama s vodom, analizirate prostor doma. Kako kupaonica i kuhinja – tradicionalno ženski prostori u privatnoj sferi – u vašem radu postaju mjesta katarze, potiskivanja, ali i potencijalne simboličke pobune protiv uloge kućanice?
Dom za mene nije samo prostor tradicionalnih ženskih uloga nego prostor autonomije i stvaranja. Inspiraciju crpim iz svakodnevice, pa tako i u kupaonici ili kuhinji. Mislim da je danas pravi luksuz imati mogućnost biti kod kuće, imati vlastiti prostor i vrijeme za sebe i svoj rad.
U radovima Housewife of Croatia i O čemu razmišljam u kupaonici zanima me napetost između društveno dodijeljene uloge žene i njezina osobnog identiteta. Koliko se još uvijek ženu određuje kroz pitanje čija je supruga…
Kritika u vašem radu često prepoznaje humor, grotesku, ironiju i „žovijalan rukopis” unatoč teškim temama (strah, nasilje, odnosi). Je li smijeh za vas najjače feminističko oružje – strategija koja sprječava da žrtva ostane pasivna, transformirajući traumu u subverzivnu igru?
Humor mi je važan i kao oblik otpora. Vladajući se često služe strahom i neprestanim plasiranjem loših vijesti jer je uplašenim ljudima lakše upravljati. Moj način otpora jest da ne pristajem na takvo stanje duha, a ponekad mi to i uspe.
Fotografija portreta: Rajna Raguž; fotografija sjekira Jasenko Rasol; fotografije slika Paulina Jazvić , Konj i gojko Andrija Zelmanović
Pogledajte i:
